Božica Jelušić: O PAUNIMA I PURANIMA

Izdvajamo

• Ali ne obraćajte pozornost, ja sam osoba prošloga stoljeća. Naše su učiteljice dijelile "packe" i ostavljale nas na "reštu", tu i tamo, kad nismo nešto dobro naučili. Međutim, mi, odlikaši, jorleiiiii i tralalala, mi smo smjeli nositi učiteljičinu torbu od škole do stana, kojih 300 metara distance! Isplatilo se biti odlikaš, u ono moje doba. Ne može to shvatiti nitko, tko nije iskusio kako sentimentalni proteini djeluju i što za čovjeka znače!

Povezani članci

• DRUGI DAN STREET ARTS FESTIVALA
• Njemačka kao istodobno rješenje i problem europskih muka
• JAČI I OD SUDBINE
• A ŠTO JE S MOJIM ŽIVCIMA ZORANE?
• Biti epizodist – častan zadatak
• Čomski optužuje Zapad: Nemačka se priznanjem Hrvatske ogrešila o Srbe

Osoba koja zna čitati, pisati, učiti, pamtiti, zaključivati i povezivati, pustiti mašti na volju i izmisliti “vilu” da nekoga usreći i utješi, prije ili kasnije naučit će i kako funkcioniraju strojevi i tipkovnice. Međutim, ako je slučaj obratan, nisam sigurna u jednako uspješan rezultat.

Vidim kako se neki veliki branitelji tehnologije i elektronike šepire kao da nose paunov rep, svojim velikim umijećima tipkanja, guglanja, pretraživanja i služenja internetskim blagodatima svih vrsta. Iz radoznalosti, zavirim im malo na profile. Dosadni, prosječni, nepoticajni, slabo artikulirani, gotovo ništa. Ni puranovo perje ne bi pokrilo tu razinu “atraktivnosti”. Naravno, sjetim se ROUGEMONTA: “Fanatici tehnologije rugaju se kako ni jedna vila nikada nije izumila ni jedan stroj. To je točno, ali ni jedan stroj nikada nije izumio niti jednu vilu”.

Dakle, ono što smo oduvijek govorili: u mašti, umu, radoznalosti počinje sve, pa i te “očaravajuće” sprave novoga doba, koje oduzimaju gomilu dragocijenog vremena, stvaraju frustracije i ovisnosti, daju ograničen spektar informacija i nikada nikoga ni u čemu nisu usrećile. Kad mi na satu hrvatskog jezika i književnosti učenik kaže da “Neće čitati knjižurine, jer sažetak ima na Internetu”, znam da je dosegnuta opasna granica zatupljivanja i obmanjivanja. Na internetu postoji samo ono, što su načitani, upućeni, klasično obrazovani ljudi tamo stavili. Sve ostalo, zbrzano, netočno, površno, pripada puranima, koji znaju tipkati i “sejvati”. Ali u svojim mentalnim mapama i fajlovima nemaju bogzna što.

Unijela sam u svoje računalo par tisuća stranica raznorodnih tekstova. Također nekoliko tisuća odabranih, obrađenih i kvalitetnih fotografija. Ne smatram to velikim dometom, to već sada može prosjećan školarac, a moći će i bolje, nakon “škole za život” u koju, međutim, nemam mnogo nade. Ono što ja smatram dometom, jest da imam veliko čitateljsko iskustvo, da mi cijeli odlomci “upadaju ” u vidno polje, da znam napamet nekoliko stotina pjesama. Najveći dio mojih kreativnih stvari napisan je rukom, uredno, u obične bilježnice, pretipkan na starom pisaćem stroju i potom, u trećoj fazi, zadnjih 20-tak godina, prenesen u “traženi oblik” za objavljivanje.

Ah, da, baš čitam nešto o sjećanjima, memoriranju, sentimentalnim proteinima, vrlo zanimljivim stvarima, poput ovih: “Ali neuronska memorija ne može biti samo čvrsta, ona mora biti i specifična. Dok svaki neuron ima samo jednu jezgru, on ima mnoštvo razgranatih dendrita. Ti se ogranci granaju u svim smjerovima, spajaju se s ostalim neuronima dendritičkim sinapsama (zamislite dva drveta čije se krošnje u gustoj šumi dodiruju). Upravo na tim sitnim križanjima nastaju naša sjećanja: ne u deblu stabla neurona, nego u njegovoj razgranatoj krošnji”.

Ovaj sam odlomak stavila samo da iznerviram ove “učene”. Nimalo nije presudan za dinamiku i strukturu teksta. Naime, taj tekst želi reći: osoba koja zna čitati, pisati, učiti, pamtiti, zaključivati i povezivati, pustiti mašti na volju i izmisliti “vilu” da nekoga usreći i utješi, prije ili kasnije naučit će i kako funkcioniraju strojevi i tipkovnice. Međutim, ako je slučaj obratan, nisam sigurna u jednako uspješan rezultat.

Ali ne obraćajte pozornost, ja sam osoba prošloga stoljeća. Naše su učiteljice dijelile “packe” i ostavljale nas na “reštu”, tu i tamo, kad nismo nešto dobro naučili. Međutim, mi, odlikaši, jorleiiiii i tralalala, mi smo smjeli nositi učiteljičinu torbu od škole do stana, kojih 300 metara distance! Isplatilo se biti odlikaš, u ono moje doba. Ne može to shvatiti nitko, tko nije iskusio kako sentimentalni proteini djeluju i što za čovjeka znače!