ENG
Bojan Stojčić: “Viva la Transicion je sintagma koja me prati od mojih prvih radova”
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Sa umjetnikom Bojanom Stojčićem razgovarali smo o njegovim promišljanjima perifernog te radovima koje će predstaviti sarajevskoj publici tokom cijelog mjeseca avgusta u Umjetničkoj galeriji BIH u sklopu samostalne izložbe “Viva la Transicion”, čija je kustosica dr. Amila Ramović. Izložbu je najavio rad “Tražim osobu” na fasadi Galerije, koji je izazvao veliki interes i reakcije javnosti.
Tačno.net: Bojane, reaguju li ljudi na tvoj oglas na Galeriji?
Bojan Stojčić: Mnogo me ljudi nazvalo u posljednjih par dana. Tako je bilo i prije nekoliko godina, kada sam oglas dao u novine. Ovaj put je sadržaj naših razgovora nešto drugačiji, jer je priroda oglasa kao umjetničkog rada postavljanjem na fasadu Galerije ogoljena. Ali ljudima je još uvijek neobičan, pa me kontaktiraju da pitaju šta i kako stoji iza oglasa. Kao iz nekog nepovjerenja. A onda nekada nastavimo razgovor, pričamo o umjetnosti.
Tačno.net: I, šta kažu?
Bojan Stojčić: Nisam siguran da postoji neka univerzalna tema o kojoj žele razgovarati, ali mi se čini da većina ljudi umjetnost smatra nečim intimnim što im pomaže da savladaju traumu ili realnost života. Kao da je umjetnost utjeha. To jeste jedna od, ali nije jedina funkcija umjetnosti. I o tome smo također razgovarali.
Tačno.net: Misliš li da bi i negdje drugo umjetnost bila shvaćena prvenstveno kao utjeha?
Bojan Stojčić: Možda je umjetnost utjeha u onim društvima u kojima je njena moć djelovanja naprosto svedena na to. Na primjer, oglas na Galeriji komunicira i sa ljudima koji nemaju namjeru ući u galeriju. On bi možda bio neko direktno sredstvo emancipacije u nekom društvu u kojem je ta njegova uloga pretpostavljena, ali za tu pretpostavku potrebni su i drugi uvjeti. Biti građanin – pa samim time i dozvoliti nekom procesu emancipacije da te pokrene – ovdje je veliki izazov. Neki ljudi čak misle da je to nešto rezervirano samo za one koji već dobro žive. To, naravno, nije istina.
Tačno.net: Je li onda tvoj rad didaktički?
Bojan Stojčić: Ja jednostavno pozivam na dijalog, ali taj dijalog se ne mora nužno voditi sa mnom. Kada sam oglas objavio u novinama, više ljudi ga je, na primjer, shvatilo kao tajni poziv na seks, nego kao poziv na razgovor o umjetnosti. Čak i mnogi koji su sa oglasom na Galeriji komunicirali potpuno otvorenog uma i srca ipak su riječ “osoba” čitali kao “djevojka”, ili odsustvo roda u oglasu vezali za temu seksualne orijentacije. To su reakcije koje uopšte nisam mogao pretpostaviti. Drago mi je da je participativna dimenzija ovog rada aktivna, jer je to okidač za javnu sferu, za zajednicu, da tiho obznani svoje čežnje, konvencije, strahove, nadanja.
Za javnu sferu i komunikativnu akciju se zapravo i vežu moja prva nastojanja s ovim radom. Razmišljao sam o fizičkom javnom prostoru, gdje je investitor taj koji odlučuje koja je to ideja i ideologija koja se komunicira, koja se doslovno gradi. Također sam razmišljao o javnom prostoru politike, koji je prepušten traumi, koju mi kao društvo nismo uspjeli iskomunicirati do kraja. Time smo, čini mi se, stvorili uvjete za kolektivnu ucjenu svih nas. U takvom javnom prostoru, u tako okarakterisanoj javnoj sferi, oglas koji nešto ne prodaje, koji ne prijeti i koji ne obećava okinuo je mnoštvo različitih reakcija.
Tačno.net: Sarajevo je tvoj rodni grad. Ipak, pored sarajevskog ciklusa u izložbi “Viva la Transicion” vidimo i nekoliko berlinskih radova. Kako je tvoja šestomjesečna rezidencija u Berlinu komunicirala s tvojim životom?
Bojan Stojčić: Za mene je Sarajevo dom, a dom mi je postao veoma bitan još dok sam odrastao u izbjeglištvu sa svojom bakom. Otišao sam kao beba, vratio se kao đak-prvak. Tišina koja je nastala u povratničkom autobusu kada smo ulazili u Sarajevo jedna je od mojih prvih i najjačih impresija tišine. Na mnogo načina je još uvijek osjećam.
Zbog te jake povezanosti sa domom nikada se nisam odlučivao na dugoročne umjetničke rezidencije, čak sam ih malo i izbjegavao. Plaćenu, šestomjesečnu u Berlinu svakako nisam očekivao. Ipak, desila se. Do sada nisam imao na raspolaganju toliko vremena i produkcijskih mogućnosti da se bavim umjetnošću, i u tome sam stvarno uživao, kako samo radnik iz privatnog sektora sa periferije Evrope može. Količina znanja koja je dostupna u Berlinu – od institucija, galerija, osoba, kataloga, knjiga, pa sve do inovacija u svijetu materijala, produkcije, organizacije – tako ohrabruje i motivira. Osim kada radi upravo suprotno. (smijeh)
Sarajevo i Berlin imaju mnoge sličnosti, opet u smislu javnog prostora i njihovih kriza. Ali, kada odeš u Berlin iz Sarajeva, osjetiš pod kakvim pritiskom zapravo živiš, jer tog pritiska tamo naprosto nema.
Tačno.net: Govori li o tome tvoj berlinski ciklus radova?
Bojan Stojčić: Moji radovi iz Berlina su ustvari moj pokušaj da naučim njemački jezik. Nakon nebrojenih susreta sa prolaznicima u kojima pitanje ko će se prvi skloniti drugome sa puta postaje ključno pitanje bitka i moći, nakon nekih agresivnih komentara užurbanih službenika koji me prestižu korakom, nakon nekoliko puta kada sam na kasi u supermarketu neoprostivo zaboravio odvojiti svoje namirnice od tuđih, shvatio sam da moram da naučim drugi jezik – kolektivni govor tijela. Hana me, kao berlinska studentica, tada uputila na Turnvater Jahna, kontroverznog njemačkog pedagoga iz 19. stoljeća koji je prvi na svijetu uveo tjelesni odgoj u nastavu i napisao detaljne instrukcije za gimnastičke vježbe, naravno, bez ilustracija. Skupa sa svim našim prijateljima, uglavnom novopečenim berlincima, pratio sam njegove instrukcije, i tako stvarao Die Deutsche Turnkunst. Govorni jezik sam savladao tek toliko da mi je riječ Zwiebel u svakodnevnom govoru zamijenila riječ luk. Ali, naučio sam šta je Heimweh. Isti prijatelji koji su sa mnom radili gimnastičke vježbe, objasnili su mi da je to njemačka složenica koja označava bol, želju za domom. Mnogo mi se svidjela ta riječ.
Tačno.net: Postoji li neki razlog za organizaciju ove izložbe baš sada, u godini koju obilježava globalna pandemija?
Bojan Stojčić: Po povratku iz Berlina, ove godine sam trebao ići u Palermo pa u Detroit. Kako su svi ti planovi pomjereni, našao sam se u Sarajevu, u periodu života u kojem je jedan ciklus završen, u kojem je dobio svoj oblik i sam se nametnuo kao jedna završena tema. Naprosto je bilo vrijeme. Pandemija je fakt, ali, kako Buden kaže – duboku krizu u kojoj smo se našli nije izazvala korona, ona je samo razotkrila njezinu pravu historijsku dimenziju. Kriza je naša stvarnost.
Izložba u Umjetničkoj galeriji će trajati mjesec dana, pa je zbog toga i zbog veličine prostora moguće organizirati sve u skladu sa mjerama i preporukama zdravstvene zaštite. Velika mi je čast izlagati ovdje i veoma sam zahvalan UNESCO uredu u Sarajevu te direktoru Galerije Straji Krsmanoviću i cijelom timu na njihovoj nesebičnoj podršci i spremnosti da mi kao mladom umjetniku u potpunosti izađu u susret. Također sam zahvalan i mojoj partnerici i producentici Hani Ćurak, te kustosici Amili Ramović. Amilina želja da se usred globalne pandemije u potpunosti posveti mom radu je bila motivirajuća, a njena profesionalnost i iskustvo nezamjenjivi. Također je bilo od pomoći što smo oboje odrasli na Bistriku. (smijeh)
Naravno, ništa od ovog ne bi bilo moguće bez mojih dugogodišnjih suradnika iz Ideologije, posebno prijatelja Almira Abaza. Moram se zahvaliti i Delikatesnoj Radnji, koja je donacijom pomogla produkciju jednog rada.
Tačno.net: Vratimo se na razgovor o tvojim radovima. Zašto Viva la Transicion?
Bojan Stojčić: Viva la Transicion je sintagma koja me prati od mojih prvih radova. Ona može značiti mnogo toga i biti prisutna u strukturama različitih veličina, od nekih rigidnih geopolitičkih do intimnih. Njeno značenje nekada učinim eksplicitnim, kao na tramvaju koji sam oslikao 2015. godine. Oslikati tramvaj ili uzviknuti “živjela tranzicija!” prije pet godina možda je tada više značilo staviti se u odnos naspram uzrečice “živjela revolucija!”, a u ovom trenutku mi se čini da ona direktno komunicira sa krilaticom “kralj je mrtav, živio kralj”. Tranzicija je velik pojam koji vrvi od značenja, a moje nastojanje da tranziciju obuhvatim neka je vrsta mog jedinog mogućeg postojanja s njom.
Tačno.net: O tome dijelom govori i tvoj rad „Skok“.
Bojan Stojčić: Pa, da. “Skok” je dokumentovani performans. U njemu ja skačem u rupu koja se otvorila u Velikom parku u Sarajevu, a koja se tokom jedne cijele godine širila te bila otvorena opasnost i gradska misterija. Lokalna vlast je na problem reagovala nekoliko puta, svaki put neadekvatno i ne rješavajući sam problem rupe. Tome najbolje svjedoči već antologijska fotografija velikog broja službenika koji se nad rupom, u odijelima, naginju u čudu.
Za mene je ona bila očiti simbol, rupa našeg konteksta, rupa koja nije dio simboličkog i fizičkog prostora, rupa koja ih je otvorila. Možda sam očekivao na njenom dnu naći Yvesa Kleina, Ludog Šeširdžiju ili Češirskog Mačka, a možda sam baš znao da će na njenom dnu biti blato, ostaci instalacija i nišana. U svakom slučaju imao sam sreću da nije bila previše duboka i da nije nastavila propadati pod mojom težinom. Prije skoka me bilo veoma strah, inače se bojim visine.
Nekoliko dana nakon što su se fotografije mog performansa proširile društvenim mrežama i medijima, rupa je zatrpana većom količinom pijeska. Često sam u njenoj blizini pa vidim da se i danas nekada malo uruši.
Tačno.net: Tvoji radovi uglavnom komuniciraju sa ulicom. Na koji način ih prevodiš u prostor galerije?
Bojan Stojčić: Za mene je umjetnost komunikacija, ideja koja treba ići što dalje. Ne vidim umjetnost kao mjesto gdje objekti postaju fetiš. Ja sam se oblikovao tako da doprinesem kontekstu rada i pomognem mu da sam nađe svoj put. Stoga sam prilično odviknut od savršenog bijelog zida. Međutim, rad nekada treba “ohladiti” i svesti u jedan prostor koji mu može omogućiti da diše, dajući mu tako i novi prostor za promišljanje, za njegove daljnje putanje i transformacije. Ulični izričaj često je banalan, kao stil često je kič. Međutim, njegov prvotni impuls je intervencija u javnom prostoru, što je suštinski politički čin.
Uz poštivanje mjera zaštite, izložba će biti otvorena svakoga dana osim nedjelje, 10:00 do 20:00, od 30.7. do 30.8.2020. u Umjetničkoj galeriji BIH (Zelenih beretki, 8, Sarajevo)
Organizatori ljubazno mole posjetitelje i posjetiteljke Umjetničke galerije BIH da se, u skladu sa preporukama nadležnih institucija zbog nastale vanredne situacije, pridržavaju mjera u cilju sprječavanja širenja koronavirusa.
Samostalna izložba Bojana Stojčića “Viva la Transicion” provodi se u okviru Zajedničkog regionalnog programa „Dijalog za budućnost: unaprijeđenje dijaloga i društvene kohezije u, i između, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Republike Srbije“, koji provode UNDP, UNICEF i UNESCO, a finansira ga Fond UN-a za izgradnju mira (UN PBF).
Autor/ica 👤tačno.net
