ENG
Kad čovjek analizira sve ono što je zbog svog pisanja doživio Andrej Nikolaidis, dođe do zaključka da ove postjugoslavenske države, u konkretnom slučaju Crna Gora, ne služe ničemu, doli za to da proganjaju kolumniste i pisce zbog napisanog ili izrečenog. A sve uz veliku brigu za nacionalnu kulturu i slične floskule. I to u zemljama u kojima je kultura posljednja stvar političkog interesa i u zadnjem redu za financiranje i raspodjelu resora, a u prvom za cenzuru. Štoviše, kultura je ovdje jedino bitna kad treba ugušiti slobodnu riječ, jednako kao što se državna politika zabrine zbog “podjela, ekstremizma i dodatnog zaoštravanja odnosa u društvu’”, što je fraza koju se sada koristi u obračunu s piscem, tek kad netko doista slobodan izrekne ili napiše što misli o tzv. nacionalnim velikanima, dok mimo toga i sama konstantno sudjeluje u svemu navedenom. Sve ovo pišem zbog namjere crnogorskog ministarstva kulture da Nikolaidisu zbog tzv. vrijeđanja Andrića i Njegoša oduzme status uglednog kulturnog stvaraoca.
I tu dolazimo do najbitnijega, što ovdašnje patriote i državotvorce najviše nervira. Jedina stvar koja je preživjela destrukciju Jugoslavije jeste jedinstveni kulturni prostor i sve ono što na ovim prostorima u kulturi i znanosti vrijedi, funkcionira na toj međudržavnoj razini. Tim ljudima ne trebaju potvrde matičnih država da su istaknuti kulturni stvaraoci, jer oni to jesu. Niti mogu biti ucijenjeni izvjesnim poreznim olakšicama. No, ono što u čitavoj priči najviše bode oči jeste licemjerstvo birokratskog uma kojim se maskira pokušaj cenzure. U ovom slučaju to pokušava Maša Vlaović, ministrica kulture Crne Gore, dok je aktualna hrvatska ministrica u istom resoru Nina Obuljen Koržinek doktorirala na tome. Pa je tako, nedugo nakon što je njeno povjerenstvo odbilo financirati, odnosno prepoznati kao bitnom za kulturu zemlje, posljednju knjigu Predraga Lucića, sročila birokratsku sućut nakon njegove smrti, prepunu velikih riječi o velikom novinaru i piscu i teškom udarcu za hrvatsku kulturu.
Sam Nikolaidis se već više puta susreo s ovakvim ili puno gorim tipom pritisaka, od optužbi za terorizam koje su dolazile iz Banje Luke, do privatne tužbe Emira Kusturice i uvijek se iza tih optužbi koje su se pravile da bukvalno razumijevaju ono što je napisao, krila uvrijeđenost metaforama i svijest da je Nikolaidis u pravu. A njegov stil, koji može ne odgovarati osjetljivoj malograđanštini, takav je još od sjajne prve knjige “Mimesis”, u kojoj se Njegoš i ta patološka fiksacija jednog društva na tog pisca, ismijava na puno mjesta, pa sve do nevjerovatne, ali skoro pa stvarne slike skrivene stvarnosti u posljednjoj knjizi “Anomalija”. I takav Nikolaidis je, bez obzira na to što se izravno i neskriveno naslanja na Thomasa Bernharda i na način na koji je taj austrijski pisac razorio kompletnu mitološku fantaziju austrijskih i katoličkih nacionalista, pa i bez obzira na to što sličnu poetiku koristi Basara, jedinstvena pojava u jugoslavenskoj kulturi. U najmanju ruku, ne samo zbog stila nego i zbog toga što se ne libi politički izložiti i potpuno otvoreno reći što misli u svakoj prigodi koju smatra bitnom za budućnost društva i zemlje u kojoj živi, znajući što ga nakon toga čeka. Poželi li netko od čitatelja ovog teksta pročitati što je sve zbog svog pisanja proživljavao, neka posegne za knjigom “Odlaganje. Parezija”, a ako pak želi pročitati kako se jedan bivši i rođeni Sarajlija, nakon svega osjeća kada dođe u rodni grad, toplo preporučujem “Odlazak” kao nezamjenjivo štivo.
Ukratko, ministrica kulture i raznoraznih branitelja kulturnih veličina je bilo i bit će, samo što ih nitko neće zapamtiti, osim kao fusnotu u nepravednom odnosu prema doista velikim piscima. A među njih, jednako kao i Andrić i Njegoš, spada i Andrej Nikolaidis, ma koliko da bi mnogi željeli izbrisati tu činjenicu i zaustaviti vrijeme.
