ZAŠTO SAM PREKRŠIO VLASTITO PRAVILO
Povezani članci
Na marginama režije “Sedam dana kasnije“ Svetlane Broz na sceni En face Narodnog pozorišta Sarajevo
Onaj tko me poznaje i tko je pratio moj redateljski rad dobro zna da nikada do sad nisam dva puta redateljsku pozornost usmjeravao prema istoj dramskoj partiti. Eto, u poznim životnim i redateljskim godinama kršim to vlastito pravilo. Na šest jezika do danas prevedena knjiga svjedočanstvene proze Svetlane Broz Dobri ljudi u vremenu zla natjerala me je da prekršim ovo pravilo.
Istina, ni sada u predstavi scene En face Narodnog pozorišta Sarajevo ne režiram doslovno isti tekst.
Svetlana Broz sakupila je devedeset svjedočanstava o ljudskoj dobroti u vremenima zlim. Prvi puta sa trupom Gariwo radio sam sedam priča po vlastitom izboru.
Dramatizirajući ih, a onda postavljajući ih na pozornicu divio sam se ljudskoj dobroti, pa onda glumačkoj vještini da iz nedramskog izvuku dramske valere teatarskog zbivanja, pa onda emotivnoj pozornosti svih gledališta pred kojima je igrana predstava Dobri ljudi u vremenu zla.
Sad sam pak našao nove priče o dobru u knjizi Svetlane Broz. Dramatizirajući ih i vršeći scensku prilagodbu uz dramaturgicu Džejnu Hodžić i kreativnu nadgradnju koreo plana Riada Ljutovića, bavio sam se prostorima scenskog minimalizma i kongenijalne glumačke suradnje na tom planu Medihe Musliović, Emine Muftić, Amine Begović, Dine Sarie, Riada Ljutovića, Belme Salkunić.
Tražio sam adekvate za ono što su Brozovoj autentično svjedočili o dobru.
Nije ovdje najbitniji teatarski izgled, estetske dimenzije, koje dakako nismo zapostavljali. U predstavi Sedam dana kasnije, koja je četvrta (dvije verzije su izveli italijanski teatralci!) predstava temeljem inspirativnog vrela knjige Svetlane Broz, bavio sam se prije svega angažmanom na dva plana, istraživanja Dobra i Ljubavi u kritičnim trenucima po opstanak ljudske vrste. Eto, za mene nema jačega motiva da se ponovo u teatru vratim nezaboravima knjige Dobri ljudi u vremenu zla.