Alan Pejković o novoj knjizi Darka Cvijetića: Pedeset nijansi crnog

Povezani članci

• Oh, taj dan!
• DRAGE PUTOSITNICE
• Hristo Ivanovski: “Tajkuni su nas vratili u fedualizam!”
• Bojan Stojčić: “Viva la Transicion je sintagma koja me prati od mojih prvih radova”
• Jubilarna sezona obilježena brojnim uspjesima u Pozorištu lutaka u Mostaru
• Trg je Titov, ali je još više naš!

Možda je kičasto, možda potpuno pogrešno započeti recenziju vjerovatno najozbiljnije zbirke pjesama koja će ove godine biti objavljena u regiji jeftinom aluzijom na naslov petparački napisanog erotskog romana koji preplavljuje police knjižara već duže vrijeme. Sasvim moguće da je tako. Ipak, nakon nekoliko iščitavanja nove zbirke Darka Cvijetića naslovljene Konopci s otiskom vrata, dominantna nit mog razmišljanja jesu upravo te mnogobrojne nijanse crnog koje zbirka u svojoj mračnoj veličanstvenosti obuhvata. U samom naslovu, u inverziji pozicija konopaca i vrata, Cvijetić daje naslutiti djelimičnu vjernost svom poetskom metodu iz Masovnih razglednica iz Bosne. Iako korištenje sličnih inverzija i drugih jezičkih eksperimenata u ovoj zbirci nije toliko rasprostranjeno kao u Razglednicama, ovaj metod i dalje ostaje jedan od zaštitnih znakova Cvijetićeve poezije.

  Strukturalno, zbirka se sastoji od prologa, dobro izabranog citata Duška Radovića u kojem se sjećanje raspinje između prošlosti i budućnosti, između realnosti i imaginacije i tri ciklusa pjesama koncipiranih kao pisma Draženu Erdemoviću, Srđanu Aleksiću i Alexandru Cvijetiću. Sama emfaza riječi Pisma u svakom ciklusu predstavlja neku vrstu nadogradnje Razglednica. Sa slika koje dominiraju razglednicama smo prešli na riječi, sa jednostavnije, površnije forme razglednice na složeniju, višeslojniju formu pisma. Samim tim se i apstraktnost i povremena hermetičnost zbirke uzdižu na još viši nivo nego što je to bilo u Razglednicama. Ovo nije zbirka koja se čita za dva sata, ovo nije zbirka koja ne ostavlja ožiljke, ovo je zbirka koja vas primorava da joj zastanete na svakom drugom stihu, ako ne na svakom, i da se poklonite svakoj od onih nijansi crnila koje sam već pomenuo. Iako u smislu poetskog tona i tematskog odabira i nema distinktne granice između ciklusa pjesama, ono što Cvijetić postiže ovakvom strukturom je neka vrsta sveobuhvatnog pogleda na užase rata koji su i ovdje najfrekventnija tematska odrednica kao i u Razglednicama. Erdemović je tako izdvojen kao zločinac, Aleksić simbolizira onu ljudsko-herojsku dimenziju, također prisutnu u svakom ratu, dok nam pisma Alexanderu Cvijetiću čitavu Cvijetićevu poetiku postavljaju na pijedestal ličnog, onog kako, na kraju krajeva, svi mi primarno doživljavamo rat.

 Već u prvoj pjesmi prvog ciklusa Pismo Draženu Erdemoviću nazire se galerija cvijetićevskih poetskih slika  – paralizirani dječak, djevojčica koja čupa pliš iz trbuha tuđeg mede, pčela koja odleti sa ubojičine košulje kao naznaka da se i priroda želi distancirati od zločinca. I završetak pjesme, odlučno, ljudsko, a opet tako nemoćno: Dosta je. U pjesmi Mašice, mišice, mušice, lirski subject iskazuje fascinaciju sopstvenim kostima tvrdeći:

Svoje sam kosti krio

Po saksijama. I prenosio.

Neke su mi se spoticale o nebo.

Te neke kosti koje su se spoticale o nebo ostaju visiti u svijesti čitatelja/čitateljke kao mogućnost života koja nikada nije realizirana jer ju je rat, neumorni sakupljač kostiju, jednostavno uništio. U pjesmi Volandova obljetnica, pravom remek-djelu narativnog iskaza, data je jedna ironična slika smrti, djevojčica biva dekapitirana u liftu kroz koji je pomolila glavu. Čitav ovaj stravični narativ je ironično smješten u okvir rata, devedeset drugu godinu, čime Cvijetić naglašava neminovnost smrti, bez obzira da li će nam je sam rat donijeti, izraženu i kroz briljantan završetak pjesme kada Voland, misteriozni stranac iz Majstora i Margarite sjedi na vrhu lifta mašući repom i gledajući odrasle prijateljice davno dekapitirane djevojčice:

Sada mlade žene.

Kako se došminkavaju u liftu.

Pred izlazak u grad.

Slicna upotreba ironičnog pristupa razmatranju fenomena smrti se vidi i u pjesmi koja dolazi kasnije u zbirci, Iskrkljana pjesma, u kojoj nam Cvijetić dočarava autobus vojnika koji se vraćaju s linije i igrom zlokobne sudbine survavaju niz nasip tako da jednom vojniku cijev odozdo probija čeljust:

 

U jednom krkljaju.

U kojem nišanska mušica

Zategne glasnu žicu.

Jedva što se malo oporavimo od Volanda i potpune nezaštićenosti pred smrću, Cvijetić nas zaskoči neočekivanošću pjesme Zarobljeni drugi vod u kojoj se naglašava Nježnost trepavice; Kakve odgajaju snajperisti te brutalnošću pjesme Mačići, nekom vrstom opore kritike manipulacije ljudskom prirodom u ratu. Pjesma, na konkretnom planu, govori o tome kako da vojnici istrijebe pacove koji im ulaze u rovove. Nakon uspostave ove neobične pjesničke slike, ubitačna ironija aterira pravo u čitatelja/čitateljicu u stihu:

Više nema pacova

U rovovima i

Može se puno mirnije pucati.

Ćićo, kafkijanski simbol ogorčenja ratom iz Razglednica se pojavljuje i ovdje, u nešto manjoj mjeri. U pjesmi Ćićina se, na vrlo jednostavan način, oslikavaju djetinjstva uništena ratom, jedna audio dimenzija sigurnosti i nevine igre koja postaje toliko daleka da u potpunosti iščezava:

Na pukovske

Bubnjare

Odlazi sav zvuk

Iz djetinjstva.

U pjesmi Štenaštvo Eichmanna, koristi se obrnut slijed poetskih slika kojim Cvijetić izvanredno oslikava neku vrstu pervertiranog podjetinjavanja velikog ratnog zločinca kojeg majka ovdje nosi u smrt kao što ga je jednom donijela u život:

                        Bezub bez glasa

Vidi

Majka ga ne poznaje.

Zvijer koja je postala štene ne dobija milost ni od koga, pa ni od rođene majke.

            U stravičnim Što može pjesma i Poslanica Korićanima, Cvijetić testira našu sposobnost da se nosimo sa groznim slikama rata upakovanim u vješte i precizne stihove. Tako se u prvoj opisuje sva okrutnost grupe prema pojedincu u ratu, sva monstruzonost priče o zarobljeniku kojeg na hladnoći polijevaju vodom:

 

                         Vodnik se nasmijao –

Da nije bio obrezan

Kita bi se manje smrzla.

Nasmijasmo se.

U drugoj, kroz postmodernistički otklon od Poslanice Korinćanima Sv. Pavla. se odmotava slika zločina na Korićanskim stijenama gdje se opet kao „kap vučicine krvi na glečeru”, 200 pobijenih ljudi utiskuje u naše pamćenje zajedno sa nostalgičnim obilježjima koja smo s njima dijelili:

Recimo moga ćaće

Našli četvrt rebra.

 I sve u njoj – i mama i lopta

I djed i moje slike

S ekskurzije u Sloveniju.

Loše je vrijeme u kojem se „[u] snajpere [i]skliktava oroz”, kaže nam Cvijetić.

U pjesmi Šaptačica vučjaku, lirski subjekt se dotiče neke druge okrutnosti, one dječije kojoj takodjer svjedočimo često, ne razumijevajući je u potpunosti i bojeći se da o njoj razgovaramo:

Klinci su između garaža

Našli cvokotavu kuju s petero

Štenadi.

Nahranili ih utoplili napojili i

Igrali se.

Zatim su kuju vezali

I pred njom palicama zatukli

Štene po štene.

 

Nakon nekoliko stihova, lirski subjekt, u eksploziji poetske imaginacije, disecira i sklonost ljudske rase za osuđivanjem drugog:

Vidjeli su je

Kako se umiljava Susjedovom vučjaku.

Sada žale

Što je nisu umlatili

Kad je tako brzo ožalila štence.

U pjesmi Odisejeva se koristi inverzivni metod na strukturalnom planu, ovoga puta u odnosu na film Turneja Gorana Markovića. U pjesmi, suprotno filmu, glumci iz malog gradskog pozorišta izvode predstavu u Srbiji. Karakteristična je arogantna reakcija publike/kritike sa one strane Drine koja samo potcrtava elitistički, gotovo kolonijalni, odnos Srbije prema BIH već naslućen u Markovićevom filmu:

 

A bilo je svega:

obične zemlje u crnim vrećama (jer su jednu predstavu igrali

na zemlji razbacanoj po sceni), desetine metara ribarske mreže, plinska boca,

lažna giljotina, plastične glave skinute s lutaka u izrešetanim izlozima,

tupa pozorišna sablja, oficirski mundir nepoznate armije…

            Zemlja je bila neobjašnjiva.

Nisu mogli objasniti ni da je netko šaptač i da je to razlog što nije u rovu.

 

Jedna vrlo zanimljiva karakteristika ove zbirke je dihotomija između Cvijetićeve ukotvljenosti u visokoj kulturi i efektnih opisa užasa koji ponekad vuku misli na filmove Maria Bave ili Lucia Fulcia. Opis ratnog stradanja ponekad gotovo hiperboliziran, gotovo kao da se dodiruje sa gore estetikom talijanskog horora. S jedne strane imamo niz referenci na visoku kulturu, Antigonu koja „[o]bilazi mas grobnice. I ekshumira,”misterioznog Kaspara Hauzera, Orfeja, Shalamova i Mandelstama, s druge strane pred nama se prostire užas koji kao da je sad sletio sa filmskog platna kao upravo u Orfejevoj u kojoj se angel začešljava uz priču:

 

Ide priča: Prije rata vrsan pijanist

Kopao rov u šumi

Na meti svojih.

Kad je granata svojih pala

Trojicu je raznijela

I njemu ruke do laktova.

Isus otad u raju

Mora nositi te podlaktice

Na leđima.

Recenzija iz kjnige ” Konopci s otiskom vrata, ” Darke Cvijetića koja izlazi u izdanju portala tacno.net.