AMANET AUTORA MORALNIH VJEŽBI

Povezani članci

• Dennis Gratz : Zakonom kazniti one koji negiraju ratne zločine
• ŽIVOT KOJI JOŠ NISMO OTPLATITLI!
• Otpor prema majčinstvu – nepopularan, vještičji sport
• Peti dan Fažana Media Festa
• Hitan sastanak Palmera i diplomata sa Čovićem i Izetbegovićem o izborima u Mostaru
• Amila Kahrović Posavljak, poezija

Matvejević koji je celog života poput Diogena tražio (i u sebi, ali ne i u većini drugih, nalazio) čoveka, ostavio nam je u amanet svoju sveću. Nama, koji se danas opraštamo od velikana, od gorostasa, od najboljeg među nama, ostaje da nastavljamo Matvejevićeve moralne vježbe sve dok ne savladamo mrakove u kojima živimo.

Na vest o smrti Predraga Matvejevića neću pisati o njegovoj biografiji – to će uraditi njegovi biografi i sigurna sam, njegove kolege i učenici. A imao ih je mnogo…

Da je napisao, a potom i objavio samo zbirku Otvorena pisma, sa više nego simboličnim podnaslovom: Moralne vježbe, u kojoj je desetinama puta  potvrdio ispravnost Volterovog stava, koji je beskonačno puta ponavljao: Iako se ne slažem s vašim mišljenjem, branio bih do smrti vaše pravo da ga iznosite, po meni bi zaslužio odluku međunarodne komisije o dodeli Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost za 2013. godinu, koja je glasila:

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodjeljuje se Predragu Matvejeviću iz Zagreba zato što je, svjestan rizika kojima se izlaže, iskazivao građansku hrabrost, tako što je:

• U vrijeme SFRJ, u ime zaštite ljudskih prava, prvenstveno slobode govora, branio političke osuđenike.
• 1989. bio su-osnivač Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI), prve nezavisne političke asocijacije u tadašnjoj Jugoslaviji, čiji je cilj bio pronaći mirno rješenje jugoslovenske krize.
• Rizikovao život boreći se i pišući protiv svih oblika totalitarnih praksi.
• U Hrvatskoj 1991. bio izložen progonu, uvredama i klevetama svih vrsta, uključujući i hice iz vatrenog oružja ispaljene u njegovo poštansko sanduče, zbog čega je spašavajući goli život otišao u egzil.
• Iz egzila snažno kritikovao negativnosti u ex-Yu društvima i otvoreno govorio o zlu te ko ga i gdje čini.
• 2001. u Jutarnjem listu objavio tekst Naši talibani u kojem je pojedine pisce i intelektualce otvoreno označio kao odgovorne za ratna huškanja.

• , u politički montiranom procesu, zbog teksta Naši talibani, pravomoćno osuđen na     uvjetnu kaznu od pet mjeseci zbog klevete. Na presudu se nikad nije žalio jer bi time, kako je govorio, priznao i onoga ko tuži i onoga ko sudi.

• Svojim slučajem političku elitu Hrvatske natjerao da se preispita. Već u svom prvom mandatu, kada je kampanja protiv Predraga Matvejevića u Hrvatskoj još bila u punom jeku, Predsjednik Stjepan Mesić dodijelio mu je visoko odlikovanje Republike Hrvatske, a početkom ovoga vijeka Predsjednik Ivo Josipovic ga  je u jeku pravosudne hajke imenovao predstavnikom RH u Međunarodnoj organizaciji frankofonih država.“

Dan uoči planiranog dolaska u Sarajevo da primi nagradu, javio mi se telefonom uznemirenim glasom objašnjavajući da ga upravo vode u bolnicu… Kratak film kojim smo tog gorostasa prikazali na ceremoniji dodele nagrada videlo je preko 1.200 mladih iz regije Zapadnog Balkana

Uručili smo mu Nagradu kasnije, u Zagrebu, na premijeri tridesetominutnog dokumentarnog filma o njemu u kinu Grič, baš preko puta njegovog stana. Sala je bila prepuna onih koji su ga cenili, poštovali i voleli…

Zdravlje ga je polako napuštalo;  izdavalo ga je njegovo krhko telo, ali duh je neštedimice darivao nama koji smo ga poznavali, posećivali i voleli.

Kažu da je umro Predrag Matvejević. I piše to u medijima danas. Ipak, ne verujem im više ništa, pa ni to. Da se uverim zovem njegovu životnu saputnicu, Mirjanu, koju je beskrajno do zadnjeg daha voleo svim svojim srcem; koja se o njemu do poslednjeg dana starala s ljubavlju i nežnošću građenom pola veka, koju sam iz njihovih mladih dana zamišljala još samo zaogrnutu strašću, da, onom istom iz krajička njegovog pogleda upućenog njenom osmehu dok bi ga nežno štipkala za obraz uz poznato: „Ti si moj divlji mačak… Ali, znala sam da ćeš jednog dana dolijati…I sad si samo moj!“

Ma koliko ga je Mirjana štedela saznanja o besramnoj harangi grupe nedoličnih pojedinaca iz javnog života Zagreba, koji su ga se hteli dočepati naročito u periodu između njegove nominacije za Nobelovu nagradu za književnost i odluke Nobelovog komiteta od prošle jeseni, jasno sam videla u njegovom pogledu koliko bola to izaziva u njemu. Možda je o tome trebalo da pišem dok je bio živ, ali sada je provalilo… Beskrajnom skromnošću odbijao je svaku primisao da bi mogao dobiti Nobelovu nagradu, a opet, znajući kakva bagra ga vreba, ispričao je šta su on i Mirjana odlučili, ako bi se to nekim slučajem ipak dogodilo. Imala sam neodoljiv utisak da je želeo podeliti tu odluku sa onima za koje je siguran da to neće zloupotrebiti, ali i da bi, u slučaju potrebe, o tome javno svedočili…

Svakoga ko se drzne da o Mirjani Matvejević izgovori još jednu ružnu reč moraće biti stid (ako stida uopšte ima) Predragovog pretužnog pogleda koji sam zauvek ponela.

Matvejević koji je celog života poput Diogena tražio (i u sebi, ali ne i u većini drugih, nalazio) čoveka, ostavio nam je u amanet svoju sveću. Nama, koji se danas opraštamo od velikana, od gorostasa, od najboljeg među nama, ostaje da nastavljamo Matvejevićeve moralne vježbe sve dok ne savladamo mrakove u kojima živimo.

Za mene kao da je još jedino ostalo važno sećati se i ponešto od toga zapisati…A sećam se da sam priznala Predragu, dok sam snimala dokumentarni film o njemu, da sam se u intelektualnom smislu zaljubila u njega sa svojih sedamnaest godina, nakon što je objavio knjigu Razgovori s Krležom. Radovao se tom priznanju kao da je i sam odnekud znao da ta vrsta zaljubljenosti traje večito…