ENG
Božica Jelušić: DIVLJI ANĐEO ILI POHVALA STRASTI
Autor/ica 👤Božica Jelušić
Povezani članci
Spremila sam njezinu fotografiju u mapu “Bogovi, heroji, uzvišenici”, bez imalo oklijevanja. Ona tu odavno spada, nije potrebno da me smrt podsjeti na tu činjenicu. Greco je svoju legendu živjela otvorenih očiju, hodajući svijetom, trošeći se do zadnjega atoma i živeći onako, kako žive svi divlji anđeli: slobodno, nesputano, strasno i prekorubno, bez ikakve primisli o grijehu, padu i kazni. Nije li život, sam po sebi, kazna ako ga živiš prema pravilima drugih i protiv svojih najdubljih poriva i nagnuća? Nije li kisanje, dotrajavanje i urušavanje u kutku koji su ti dodijelili, zapravo iskušavanje Limba, ali bez vjere u uznesenje u obećano nebo?
Greco je sve to predusrela, kad se kao malodobnica izbavila iz nacističkog logora, odlučivši da preživi. Prigrlila ju je skromna učiteljica francuskog, u prvoj rundi, a potom neskromna, raskalašena i pohotna ulica, klubovi, opskurne “špelunke”, gdje cvate noćni život, šišti hašiš i rađaju se najsmionije ideje o tome, kako je čovjek ukrao bogovima vatru, pa će to ponovo učiniti, kadgod mu se prohtije. Geniji s rupom na čarapi i isto takvom, nevidljivom, u mozgu, iza oznojenih i naboranih čela, nisu odoljeli njenom šarmu. Pisali su joj stihove, nudili svoje usluge, nadali se njenoj kratkotrajnoj milosti, koju bi ponekad davala, razumije se, ne bojeći se tjelesnosti, erotike, ludih ognjeva, koji će je sažgati do kostiju. Imala je divnu naviku nikada i nikome ne objašnjavati sebe i svoje postupke. Možda je to učinila u pjesmama, u ponekoj filmskoj roli: znat će oni koji umiju očitavati skrivene znakove.
Sartre reče kako ona “ima u svom glasu tisuću pjesama”, a taj hrapavi, duhanom i žesticama korodiran glas, prenosio je atmosferu pariškog neba nabranog poput muslina nad otežalim krošnjama, pjevao rekvijem uvelom lišću, što će nas uskoro napustiti. Senzualan i opor u isto vrijeme, preplavljivao nas je s radio-valova i starih vinilki, oblačio u odjeću kabaretskih vedeta, prožetu vonjem mošusa i namirisanih cigareta. Taj glas, njena spirala koja vrta u visinu, u vedrinu, nakon što je sve zemno sa sebe otresao, nakon što mu je postalo svejedno kome se sviđa i tko bi zlatom platio, a tko pak, iznerviran i sekantan, traži gumb i gasi radio, dok pjeva Juliette. Zbog nje sam počela pušiti, iz ljubomore, demonstrirajući najmanji znak slobode, koji mi je uski okvir provincije dopuštao. Ne znam jesam li je više voljela, ili joj zavidjela, na svemu njenom. Da je znala za moje postojanje, otišla bih u Pariz da joj operem prozore, ja, koja toliko prezirem gubitak vremena na trivijalne stvari.
Muškarci, žene, ljubavnici, prijatelji, izdajnici, lojalni pratitelji, obožavatelji….ništa to ne znači ženi, kojoj je bilo suđeno umrijeti u nekom logoru prije dvadesete, a ona je prevarila život, zabacila val crne kose, uzdigla svoje uralske jagodice i uperila krupne oči, kakve srećemo u rasnih konja, tamo nekamo, gdje je lebdjela njena vizija života bez granica, i tako je, po vlastitom planu i nakani, dohvatila devedesetu. Je li se cijepila, pila šaku pilula, čitala priručnike o dijetama, odlazila rano spavati, pila tri litre vode dnevno, mislila o sigurnom seksu, stvarala zalihe, dovoljne za tri generacije? Čisto sumnjam. Pametna je bila Juliette, lijepa kao što su divlji anđeli, izrodi svoje vrste, lijepi i neodoljivi i jednima i drugima.
Znala je dobro zašto je ovdje, na zemlji, gotovo cijelo jedno stoljeće: da nas ohrabri svojim primjerom, da pokaže što je to relativizam MJERE i DOBROGA PRIMJERA. To čovjek/žena takvoga formata izgradi sam za sebe, prođe životom i lijepo zahvali na drugoj inkarnaciji, jer probao je sve, imao je sve, i otišao je u sunčani dan, dok su nevidljiva bića u krošnjama pjevušila: “O, kako želim da mi duša pamti, / One trenutke što su sretni bili…” Jer drugi zapravo i ne postoje.
Adieu, Juliette!
Autor/ica 👤Božica Jelušić
