DAN KAO SAN

Izdvajamo

• Bio je to, uistinu, kao istrgnut dan iz svakodnevice, dan kao san, dan koji je svima prisutnim, a došli su iz svih država, nekad republika Jugoslavije, te Austrije i Italije, vratio nadu i razvio potkresana krila.

Povezani članci

• Njemačka donira 12 respiratora bolnicama širom Bosne i Hercegovine
• Umjesto prijema SPKD Prosvjeta obilježava Vaskrs humanitarnom akcijom
• Arleta Ćehić: Umjetnost ne trpi egoizam i umišljenost, a traži povezanost i saradnju
• ‘Najbolja je živa riječ’: U BiH svi za povratak u školske klupe
• Могу да будем ватра, али то не желим
• NOVA NAGRADA BH. REDITELJA DINE MUSTAFIĆA: Predstava “Dantonova smrt“ najbolja na Panalbanskom festivalu u Tirani

Bio je to skup ponosa, skup nadahnuća i inspiracije, skup sjećanja na slavnu prošlost, ali skup daleko zagledan u budućnost. Dugo, dugo se tako složno, tako glasno, a tako skladno nisu iste pjesme pjevale na slovenačkom, hrvatskom, srpskom, bosanskom, crnogorskom, makedonskom i drugim jezicima, i nikom ništa nije smetalo i svi su se savršeno razumjeli.

Piše: Sead Đulić

Prvi put u Dolini heroja bio sam kao dječak.

Bio sam jedne godine kad je dolazio i Tito.

Godinama sam išao u Dolinu heroja sa omladinom Mostara u okviru pohoda „Nek vječno huči Sutjeska“.

Već dugi niz godina poslije posljednjeg rata idem na to čudesno mjesto, čak i onda kad to nije bilo poželjno.

U Dolini heroja, na platou monumentalnog spomenika, godinama sam govorio stihove na svečanim programima.

Igrali smo i predstave na tom istom mjestu. Posebno je upečatljivo sjećanje na izvedbu „Straže pod Kozarom“ Branka Ćopića koja je igrana kao rekonstrukcija partizanskog pozorišta, a na kraju predstave u Kozaračko kolo među glumce umiješalo se stotine prisutnih, a kolo se razvilo Dolinom heroja do kasno u noć. Tu atmosferu, to jedinstvo nepoznatih ljudi i vjeru u budućnost pamtiću dok sam živ.

Slike su i danas vrlo žive.

Nakon puno, puno godina tu atmosferu, to jedinstvo i vjeru da je moguća bolja budućnost ponovo sam osjetio, doživio i vidio u subotu, 17. juna 2023. godine, opet, u Dolini heroja. Naime, tog dana, u organizaciji SABNOR-a BiH i u saradnji sa regionalnim antifašističkim savezima obilježena je 80. godišnjica Bitke na Sutjesci.

Bio je to, uistinu, kao istrgnut dan iz svakodnevice, dan kao san, dan koji je svima prisutnim, a došli su iz svih država, nekad republika Jugoslavije, te Austrije i Italije, vratio nadu i razvio potkresana krila.

Čini mi se da nakon ove Sutjeske u antifašističkom pokretu na jugoslovenskim prostorima ništa više neće biti isto.

Poruke izgovorene, frenetično podržane, ali i ponavljane u neobaveznom druženju odzvanjale su Dolinom heroja, ali su i duboko memorisane i odnesene na sve strane. Uvjeren sam da će biti operacionalizirane i pretvorene u akcije.

Između ostalog tog dana smo čuli:

– Sve je više mladih ljudi na antifašističkim skupovima – ima nade! Ovi narodi se ne mrze, ovi narodi su naučili da žive zajedno, imaju isto cjelokupno naslijeđe, a posebno antifašističko koje nas je ovdje okupilo. Samo to treba učiniti vidljivim.

Ovogodišnji skup u Dolini heroja dao je jasan odgovor na čestu konstataciju da su antifašisti u BiH podijeljeni i da eto i Sutjesku obilježavaju u različito vrijeme. Jednoglasan odgovor hiljada antifašista okupljenih u Dolini heroja ove subote, 17. juna, bio je:

– Nema nikakvih podjela. Antifašisti su se danas okupili i tu su. Drugi skup organizuje vlast, ista ona vlast koja je rehabilitovala četnički pokret i oni nama ne mogu biti partner. Oni to rade iz dnevno-političkih razloga, a to što dovedu jedan broj ljudi koji su članovi boračkih udruženja je često neinformisanost, a ima i pritiska, vlast ipak daje novac za rad.

Prisjećajući se žrtve koju su podnijeli Titovi partizani na Sutjesci i upoređujući naše probleme i prepreke naspram situacije u kojoj su bili partizani i njihove vjere da mogu uspjeti odzvonila je poruka Dolinom heroja:

     –    Šta onda nama može biti prepreka, sitim, obuvenim, obučenim i sa silnom

           željom da se nadahnemo njihovim žrtvama iz 1943. godine, idejom koju su oni

           nosili?

           Nadahnuti time krenimo u naše borbe i naše pobjede. Naše bitke protiv

           fašizma, koji ponovo jača, dobijaju se pobunom protiv svake nepravde,

           pobunom protiv poraženih ideologija, koje ponovo siju sjeme mržnje među

           narodima. Dosta je ratovanja, moramo ponovo glasno poručiti: Smrt fašizmu,

           sloboda narodu.

Gledajući koliko nas je ovdje i koliko nas je na svim skupovima, koji su u posljednje vrijeme sve masovniji i masovniji, ima nade!

Franjo Habulin – Foto: SABNORBIH

U ime svih antifašističkih saveza ex Jugoslavije obratio se predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske Franjo Habulin, koji je naglasio da su najveći teret Bitke na Sutjesci iznijeli borci iz Dalmacije, kojih je poginulo više od tri hiljade.

            – Ali oni su na Sutjesci svi zajedno jurišali i nisu se dijelili po nacionalnom

              ključu, pa ih neću ni ja dijeliti. Sve partizanske brigade su imale svoje

              nacionalne zastave, ali iznad svih je bila crvena zastava Komunističke

              partije koja ih je ujedinila

I nije to bio skup nostalgije, žala, tuge zbog velikih žrtava.

Bio je to skup ponosa, skup nadahnuća i inspiracije, skup sjećanja na slavnu prošlost, ali skup daleko zagledan u budućnost. Dugo, dugo se tako složno, tako glasno, a tako skladno nisu iste pjesme pjevale na slovenačkom, hrvatskom, srpskom, bosanskom, crnogorskom, makedonskom i drugim jezicima, i nikom ništa nije smetalo i svi su se savršeno razumjeli.

Desetljećima na nekom našem skupu nisu frenetičnim aplauzom, gotovo skandiranjem, pozdravljeni prisutni partizani, kako su ove subote pozdravljeni Valerija Skrinjar Tvrz, Albin Pibernik i Ivo Karamatić. Dok je trajao aplauz ja sam u mislima odlutao u sedamdesete godine i poredio snagu i radost u aplauzu, tada i sad.

Tek, kao u polusnu, razaznavao sam riječi borca sa Sutjeske, borca Prve dalmatinske brigade, Ive Karamatića, koji je prekidan aplauzima govorio:

– Ova bitka je bila temelj naše časne borbe za slobodu, protiv okupatora i domaćih izroda. Ovdje je ranjen i naš vrhovni komandant Josip Broz Tito, kao jedini vojskovođa iz Drugog svjetskog rata koji je ranjen u borbama. Tu blizu nas je poginuo i slavni komandant Treće divizije Sava Kovačević.

Karamatić, je, na kraju, okupljene građane pozdravio partizanskim pozdravom “Smrt fašizmu”, dobivši gromoglasni odziv publike: “Sloboda narodu”.

I to je bilo to.

Da bi sve proteklo tako dobro i u dobroj atmosferi pobrinuli su se i Škola gitare „Galeb“ iz Jablanice, Zbor SKD „Prosvjeta“ iz Splita i KIC POP HOR iz Podgorice. Brižno odabran repertoar i sjajne izvedbe dobro poznatih pjesama nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Tog dana svi su mogli sve, štake su se ostavljale da bi se uhvatilo u kolo, stolice sklanjale da bi bilo više prostora za igru, ukratko svi su „letjeli“ kao orlovi, baš kako kaže jedna partizanska pjesma.

Krv i životi preko sedam hiljada partizana, koji padoše na Sutjesci, ove subote inspirisali su hiljade građanki i građana, antifašista, na hrabrost, na odlučnost, na vjeru da se može, i višestruko jači, pobijediti ako ima sloge i jedinstva.

A ja sam vozeći se prema Mostaru premotao film cijelog dana i bio uvjeren da je sve što se dešavalo u Dolini heroja potvrdilo tezu da je priča o antifašizmu danas, priča o budućnosti, a ne priča o prošlosti.

Foto: SABNORBIH