Božica Jelušić: MALI STAVAK O BOSCHU

Izdvajamo

• Bosch nije misionar ni s a l v a d o r bilo koje fele, nema nikakav apostolat kome je umjetnost moćno oružje. Fućka mu se ljude i za njihovu propast koja je po njemu neminovna. Nafiksan, izroštiljan na grozničavim unutrašnjim vatrama, razbijen kao židovski vrč za vodu, mračan poput vještičje komorice, natopljen smradovima prosekture, od nebesa traži samo dovoljno vremena da naslika to što je u njemu, kako bi ljudska bića impregnirao stravom i očajem, najjačim čuvstvima na emotivnoj ljestvici. Jednu buduću hamletovsku dilemu, izraženu rečenicom "Mi znamo što jesmo, ali ne znamo što možemo biti", slikar rješava lapidarno, u desetak poteza kista, anticipirajući odgovor jednom rječju: ČUDOVIŠTA.

Povezani članci

• JNA (ni)je odgovorna za zločin u Lovasu
• Boris Pavelić: Vedrina za veterane
• Modul memorije 2014 festivala MESS otvara izložba “Sklonište” Jima Marshalla
• YIHR: Deklaraciju o Domovinskom ratu treba staviti van snage
• Obećanje, udom silovanje
• Petar Fehir: Vrag počinje odnositi šalu

Je li se H. Bosch napušio opijuma ili je bio suviše strastveni ljubitelj nekih gljiva, ovisnik o čaju od perunike, to je s ove vremenske distance potpuno nevažno. Ali da je pokrenuo u vlastitoj imaginaciji neki fantazmagorični mehanizam, to svakako stoji. Ono što u ljudskoj svijesti i podsvijesti čine zlomisli, opačine, nastranosti, demonske žudnje i animalni porivi, pretvarao je u slike. Također je svojim kistom izvanjštio prava lica, sa strgnutim maskama falšne učenosti, lažnoga gospodstva, privilegiranih kasta, nedodirljivih sinekura. Tu su likovi doista ono što ontološki jesu: proizvodi svojih misli, rezultati svojih postupaka. Također, oni su prototipovi i modeli za dolazeća pokoljenja: gotovo u dlaku, ljudi današnjice podudarat će se s vizijom “paklenskog proroka” od prije šest stoljeća.

Strahotni, poludovršeni, mrtvoživi, podrovani, izbezumljeni, ovraženi, bezmozgoviti, bešćutni, defektni, ogoljeni, homunkulusi u nebeskoj retorti, ti se likovi kreću u artificijelnom ambijentu, između naprava i strojeva nepoznatih Boschovom vremenu, između divovskih ptica i životinjskih mutanata, radeći uvijek ono što je contra naturam, u korist propasti, što je zlo i naopako i zaslužuje samo oganj uništenja. Pomahnitala spolnost, razdraženost čula, prizori iz Petronijeva Satyrikona, okrutnost dovedena do morbidnog savršenstva, sve se to isprepliće u kolopletu, izazivajući mučninu, navodeći nas da se sjetimo svoga čađavoga anđela, zabrtvljenog u dimnjaku nakon prve djetinje psovke, i da mu vrisnemo strelovitu molitvu za spas.

Bosch nije misionar ni s a l v a d o r bilo koje fele, nema nikakav apostolat kome je umjetnost moćno oružje. Fućka mu se ljude i za njihovu propast koja je po njemu neminovna. Nafiksan, izroštiljan na grozničavim unutrašnjim vatrama, razbijen kao židovski vrč za vodu, mračan poput vještičje komorice, natopljen smradovima prosekture, od nebesa traži samo dovoljno vremena da naslika to što je u njemu, kako bi ljudska bića impregnirao stravom i očajem, najjačim čuvstvima na emotivnoj ljestvici. Jednu buduću hamletovsku dilemu, izraženu rečenicom “Mi znamo što jesmo, ali ne znamo što možemo biti”, slikar rješava lapidarno, u desetak poteza kista, anticipirajući odgovor jednom rječju: ČUDOVIŠTA.

Hieronymus Bosch: Garden of Earthly Delights

Izgubit ćemo prirodu, odreći se svoje primarne “divlje duše”, poharat ćemo biljni i životinjski svijet, pasti u vlast strojeva i tehnologije, dat ćemo se voditi od suludih, slijepih i praznoglavih, jurišat ćemo zubima i noktima na svoju drugačiju braću, uzdići ćemo se nad bogove i zavještati duše Nečastivom, i u posljednjim danima civilizacije, zveckajući zlatom i šušteći papirima, licitirat ćemo na aukciji u Paklu za posljednju Boshovu sliku, plativši nekom kukavelju zgrčena želuca da nam odčita njezino dubinsko, stvarno značenje.