ENG
Bilo je izgleda previše lijepo da nam tako ostane
Autor/ica 👤Ivo Anić
Izdvajamo
- Kada ste pucali u muziku, pucali ste u generacije koje će odrasti bez nje. Tuga me uhvati kada vidim ona moja dva kako sjednu i slušaju ' što stari svira', kao što me tuga uhvati kada vidim sve ove idiote što zabranjuju ono što se nikada zabraniti ne može. Muzika nema ograde, žice i šančeve.
Povezani članci
S posebnim guštom ovih dana pratim aktualna zbivanja oko zabrane takozvane ‘narodne’ muzike od strane takozvanih ‘narodnih’ gradonačelnika. Nije moje da se miješam, dijete sam osamdesetih kada je na planetu Zemlji kvalitetna muzika vladala čak i politikom, pa sa strane kibiciram.
Nije nešto da i ne znam problematiku, trideset godina radim u fušu po klubovima ove nesretne zemlje i još nesretnijeg grada, i naslušao sam se muzičkog smeća za dva života. Liječio sam sebe naravno iza tih šokova koncertima Bossa u Milanu i Beču, pohodio sam kao slijepac Isusa Angusa Younga prvo u Beogradu, pa u Udinama, iskreno sam odlijepio na Maidene, Stonese i U2 koliko se moglo i koliko je bili pristojno u mojim godinama, i jedna mi je stvar u ovom našem najnovijem ludilu zasmetala.
Najnovije ludilo, koliko vidim, zahvatilo je i mog Antu Tomića. Uhvatio se stari lisac sa Tonyem Cetinskim, nekad Tonijem, pa se stvar kako obično biva prenijela na naše i vaše, ove i one, crne i crvene, i da me jebeš, a pratio sam pozorno, nitko nije spomenuo aktere. One zbog kojih se i dignula sva ta halabuka.
Mladost koja pohodi te i takve događaje. Raznorazne turbo – folk zvijezde ili kako ih već zovu, svojevrsne Dare Bubamare, Dare Dugmetare, ili Aca Lukase.
Problem je ako mene pitate, a ne pitate naravno, upravo u tome što nitko tu djecu nije pitao zašto pobogu slušate baš to uz još živog i pomalo zdravog Ozzya Osbournea?
Pa sam naravno pitao, jer nitko neće da pita umjesto mene, i odgovori su me zaprepastili.
Što da mi slušamo u Hrvatskoj? Što nam se nudi, našoj generaciji? Misliš novinar da mi imamo takvu eksploziju talenta kao vi osamdesetih? Gdje su nama naši Bora Đorđevići i Riblja Čorba, gdje su Štulići i Azra? Gdje nam je Film, Haustor, gdje su nam Idoli, EKV, Zabranjeno pušenje?
Zastao sam malo i razmislio.
Zapravo sam prvi put razmislio o tome jednu večer kada sam sa starim društvom rastegao Čorbu na gitari, a ova moja dva tikvana kojima sam samo bankomat se zalijepila da bolje čuju.
Ova naša mladost jebiga nema muziku. Niti su odrasli sa njom, niti ih je formirala. Oni jadni nemaju ništa. Eventualno Jacquesa Houdeka ili takvu sličnu elementarnu nepogodu zdravog muzičkog razuma.
Kada smo se podijelili devedesetih, izgubili smo kemiju. Kemiju Novog vala, kemiju Beograda, Sarajeva, Zagreba, Splita. Tu eksploziju talenta koja je bila jednostavno nevjerojatna.
Ta sinergija, to natjecanje u kvaliteti, bilo je neponovljivo, i mladost Jugoslavije živjela je muziku. Muziku ljubavi, muziku optimizma, muziku budućnosti. Kada ste ubili tu mladost, ubili ste i muziku, i sve buduće mladosti i muzike u njoj.
Kada ste pucali u muziku, pucali ste u generacije koje će odrasti bez nje. Tuga me uhvati kada vidim ona moja dva kako sjednu i slušaju ‘ što stari svira’, kao što me tuga uhvati kada vidim sve ove idiote što zabranjuju ono što se nikada zabraniti ne može. Muzika nema ograde, žice i šančeve.
Zabraniti se može samo ljudska glupost, a ona je mojoj generaciji umjesto gitara dala puške. Mojoj generaciji koja je ostavila svoju djecu i bez Balaševića, bez Bajage, bez Azre i bez Čorbe.
Generaciji koja nije htjela posijati novo sjeme. Da iz njega ne izraste kakav novi rat. I zbog toga nam djeca slušaju Dare Bubamare.
Bolje i to nego bombe i topove. Jer bilo je izgleda previše lijepo, da nam tako ostane.
Autor/ica 👤Ivo Anić
