Čovjek je razgovor, a mi smo daleko od toga

Povezani članci

• Samir Šestan: KAKO PREŽIVJETI CORONA DIKTATORE?
• Iranska ”proljeća”
• Esad Bajtal: Ispod krika i povrh (m)raka masovnih grobnica
• Šta se piše na severu /Apćiha jednog mrtvaca
• Mladenka, oprosti nam!
• Junaci bez ulica: Indexi

Foto: I.Š./klix.ba

Od svojih sedamnaest sarajevskih godina barem tri sam proveo pričajući ili slušajući viceve (Sarajevo bi svojom proizvodnjom viceva moglo podmirivati cijelu Evropu). U tekstovima koje ste mi Vi dali kao osnovu za rad na poetici Sarajeva toliko manjka humora da čovjek, nakon čitanja tih tekstova, naprosto ne može povjerovati da se u tom nesretnom gradu ikada iko nasmijao. Pa i podnijelo bi se to sa smijehom, k vragu i smijeh, ali zašto su u toj „sarajevskoj književnosti“ svi tako turobno, tako neukusno patetični?! – dio je „Pisma iz 1993. godine“ iz pripovjetke „Izvještaji iz tamnog vilajeta“, odnosno nove knjige Dževada Karahasana „Iz tame svijeta“  koji je on pročitao na promociji upriličenoj u četvrtak na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Knjiga je objavljena u Buybookovoj biblioteci Savremena bh. književnost, a sadrži tri zbirke pripovijedaka, pored već navedenog „Izvještaja iz tamnog vilajeta“, „Kuća za umorne“ i „Kraljevske legende koje su nastale u više od 35 godina autorovog književnog stvaralaštva.

– Autor želi da ispita šta se desilo sa Viktorom Ulmanom kompozitorom koji je umro u Perziji za vrijeme Drugog svjetskog rata. Pripovjedač u potrazi za ćelijom gdje se nalazio Ulman nailazi na nekog čudnog tipa koji ga vodi u donji svijet, ali ga ne vodi u ćeliju Viktora Ulmana nego ga vodi u ćeliju Gavrila Principa. Tu počinje rasprava ne sa Gavrilom Principom, ne sa historijom, nego sa onim što Karahasan vidi kao historiju, a to je strana interpretacija historije. Jer danas niko ne vidi Gavrila Principa kao Gavrila Principa, već ga svi vide kao ubicu, heroja, teroristu itd. – predstavljajući knjigu rekao je promotor Naser Šečerović.

Šečerović je pitao Karahasana zašto se boji odgovora?

– U rukavu imam vazda neku anegdotu kojom izbjegnem odgovor na svako moguće pitanje – uslijedio je Karahasanov odgovor.

Jedna od njih je ta kada je Karahasanov izdavač shvatio da se njegove knjige slabo prodaju, pa ga je nagovarao da uz nastupe i intervjue popravi tu situaciju.

– I tako jednim nastupom, jedna gospođa mene iznervira. I ja upadnem u jedan monolog. To mi se, nažalost, što sam stariji sve češće događa. Nešto me naljuti i ja padnem u monolog i govorim: „Gospođo, mene uspjeh uopšte ne zanima. Uspjeh je kraj posla, a mene uzbuđuje posao“ – ispričao je bh. književnik, te dodao i jednu misao, odnosno više uputstvo Martina Bubera koja kaže: „Ako zalutaš, nemoj za put da pitaš onoga ko zna, pitaj onoga ko ne zna. Tada ćeš lutati još više.“

A zašto se boji odgovora, Karahasan je rekao da je svaki odgovor nužno djelomičan.

– Ne bojim se ja toliko odgovora koliko se bojim pojednostavljenja. Smrtni grijeh svakog pisca su pojednostavljenja. I drugo, odgovor je kraj razgovora.

Što se tiče pripovjedanja u knjizi „Iz tame svijeta“ Karahasan kaže da se radi o  kretanju u nekoj spiralnoj formi, te da on pokušava uvijek ispitivati i istraživati tradicionalne forme pripovjedanja.

Između ostaloga na ovoj promociji, Karahasan se dotakao i toga da je čitava knjiga „Izvještaji iz tamnog vilajeta“ su pokušaji, očajnički pokušaji ostarjelog slušaoca da na neki način obnovi, da u književnost vrati Platonski dijalog.

– Jer mi smo potpuno zaboravili razgovarati. Potpuno smo zaboravili da je razgovor ono kad ne želimo ništa postići. Razgovor je ono kada pričamo nako. Ne želim vas ni i šta uvjeriti, ne želim vam ništa prodati. Ne želim vas ni na šta nagovoriti, ne želim kod vas ništa postići. Sjedimo, govorimo, govorom jedan drugom potvrđujemo da nas ima i da to nije toliko loše. To je razgovor – rekao je Karahasan.

On je uzeo za primjer stih njemačkog pjesnika, Friedricha Hölderlina „otkako smo razgovor“, u smislu otkako smo ljudi.

– Čovjek je razgovor, a mi to više nismo!

U sklopu promocije ove knjige u amfiteatru ALU otvorena je izložba radova osam studenata ove akademije i njihovih radnih prijedloga za likovni izgled naslovnice Karahasanovog djela. Najbolje rješenje, odnosno naslovnicu knjige je dizajnirala Ida Sokoljak.

– Ovo je za mene bilo dragocjeno iskustvo. Od mladih ljudi sa kojima sam imao zadovoljstvo razgovarati o oblikovanju moje knjige sam mnogo naučio – rekao je Karahasan, dodavši da je davno primjetio, i to mu je bilo prvo veliko razočarenje u životu, kada je shvatio da izgled bitno utječe na prodaju knjige, jer za njega je tada knjiga bila ono što je napisano i ono što se čita.