„Au revoir cher professeur!“

Izdvajamo

• „Mudraci ne oplakuju ni žive ni mrtve“ stoji u Bhagavad – Giti i sukladno tome pokušati ćemo biti mudri, a to bi zacijelo volio i profesor, nego ćemo ga pamtiti po njegovom šeretskom osmjehu i po njegovom specifičnom govoru koji je iznikao u njedrima zemlje u kojoj se rodio i kao kozmopolita jedno vrijeme živio, sve dok nije preselio na „ahiret“. Ostala je velika praznina, ali sjećanja i uspomene žive, a dok je njih „život je mrtvih u sjećanju živih“ kako je davno rekao Ciceron ili „Smrt je strašna za one, koji sa životom gube sve, a ne za one, čija slava neće nikada moći umrijeti.“

Povezani članci

• ****** *** *** ** *****!
• Predrag Lucić: Ima li Godota pod šatorom?
• Rodno putovanje: ženska putopisna subverzija
• Konji
• Svi Mostarci se sjećaju dobrog i časnog čovjeka, Hansa Koschnicka, koji je u Mostar došao da spaja mostove i miri ljude
• Tri Jarnjakova dana – priručnik za svjedoke

Izvor: Cropix / Autor: Damjan Tadic / CROPIX

Zbogom velikom profesoru i još većem čovjeku. 

Ima tako dana kada čovjek osjeti neku prazninu u sebi, prouzrokovanu primjerice pomanjkanjem energije uslijed nadolazeće promjene vremena ili naglim padom imuniteta uslijed iscrpljenosti ili bolesti. Taj osjećaj praznine obično prolazi za par dana koji su potrebni da ponovo napunimo istrošene baterije. Ali postoji jedna praznina koja se ne puni tako lako, a puni se sjećanjima i uspomenama. Ona  je posebna, jer dolazi iz same nutrine čovjekove duše, a to je ona praznina kada nas napusti netko blizak, netko koga smo posebno voljeli ili poštovali, odnosno netko tko je ostavio poseban trag u našem životu.

Takvu prazninu osjetio sam kada sam saznao da je preminuo profesor Vladimir Đuro Degan. Smrt dragih ljudi uvijek dolazi iznenada i uvijek je preuranjena, ali ne mogu reći da sam ostao iznenađen tužnom viješću, jer osim što je neoboriva činjenica da ćemo svi jednog dana „partiti“, ovo „putovanje“ dragog profesora dalo se naslutiti kada ga je prije par godina napustila njegova supruga čime je završila dugogodišnja „bračna simfonija“ njihovog zajedničkog života. Ta praznina je u profesorovom životu stavila „točku na i“ i ispunila posljednju stranicu njegove životne partiture.

Uvjeren sam da će mnogi napisati omaž pokojnom profesoru u kojem će nabrajati sva njegova postignuća kao cijenjenog i uglednog pravnika iz oblasti međunarodnog javnog prava, a među njima pobrojati sva sveučilišta koja je pohađao i na kojima je predavao, kao i sva mnogobrojna dijela koja je napisao i upravo zbog toga ovdje ih hotimice neću spominjati, jer bi samo nabrajanje tih fakata ispunilo jednu cijelu malu knjigu. Probati ću spomenuti par crtica iz našeg poznanstva koje su karakteristične  za pokojnog profesora, njegovu narav i njega kao osobu. To je nešto slično kao pravilo u pripovijetci Danila Kiša „Enciklopedija mrtvih“ da se u tu enciklopediju upisuju svi ljudi, odnosno trenutci iz njihovog života koji puno govore o njima ma koliko se činili beznačajnima, koji su ikada živjeli osim onih čije se ime spominje u nekoj drugoj enciklopediji ili kako sam Kiš kaže: „Jer … nikad se ništa ne ponavlja u historiji ljudskih bića, sve što se na prvi pogled čini da je isto jedva da je slično; svaki je čovjek zvijezda za sebe, sve se događa uvijek i nikad, sve se ponavlja beskrajno i neponovljivo.“

Ime neponovljivog Vladimira Đure Degana već je upisano u raznim enciklopedijama diljem svijeta tako da je po tome kriteriju on već besmrtnik, iako bi u šali znao reći kako je za prijem u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti do sada „tri puta ópao“! To mu međutim nije nimalo smetalo da bude dugogodišnji voditelj Jadranskog zavoda HAZU-a, gdje je osim brojnih ostvarenih znanstvenih projekata, oko sebe okupio ekipu ljudi koje je volio kao svoju djecu i koji su njega voljeli istom takvom, ako ne i većom ljubavlju, uz rijetko viđeno iskreno međusobno uvažavanje i poštovanje.

Zvijezda profesora Degana ostati će upamćena po svojoj dvojnosti, kao velikog znanstvenika, pravnika, poliglota, profesora i ravnatelja, ali još više po ljudskosti kojom se znao predstaviti u neposrednom razgovoru sa „običnim“ ljudima. Njegovo iskustvo skupljeno na životnom fakultetu „diljem dunjaluka“ kako je znao reći uz njegovu elokvenciju i sposobnost pričanja anegdota sa neznanim ali i vrlo poznatim osobama, koji su čak i usmjeravali povijesne tokove na ovim prostorima, činili su od njega sugovornika kojeg je bila privilegija slušati. Bila mi je čast imati takvu privilegiju u više navrata „u trećim poluvremenima“ znanstvenih skupova na Rabu ili Zagrebu, kada je na njemu svojstven način uz tompus i šale začinjene mudrošću iznosio podatke o povijesti i povijesnim osobama, koji bi bili idealna podloga za neku knjigu ili čak za avanturistički film.

„Mudraci ne oplakuju ni žive ni mrtve“ stoji u Bhagavad – Giti i sukladno tome pokušati ćemo biti mudri, a to bi zacijelo volio i profesor, nego ćemo ga pamtiti po njegovom šeretskom osmjehu i po njegovom specifičnom govoru koji je iznikao u njedrima zemlje u kojoj se rodio i kao kozmopolita jedno vrijeme živio, sve dok nije preselio na „ahiret“. Ostala je velika praznina, ali sjećanja i uspomene žive, a dok je njih „život je mrtvih u sjećanju živih“ kako je davno rekao Ciceron ili „Smrt je strašna za one, koji sa životom gube sve, a ne za one, čija slava neće nikada moći umrijeti.“

Zbogom velikom profesoru i još većem čovjeku.