Vampirski bal ustaške „ajdiologije“

Izdvajamo

• Cirkusa u Bijednoj Našoj do neba. Kanadski Hrvat Tihomir Orešković doveden je na premijersku dužnost iz samog menadžerskog vrha izraelske/židovske multinacionalne farmaceutske korporacije Teve (vlasnice i zagrebačke Plive) i formalno je odgovoran za izbor krajnje spornog Zlatka Hasanbegovića za ministra u „svojoj“ vladi. Zašto je pristao na Karamarkovo nečasno kadroviranje radi vraćanja dugova ekstremnoj desnici, ako je već Božo Petrov zažmirio na kukavičje jaje u koalicijskom gnijezdu? I on je nečasno odšutio Hasanbegovićev proustaški pedigre i govor mržnje, kao što šuti na grubo uplitanje notorne Željke Markić u upravljanje državom, na Miju Crnoju, Ladislava Ilčića, Ivana Tepeša…

Povezani članci

• Glas za HDZ
• Odzvonilo okupljanju na Bleiburgu
• Dan sjećanja na žrtve ustaškog logora za djecu
• Bilježnica Robija K.: Police blues
• Pregovori završeni:Fuele – Dobro došla Hrvatska
• Tomislav Jakić: Svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja

foto: tpencro

Efraim Zuroff, ravnatelj međunarodne nevladine organizacije svjetski poznate po progonu nacifašističkih zločinaca i borbi protiv rasizma, antisemitizma, genocida i terorizma: „Centar Simon Wiesenthal je šokiran imenovanjem fašista Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture u Hrvatskoj i zahtijeva njegovu smjenu. Apeliramo na hrvatsku vladu da zamijeni gospodina Hasanbegovića osobom prikladnijom za vođenje Ministarstva kulture, nekim tko će donijeti čast i poštenje toj poziciji, umjesto da sramoti zemlju pred cijelim svijetom.“ Tomislav Karamarko, čija je Hasanbegović nečasna akvizicija, Kolinda Grabar-Kitarović, Tihomit Orešković i „nadzorni organ“ nove vlasti Božo Petrov prave grbavim i na sve žešće sukobe povampirenog ustašluka s civilnim društvom i demkracijom 

Marijan Vogrinec

Jebeš državu u kojoj samouki tzv. novinar Velimir Bujanec i izvjesni Marko Jurič, na čelu profesionalnih „hrvatskih branitelja“ te neizbježnog Zdravka Tomca i, vidi vraga, potpredsjednika Hrvatskog sabora Ivana Tepeša – tjeraju u Srbiju legendu hrvatskog tv-novinarstva Mirjanu Rakić. Uz gromoglasno ZDS skandiranje i ulični dernek šovinistički nabrijanih više tisuća konzervativnih kontrarevolucionara. Uz prešutni blagoslov i Banskih dvora i Pantovčaka. Ni abera s tih dviju adresa o otvorenom ustašluku, policija ni da bekne o remećenju javnog reda i mira, pa je ostalo tek „partizanki Mirjani“ hrabro si braniti profesionalno i ljudsko dostojanstvo u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u dva“ (NU2) Aleksandra Stankovića: „Ne dam se nikom otjerati iz moje domovine Hrvatske i moga grada Zagreba!“

Gdje je zaspao prvi vladin potpredsjednik i političko-ideološko-svjetonazorski vođa „domoljubne“ (i ekstremne) desnice Tomislav Karamarko? Zar nema ni slova prozboriti u korist ne samo Mirjane Rakić – koja, ustajući protiv govora mržnje, časno obavlja svoj posao u Vijeću za elektroničke medije i novinarskom cehu – nego i u korist mira, sigurnosti i uljuđenog života građana? Imao je ohoho prilika uvjeriti se koliko je kontraproduktivno nasilno utjerivanje u mase „ljubavi za Hrvatsku“ po mjeri samozvanih „vlasnika“ zahrđalih kantara za vaganje hrvatstva i katoličke pokornosti. Badava. Nije Karamarku sjevnula žarulja ni nakon što su birači uskratili pravo da Snjeguljac i sedam patuljaka samostalno formiraju vlast.

Osvetilo im se upravo napadno jahanje na ustašonostalgiji, dnevno ulično nasilje profesionalnih braniteljsko-klerikalnih „domoljuba“, stožeraško-šatoraški cirkusi, prijetnje plinskim bocama, taktorske blokade prometnica, goveđi stampedo na Zagreb i ini režirani ispadi protiv „nenarodne i nehrvatske vlasti“. Pa je pod hitno „domoljubima“ morao uskočiti Most tzv. nezavisnih lista ili, kako je posprdno imenuje kontroverzni „kralj“ Neretvanske doline Stipe Gabrić Jambo, „molitvena zajednica Bože Petrova“. Umjesto da se gorka pouka o stvarnom rasploženju građana uzme k pameti, stane na loptu i okrene demokratska ploča naprednog svijeta, nova vlast dopušta kojekakvim mračnjacima iz koalicijskih redova liječiti si šovinističke komplekse proustaškim norijadama.

Riva 2001. – šatra 2015.

Očito Karamarko nije ništa naučio od svog znatno slavnijeg u HDZ-u, politički okretnijeg prethodnika Ive Sanadera, frenda najvažnijih stranih diplomata i međunarodno prihvaćenog Europejca gospodskih manira, koji je suvereno vedrio i oblačio u zemlji i diplomatski koketirao izvan nje. Dok mu, gle ironije sudbine, glave nisu došli – predugački prsti. Sanader je, recimo, poveo pohod na Banske dvore istim režiranim uličnim nasiljem profesionalnih bukača gena kamenih, istim „domoljubnim“ folklorom „crnaca“ zamotanih u zastave i gusala hajdučkog brka Mile Krajine, istim sloganima endehazijski ocvalog „ponosa i slave“.

Sitna je razlika samo u tome što se tadašnji ratni vojni invalid u kolicima Đuro Glogoški zvao Mirko Čondić, a zagrebačka šatra na Savskoj 66 („100% za Hrvatsku“) inicijalno se 2001. zvala splitska Riva („Svi smo mi Mirko Norac“). Poanta? Ivo Sanader se na crnom/hudom valu („Stipe i Račane pojest će vas crne vrane“) izboksao za vlast – znatno uvjerljivije od Karamarka 12 godina poslije – te znao stati na loptu. Ustašoidi su maknuti s javne scene zajedno s endehazijskom Hrvatskom Gojka Šuška i Mate Bobana (HZ/HR Herceg-Bosna), jer takva ne treba nikom u suvremenom svijetu utemeljenom na antinacifašizmu.

Sanader nije želio ustaško-partizanskim osvetama podjarivati strasti u zemlji i zagorčavati/otežavati si vladanje. Detuđmanizacijom je nastavio Račanov put  otvaranja RH modernom demokratskom svijetu i balkanskom susjedstvu. Prvi je od državnih prvaka Bijedne Naše došao među hrvatske Srbe čestitati pravoslavni Božić: „Hristos se rodi“. Nedugo poslije, Hrvatska je ušla u NATO i EU.

Zašto Tomislav Karamarko ne zna ili ne želi stati na loptu, nego dopušta norijade u crnom? Drži riječ, pa će ispuniti obećanje, vratiti dug za prijeizborne usluge ZDS janjičarima? Udovoljiti srcu i duši militantnog dijela „Crkve u Hrvata“ i sljedbi Željke O=M+Ž Markić, koju je marljivo porazmjestio po novoj piramidi vlasti i koja mu već pravi probleme? Svjestan je da su bajke o „domoljubnim stručnjacima“ i „reformskoj vladi“ uistinu samo bajke, puke floskule za javnu uporabu, koje se iz objektivnih razloga ne mogu provesti? Stoga mu dobro dođu ZDS marševi „2016. borba za slobodu govora“ kao smokvin list za odvlačenje javne pozornosti od pučke „obećanje ludom radovanje“? Igra se vatrom. Tko će gasiti požar?

Kad je već bjelodano da se većina građana osjeća prevarenim jedva skrpljenom „reformskom vlašću“ – gdje samo uhljebnička grabež stalna jest – opasno je pustiti s lanca osvetničke sentimente iskompleksiranog filonacifašizma. To znači neodgovorno poigravanje sudbinom zemlje koju ionako razdiru nesloga, svađe, podjele, svakovrsna mržnja, drastično ugrožen životni standard, opća apatija, obespravljenost najvećeg dijela građana, nezadovoljstvo i besperspektivnost.

Ni HDZ-ova „žena iz naroda“ valjda ne vidi s Pantovčaka, politički nije dorasla  vidjeti ili joj stranački pretpostavljeni ne dopušta vidjeti koliko može biti razoran šovinistički/rasistički TNT u temeljima nove vlasti. Ni Kolinda Grabar-Kitarović ne nalazi makar riječ javne osude kad Marko Jurič s tv-ekrana Z1 opetovano straši majke s malom djecom mogućim (sic) krvavim četničkim pirom, kamom iz Saborne crkve Preobraženja Gospodnjeg na Preradovićevom trgu u Zagrebu ili kad nabrijana masa – kojim pravom!? – prijeti Mirjani Rakić protjerivanjem iz njezine domovine Hrvatske u Srbiju. Izgonom iz njezinog Zagreba, kojem je dala najbolje od sebe. I kojoj „novinarski“ (sic) kolovođe ZDS halabuke pod prozorima Vijeća za elektroničke medije profesionalno nisu vrijedni cipele čistiti.

foto: index.hr

Zabavljena valjda planiranjem milijun i trećeg, za državu 98 posto beskorisnog turističkog putovanja po svijetu, Grabar-Kitarović nije našla potrebnim ni u šali – „no-no, Velimire!“ – priprijetiti svom VIP gostu (sic) s predsjedničke inauguracije Bujancu. Kako i bi kad je samoproglašena predsjednica „svih Hrvatica i Hrvata i svih građanki i građana“ baš u Bujančevom opskurnom talk showu „Bujici“ našla optimalno mjesto za plasirati prvi intervju „prve hrvatske predsjednice“. To je lik iz njezina „uglednog društva“ prijatelja i istomišljenika, među kojima je neizostavno i „gazda hrvatskog nogoloptaštva“ Zdravko Mamić. Priređuje joj rođendansko slavlje u svojoj vili, financira izborne kampanje i njoj i HDZ-u, ona ga telefonom zivka kad joj se prohtije, a njezinu privatnu telefoniju s likom pred suđenjem za višemilijunski kriminal u GNK Dinamu upravo je smjenom s dužnosti platio časni obavještajac, ravnatelj SOA-e Dragan Lozančić. O čemu zakonski supotpisnik smjene, premijer Tihomir Orešković – nema pojma. Kod Zorana joj Milanovića nije prolazilo takvo samodopadno glumatanje „najvažnije u državi“, jer to i nije.

Hrvatstvo kao privatno ćaćinstvo

U eskalaciji ekstremnog desničarenja u posljednje vrijeme, koje oštriji kritičari nazivaju i balom ustaških vampira, nije za očekivati ni to da će predsjedničin braniteljski savjetnik Ante Deur, jedan od veteranskih kolovođa (bivši) iz šatre na Savskoj 66, ikad utjecati na Đuru Glogoškog („Šator će biti mjesto s kojeg će polaziti svi budući naši prosvjedi“) da se „prosvjednici“ ne bi i dalje sramotili i izazivali javnu sablazan. Kao sada zbornom drekom s Bujancem, Juričem, Tomcem, Tepešom, glumcem Božidarom Alićem… za izgon Mirjane Rakić iz RH i Zagreba. Kao da su i Hrvatska i Zagreb njihovo ćaćinstvo, a Rakić podstanarka u njihovom privatnom vlasništvu. Dohvati li se koliko-toliko razuman čovjek CV-a nekih od najgrlatijih „bojovnika za slobodu govora 2016.“, uključujući ideološki i politički pedigre osporavanog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, okamenit će se od užasa. I takvi ljudi da kroje gaće građanima!? Strašno.

Grabar-Kitarović je bila orna i zajedljivo glasna u svakakvim prigodama protiv bivšeg premijera Zorana Milanovića, SDP-a, Josipa Broza Tita, partizana i svake Jugoslavije, a u talibanskim slučajevima širenja međunacionalne mržnje i ugroze života pozivom na linč šuti. Šuti o javnom izražavanju endehazijske nostalgije i otvorenom ustašluku političko-svjetonazorski joj bliskih, ne samo aktera vlasti. Predsjednica svih žitelja RH ne smije šutjeti o trendu ugrožavanje ljudskih prava i temeljnih sloboda bilo koga. Nije dobila mandat za šutnju, nego da upravo u tom smislu bude glasna i jasna. Ustavno je suodgovorna za sigurnost zemlje i svakog građanina, riječju i djelom.

Za to će polagati račun svakom građaninu ponaosob. Stavka tog računa bit će i samodopadno glumatanje velike svjetske državnice – što objektivno nije – a na tu je vrst samodopadnosti dosad potrošila više novca poreznih obveznika, nego oba njezina prethodnika zajedno. Rezultat za RH – zasad „uništa“. U manje od godine dana triput je letjela u SAD, a svaki drugi dan, takoreći, može ju se vidjeti kako negdje paradira, nepozvana ili samopozvana. Koliko se moglo vidjeti, moćni prvaci zemalja posjednica ključnih poluga suvereniteta RH (EU, SAD/NATO) ne idu dalje od kurtoaznog smješkanja i diplomatskih fraza bez sadržaja, a oni pak što ih u „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ drže negativcima (Mađarska, Poljska, Češka, Slovačka…) nemaju namjeru uzeti ju za lidersku uzdanicu. Pa sve ostaje na bla-bla-bla geometriji trokuta, koju razumiju samo Mate Granić i Miro Kovač.

Nije vrijedno spominjati zašto se o bujajućem nacionalizmu/šovinizmu napadno talibanskog lika ne oglašava „domoljubni stručnjak“ (Karamarkova nakaradna kovanica) premijer Tihomir Tim (!?) Orešković. On je već na prvom nastupu u Hrvatskom saboru dao znati građanima da njega „ne zanima ajdiologija“. Tko ga pita zanima li ga ajdiologija ili ne, ali on je formalno najodgovorniji za to hoće li ajdiološki upaljač detonirati rečeni TNT u temeljima nove vlasti i odnijeti RH dovraga. Tomislav Karamarko, neformalno pretpostavljeni i „domoljubnom stručnjaku“ Oreškoviću i „domoljubnom“ nestručnjaku na mjestu potpredsjednika vlade Boži Petrovu, propustio je obavijestiti o toj činjenici kanadskog Hrvata navodno bez hrvatskog državljanstva i pristojnog poznavanja materinskog jezika. Pa je čovjek ni kriv ni dužan ostao živjeti u zabludi da je neokapitalističko iskustvo u bildanju korporativnog profita valjana državnička preporuka. Brus.

Više bi pomoglo u društveno, gospodarski i moralno posrnuloj Hrvatskoj, uz uvjet da uistinu smije autoritativno lupiti šakom po stolu, da Orešković pokuša dresirati nacional-šovinističku ajdiologiju po demokratskoj multi-metodi kakvom je odgojen i školovan u Kanadi. Tada, u zavjetrini razuma i građanski zrelog konsenzusa o državnom habitusu, izvan otrovnih ajdioloških diktata, ne bi smjela biti osobita mudrost izgledno se nositi s krupnim vlasnicima 80 posto vanjskog duga države u kojoj je mimo izbornog i političkog legitimiteta oktroiran za premijera. Njemu je, čini se, više stalo do toga da uvjeri žitelje RH u probitačnost zdravlja na kanadski recept i privoli ih na masovniju potrošnju Tevinih (u kojoj je multinacionalnoj korporaciji bio jedan od ključnih menadžera) generičkih medikamenata, nego do učinkovitog suzbijanja proustaškog zika virusa. Pogrešno.

To je čekiranje karte za brz povratak u zemlju javorova lista, bude li se Orešković i dalje pokazivao nedoraslim ovdašnjem društveno-političkom džumbusu. Zadnji primjer je više nego očit glede i u svezi s njegovim stvarnim autoritetom u vlasti: u času dok tumači novinarima da će još razgovarati s predsjednicom RH o smjeni šefa SOA-e Dragana Lozančića, nema pojma da ga na stolu u uredu čeka njezin već potpisani dokument o smjeni. A samo dan ranije, sastao se s njom i ona ga je obavijestila da Lozančić „više ne uživa njezino povjerenje“. Naravno,  zbog (ovlaštenog) tajnog prisluškivanja Zdravka Mamića, u što se sama uvalila telefonskim zivkanjem osumnjičenog. „Tko se druži s polusvijetom“, komentirao je to bivši premijer Milanović, „ne može mu pomoći ni CIA.“ Točno. Nije joj kriv Dragan Lozančić što za bliske prijatelje ima ljude od kojih je javnosti mučno.

Da je bilo pameti u HDZ&Mostovom alkemičarskom laboratoriju za pronalaženje „reformsko-stručnog zlata“, kao što te pameti nije bilo, koalicija bi u interesu općeg gospodarskog, društvenog i moralnog ozdravljenja ustoličila u Banskim dvorima – Japanca. I Japanku na Pantovčaku. Ne kanadskog Hrvata i „ženu iz naroda“. Da im se za vođenje države plati svota koju sami ispišu na papiriću, jamačno bi bili jeftiniji i uspješniji od ovih naših lumena nacionalno ispravne ajdiologije. I jamačno bi se uspjeh knjiživo trostruko brže, nego što će omogućiti peta sljedeća HDZ-ova momčad na vlasti. Bude li dotad još hrvatske države.

Ni Japanac ne bi znao hrvatski jezik, ne bi ga zanimala ustaško-partizanska ajdiologija, brzo bi usvojio „domoljubne“ osnove od stoljeća sedmog i još brže ih bacio u najdublji dio Jadrana zajedno s klišejima o „dostojanstvu hrvatskih branitelja i dignitetu Domovinskog rata“, a japanske radne navike, svijest, savjest i predanost poslu ionako nemaju premca u svijetu. Ljudi koji su znali iz pepela dviju atomskih bomba ubrzo načinili najuzorniju zemlju na globusu možda su jedini kadri – za znatno manje od stoljeća – prepraviti RH u uljuđenu državu.

„Slobodarski“ ZDS dernek

Bolje je da svi u Hrvatskoj na japanskom pjevamo Mihanović-Runjaninovu himnu, zadovoljni kusamo suši iz jadranskih dubina i ispijamo čaj pod svodom trešnjina cvijeta, nego da ZDS janjičari – rijetkim iznimkama koje prežive lustracijsku eutanaziju nepoćudnih krvnih zrnaca – krče put bespućima povijesne zbiljnosti. Onako, kako su ustaški zločinac Ante Pavelić i Bog davno zamislili, a navodno Thompson sačuvao od zaborava:

„Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara/ Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure/ U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila/ (ajmo ruke)/ Oj Neretvo teci iza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu/ Ko je moga zamisliti lani, da će Božić slavit partizani/ Tko je reka, jeba li ga ćaća, da se Crna legija ne vraća/ (ima dvi nove kaže)/ Gospe sinjska ako si u stanju, uzmi Stipu a vrati nam Fanju/ Oj Račane jeba ti pas mater, i onome tko je glasa za te/ Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića“.

Neki dan, eto, jedan od šatoraških kolovođa i aktivist svih važnijih „braniteljskih“ performansa prošlih godina, Josip Klemm, ozbiljno će Romanu Bolkoviću u talk showu 2U9 na lokalnoj Jabuka televiziji da „ne bi o tome je li pozdrav ‘za dom, spremni’ ustaški ili stari hrvatski“, ali da su ga „časno koristili pripadnici HOS-a u Domovinskom ratu“ i da nema ništa protiv njegovog „domoljubnog sadržaja“. Pa mu i nije bilo strano/odbojno što je ZDS „domoljubno“ grmio kao zvučna kulisa progona Mirjane Rakić iz Vijeća za elektroničke medije, Hrvatske i Zagreba.

Ni Karamarkovu (očito) posilnom Boži Petrovu taj crni dernek pod ironičnom parolom „2016. borba za slobodu govora“ nije bio nešto nedolično demokraciji. A njega nitko ne bi trebao podsjećati na osobnu odgovornost za neizbježan skor negativnih posljedica proustaškog mahnitanja Hrvatskom. Most je bio jezičac na vagi ne samo u dovođenju na vlast likova za koje su mostovci predizborno tvrdili da su glavni sukrivci za gospodarsku, društvenu i moralnu devastaciju RH u prošlih 25 godina, nego je Petrov bio i ostao u poziciji arbitrirati u personalnoj strukturi vlasti. Tako je rečeno građanima o Mostovoj ulozi u „preuzimanju odgovornosti“ (sic), što je bilo i ostalo drugo ime za unosne državne apanaže. Uglavljeno potom sporazumom o suradnji. U koji se mačjim skokom ugurao nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić, imun i na najžešći ustašluk, ako su u pitanju vlast i podrazumijevajući komad slasti.

Petrov i njegovi „reformatori“ dosad su ostali gluhi i nijemi i na ustašluk po RH i na Karamarko-HDZ-ovo ponašanje kao da su osvojili 100 saborskih mandata, pa  „najbrojnija hrvatska politička stranka“ ima plebistitarnu potporu sama voditi državu. Od 20 izjava novinarima o vladinim potezima i „stanju nacije“, 18 ih daje Karamarko. Premijera Oreškovića ni od korova, kao da je nevažan portir Banskih dvora, a Petrov tu i tamo nešto zucne o Mostovoj partikularnoj „suradnji“. Jadno. Preuzelo društvo iz Metkovića „odgovornost“ za zemlju i „reforme“, pa uživa u neodgovornosti. Jer, neodgovornost je i šutnja o sve glasnijim kritikama vlasti.

To o čemu glede i u svezi nekontroliranog talibanskog desničarenja šute glavni protagonisti nove, „reformske Hrvatske“ (Karamarko, Petrov, Grabar-Kitarović, Željko Reiner i, s razlogom zadnji u nizu – Orešković) ili tek reda radi, zatečeni s prstima u pekmezu, nešto nemušto prtljaju (afera Mijo Crnoja, građanski bunt protiv Zlatka Hasanbegovića), javnost ne želi (pre)šutjeti. Zlo se agresivno kotrlja ionako (pre)tmurnom RH-svakodnevicom. „Budi se hrvatski Istok i Zapad, budi se Sjever i Jug“, da parafraziramo povijesne proletere kojima, uza svo ratničko udarništvo, ipak nije pošlo za puškom i toljagom zatući i samu dušu nacifašizma, pa su to prisiljeni sada pokušati njihovi potomci iz drugog-trećeg koljena.

Uza sve (ne)logičke vratolomije i već viđenu akrobatiku politikantskih praksi, Karamarko se prvi put ozbiljno sudario s glasom naroda i bio prisiljen, nakon slavodobitničkog veteransko-klerikalnog derneka na platou Savske 66 i u zgradi Ministarstva branitelja, odreći se „hrvatskog branitelja, domoljuba i vjernika“ Mije Crnoje. Sada mu se ravno među oči vraća bumerang spornih akvizicija Zlatka Hasanbegovića, Ladislava Ilčića, Ivana Tepeša… Uz veliku javnu buku i blamažu, koja će idućih tjedana i mjeseci još dobivati na žestini.

Raspalo se Hrvatsko društvo dramskih umjetnika (HDDU) iz kojeg je već istupilo pedesetak viđenijih glumaca, redatelja i drugih članova, izrazito nezadovoljnih endehazijsko-revizionističkim stajalištima novog ministra kulture Hasanbegovića, ali i čudnom  „apolitičnošću“ predsjednika HDDU-a glumca Slavka Jurage. Taj je pak dao ostavku. Da se dalje ne sramoti pred kolegicama i kolegama, a ostane „čist“ u očima novih kulturnih vladara. Možda mu se posreći, pa dobije još koju ulogu u domaćoj sapunici?

Dvije tisuće kulturnjaka i inih intelektualaca prosvjedno je zaposjelo Markov trg, tražeći Hasanbegovićevu smjenu ili ostavku cijele vlade, a to je dan-dva kasnije boldano peticijom s oko 1500 potpisa „izdajnika“ RH. A Karamarko ne da svog ministra kulture, inati se građanima i oporbi. Ekstremna desnica mu sekundira protusrpskom baražnom vatrom, gdje Ivan Tepeš otvoreno zagovara smanjenje političkih i drugih prava sugrađanima srpske nacionalnosti („kao što Hrvati uživaju u Srbiji“), smanjenje broja manjinskih saborskih zastupnika („sa samo tri zastupnika, hrvatska dijaspora nije ravnopravna s manjincima“)…

„Crveni Split“ – pocrnio

Endehaziji se otvaraju velika vrata i nebulozom predsjednika Hrvatskog sabora Željka Reinera (HDZ) da se „Visoki dom“ preimenuje u Hrvatski državni sabor, pod kojim ga je nazivom 1942. kratkotrajno držao ustaški poglavnik Ante Pavelić kao smokvin list „demokracije“ nacifašističkog podrepaštva, a 1990-ih i režim Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana. Dakako, građanska je javnost to dočekala na nož, pa se Reiner izvlačio dodatkom – „kad se za to steknu uvjeti“. Sic. Kakvi uvjeti? Za povijesnu reviziju propalog kvislinštva ustaških luzera nikad ne smije biti nikakvih uvjeta? Povijest je stavila točku na taj hrvatski melanom.

Aktualan tsunami pojačane/nasilne ustašizacije Bijedne Naše upravo je dobio dodatan poticaj vraćanjem pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu, koja se desetljećima udara na sva desničarska zvona kao spomen na „nedužnih 300.000 hrvatskih žrtava Titovog komunističkog režima“. Uistinu, to su politikantske karmine za poraženu u Drugom svjetskom ratu marionetsku ustašku tvorbu i njezinu „vojsku koljača“, koju je masovnim odlaskom u Titove partizane prezreo i vlastiti narod. Tko ne vjeruje, neka se obavijesti o broju i nacionalnom sastavu Titovih partizanskih armija i o tome kako su Hrvati prvi u okupiranoj Europi (Prvi splitski odred, Sisački odred) oružjem ustali protiv ustaške tzv. NDH i Hitler-Mussolinijevih porobljivača.

No, „domoljubnom“ voljom saborske većine, na opće oduševljenje Ivana Tepeša, odsad će hrvatski porezni obveznici, željeli to ili ne, nitko ih ne pita, opet plaćati revizionističko-huškačke ljute performanse na Bleiburškom polju. Kamo potomci Maksovih mesara svake godine, sa svih odredišta bivših štakorskih staza, drito iz dječjih vrtića i škola dovode (pra)unike odjevene u crninu „u boj, u boj za narod svoj“ kroja Francetić-Bobanove Crne legije. Kako i pristoji ideološkom „satu povijesti“ i inicijaciji što je Viktor Ivančić posprdno evocira u „Bilježnici Roberta K.“

 „Onda je učiteljica Smilja isprsila se i rekla je: ‘Ja i svi drugi nastavnici smo dobili naputak od ministra kulture i bogoštovlja, gospodina profesora doktora Zlatka Hasanbegovića, da se učenicima ponudi dobrovoljački upis u ustašku mladež!’ Mi đaci smo gledali preda se i šutili smo. Uča Smilja je pitala: ‘Jel možda ima neko u ovom razredu ko se ne bi tija upisat u ustašku mladež?’ Mi rulja smo šutili. Učiteljica Smilja je rekla: ‘Dobro, znači svi ste upisani! Sa zadovoljstvom ću izvjestit gospodina ministra profesora doktora Hasanbegovića da u mom razredu nema Srba, Židova, Cigana, Jugoslavena, Četnika, a bogami ni potomaka partizanskih zlikovaca! Jel tako, mladeži?’ Mi đaci smo svi viknili: ‘Tako je, učiteljice!’ Onda je ona tuljanica Niveska rekla: ‘Samo šta je Robijev dida bija u partizanima!’“

Da samo Robijev dida, cili je Split zajedno s Hajdukom bija protuendehazijski crven, partizanski, skojevski i protuustaški. Danas je Split neka sasvim druga priča, u kojoj SDP-ov gradonačelnik Ivo Baldasar otkriva ZDS spomenik u počast HOS-ovoj postrojbi „Rafael vitez Boban“, imenovanoj po zapovjedniku zloglasne ustaške Crne legije, te odbija imenovati novu ulicu u imenom partizanskog Prvog splitskog odreda. U istom tom nekad „crvenom Splitu“, katolički svećenik uzvikuje na HDZ-ovom skupu da mu je „milija ustaška od partizanske kape“. O čemu onda uopće govorimo? Quo vadis, RH?

Ekstremna, nacional-šovinistička svijest sada drži da je na valu neprirodne poslijeizborne alkemije HDZ&Most došla na svoje i ne gubi vrijeme. Metastazira u sve društvene pore koje još nisu zagađene (ultra)desnim jednoumljem, „domoljubnim“ i „vjerskim“ prenemaganjem, protusrpskom i protuljevičarskom mržnjom, a izvan su HAZU-a, Matice hrvatske, Hrvatskog društva književnika, Hrvatskog novinarskog društva, dijela desnih medija i građanskih udruga tog političko-ideološko-svjetonazorskog pedigrea. Osnivaju vlastito društvo novinara, gdje su Jurič i Bujanec „profesionalno“ mjerilo, jer je „HND komunistička udruga“. Marko Jurič bi i dio imovine HND-a (dio zgrade Novinarskog doma u Perkovčevoj 2, u Zagrebu) za tu družinu. No, što se babi snilo, to se ne bu  – zbilo.

Na crti otvorene ustašizacije Bijedne Naše – koju jedino „ne vide“ protagonisti nove vlasti i logistička im ancila „Crkva u Hrvata“ u svom hijerarhijskom vrhu – živnulo je i patentiranje u praksi morske ideje Kolinde Grabar-Kitarović o „Srbima kao političkim Hrvatima“, što je neprihvatljivo i toj nacionalnoj manjini, i razumnim političarima svih nacionalnosti i većini građana RH. Neka se ljudi osjećaju onim što drže da jesu. HDZ-ova im predsjednica RH nema pravo nametati svoje privatno stajalište. Ustaški pokušaj odnarođivanja od srpske nacije i pravoslavne vjere trećine Srba u tzv. NDH, koje ustaše nisu stigli poklati ili iseliti – u čemu je i danas sporna uloga tadašnjeg ustaškog vikra i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca – dala se prepoznati rigidnom „dobrodošlicom“ u Zagrebu stanovitom „arhiepiskopu (stanovite, službeno nepostojeće) Hrvatske pravoslavne crkve“.

„Rješavanje srpskog pitanja“

Da se upišaš od smijeha kad protiv Mirjane Rakić maršira izvjesni Aleksandar Radoev Ivanov, redikulozni bugarski turist s vizom za tromjesečni boravak u RH, samoproglašeni „arhiepiskop“ (sic) „HPC-a“ sa sjedištem u Zadru. Maršira „u ime Hrvata pravoslavaca“ (sic). Rame uz rame s Glogoškim, Klemmom, Bujancem, Juričem, Tepešom, Tomcem, Alićem…, koji ga jedini poznaju i priznaju. Taj se lik diči CV-podatkom da je bio direktor Opere i od 1991. predsjedavajući Općinskog vijeća u bugarskom mjestu Plevenu. Sam ga je Hristos izabrao, kao biblijskog Mojsija među Židovima radi utemeljenja Zapovjedi i Oca i Sina i Duha Svetoga, da uskrsne u Bijednoj Našoj propali Pavelićev zakon o „Hrvatima pravoslavne vjere“ i vjerničkom stadu „Hrvatske pravoslavne crkve“.

Ustašama je u tzv. NDH bilo jako stalo do „rješavanja srpskog pitanja“ i vjerskim alatima. Ne samo metkom u potiljak, kamom preko grla i maljem po lubanji, pa je poglavnik dovukao za te potrebe stanovitog popa-emigranta iz tadašnjeg SSSR-a i žestokog mrzitelja komunizma Grigorija Ivanoviča Maksimova, redovničkog imena Germogen. Partizanskom pobjedom u Drugom svjetskom ratu i masovnim bijegom ustaša i ostalih kolaboracionista na Bleiburško polje, otkud su ih zapadni antinacifašistički saveznici s indignacijom potjerali natrag u Titovu Jugoslaviju, stekli su se uvjeti za suđenje „arhiepiskopu HPC-a i mitropolitu zagrebačkom i cijele Hrvatske“ Germogenu. Osuđen je na smrt. Kazna je izvršena.

„U hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve“, grmio je Ante Pavelić u Hrvatskom državnom saboru 28. veljače 1942. „Ako crkvena organizacija nije internacionalna (…), mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti.“ I bila je, s totalno podložnim bivšim mitropolitom novomoskovskim Germogenom. Pregovori za osnivanje „autokefalnog HPC-a“ počeli su već ožujka 1942., mjesec nakon rečenog Pavelićeva govora. Tzv. Ustav HPC-a, utvrđen u samom vrhu ustaškog režima, poglavnikovom je odredbom stupio na snagu 6. lipnja 1942., a Germogen je ustoličen dan kasnije u Zagrebu, u Sabornoj crkvi sv. Preobraženja Gospodnjeg na Trgu Petra Preradovića (Cvjetnom trgu). U kojoj crkvi Jurič danas vidi četnike s kamama, spremne u krvavom piru klati zagrebačku djecu. Ogavno.

SPC je u tzv. NDH istjeran iz glavne i svih ostalih svojih bogomolja, a vratit će se u njih tek po oslobođenju Hrvatske od okupatora i domaće nacifašističke bagaže. Popisom stanovništva 1931. godine je utvrđeno 6,042.306 žitelja na područjima što ih je od 1941. godine zapasala ustaška paradržava Endehazija, a među njima 1,845.340 pravoslavnih. Čak 30,5 posto. Najvećim dijelom Srba. Kvislinški režim tzv. NDH, koji su Nijemci dovezli dvama kamionima iz Karlovca u okupirani Zagreb, odmah je počeo krvavi pir protiv Srba, SPC-a i pravoslavlja. Srpnja 1941. je ukinut naziv srpskopravoslavna vjera i zamijenjen nazivom od prije 1918. godine – grkoistočna vjera. Prosinca 1941. je dekretom zabranjen julijanski kalendar (koji se i danas koristi u pravoslavlju).

Ustaški je HPC, osim mitropolije u Zagrebu, imao eparhije u Brodu na Savi, Sarajevu i Petrovcu, a svećenička su mjesta zjapila prazna ili su ih tu i tamo popunjavali mladi pravoslavni svećenici iz Srijema, odnosno ekspres „školovani“ bogoslovi. Sve u svemu, jad i bijeda, kao što je i sada bijedna revizionistička igra s reinkarnacijom ustaškog HPC-a u RH. Nekada „arhiepiskop“ ruski emigrant, a danas bugarski turist za kojega unutar samog redikuloznog pokreta „pravoslavnih Hrvata“ (zadarskog zavičaja, sic) bruje optužbe, averzija i nepriznavanje.

„Obavješćujemo svekoliko pučanstvo Zadarske županije i cijele Hrvatske republike da su se na teritoriju cijele države hrvatske pojavile još dvije lažne HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE, koju predvode, također, lažni biskup i kriminalac Andrija Škulić tzv. Bonnafacije i tzv. Episkop Aleksandar Ivanov (bugarin)“, doslovno (pravopisno nepismeno) piše 29. rujna 2015. u „Važnoj obavijesti“, koju na internetskom portalu Hrvatske pravoslavne zajednice u Zadru potpisuje predsjednik „Udruge Hrvatskih pravoslavnih vjernika“ kontroverzni Ivo Matanović. „Naime, nakon što je u Hrvatskoj 2009. u Šibeniku registrirana Udruga Hrvatskih pravoslavnih vjernika i koja po Zakonu o vjerskim zajednicama mora biti 5 godina u statusu Udruge (čiji rok upravo ističe koncem ove godine), pojavile su se još dvije neregistrirane Hrvatske pravoslavne crkve – i jedna i druga pod istim imenom HPC samo pod različitim poveznicama.

Prva, koju predvodi trojac Dr. Ilija Barjašić, Miljenko Marić i tzv. episkop Aleksandar Ivanov (bugarin), povezani sa nekom lažnom međunarodnom crkvom u Parizu a druga, koju predvodi Andrija Škulić tzv. biskup koja je povezana s lažnom crkvom u Grčkoj. Obje ove crkve u narodu se lažno predstavljaju kao istinski postojane i na taj način od lakovjernih vjernika izmamljuju novac. U tom  smislu otvorili su i svoje web portale i žiro račune sa istim imenom: www.hrvatskapravoslavnacrkva.com.“

Ubilački „folklor“

To je šareno društvo dijelom debelo umočeno u rabotu proustaške Hrvatske čiste stranke prava – HČSP, jednog od „domoljubnih“ HDZ-ovih koalicijskih patuljaka iz sadašnje vlasti, te hinjeno političko uzništvo kao smokvin list za sudjelovanje u suđenjima „neprijateljima države i naroda“ 1970-ih godina u Zadru. S kim se druže u Zagrebu i, slijedom analogije, što od takvih mogu očekivati građani RH, bolje je i ne pomišljati. Povijesno potkovanijima nije teško prepoznati pokušaj oživotvorenja u RH Pavelićeva plagijata/prakse Führerove genocidne doktrine: unutarnji državni izdajnici (Židovi i komunisti) smrtna su ugroza arijevske rase u Trećem Reichu, pa ih treba istrijebiti. Ustaše su takvim „izdajnicima“ proglasili Srbe i komuniste, kopirali nacističke rasne zakone i počeli istrjebljenje „u interesu arijevskog hrvatstva“. Rasni zakoni su bili osnova svega i u Hitlerovom Reichu i u Pavelićevom tzv. NDH-u. Pače, ključna razdjelnica između života i smrti.

Sav ubilački „folklor“ iz 1930-ih i kasnije u Njemačkoj – bande ideološki zadrtih batinaša, ubojstva, ucjene, noćne trojke, dnevni fizički nasrtaji na imovinu i živote „izdajnika“ i „neprijatelja nacije i države“, odvođenja u nepoznato, nestanci ljudi… – doslovno je preslikan u ustaškoj tzv. NDH. U znatno manjem opsegu, ali ipak – to se ponovilo prema Srbima 1990-ih godina za Tuđman-Šuškovog režima u RH. Sada se ustašonostalgija opet laća – nedovršenih zadaća. Srbi i „komunjare“ („četnici, udbaši, Jugoslaveni…“) se s najvišeg državnog vrha proglašavaju onima koji „ne vole Hrvatsku i Hrvate“, koji „nikad nisu željeli suverenu Hrvatsku“ i koji su „samo gosti“ u RH. Otvoreno se proustaški huška mase na linč manjine i inomislećih pojedinaca/skupina unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. Dovoljno je poslušati/pročitati što u tom smislu zbori i poručuje trenutno najmoćniji Hrvat u Hrvata – Tomislav Karamarko. Nerazborito dijeli ljude, dolijeva kerozin na mržnju.

Ali stvar nije za očajavanje, nego za otpor. Kao što ovih dana masovno čine – i još će žešće/više ubuduće – hrvatski intelektualci i udruge civilnog društva, koje ne žele hasanbegoviće, ilčiće, tepeše, glogoške, bujance, juriče i takve da im vedre i oblače. Kakvi će to „četnici izjuriti iz pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu i obaviti svoj krvavi pir“, Juriču? To je uznemiravanje javnosti pravosudni problem, kao što je Crnoja sa svojom samoborskom adresom Gradna 85G od neki dan predmet DORH-ovog tretmana. Kome normalnom i svojoj zemlji dobromislećem može pasti na um istjerivati Mirjanu Rakić iz Hrvatske? Otkud ikome to pravo!?

Jedna opskurna web stranica iz Jurič-Bujančeve ideološko-svjetonazorske galaksije daje točan odgovor na sva pitanja o razlozima/ciljevima razjarene ustašizacije RH s vjerske busije: „Može se, dakle, slobodno reći kako se u hrvatskoj metropoli dogodio skup s ciljem zatvaranja vrata Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj istodobnom prihvaćanju Hrvatske pravoslavne crkve“. I to je to. Srbi u RH i BiH zapravo nisu Srbi, nego Hrvati, čiji su preci prešli na pravoslavlje stjecajem različitih povijesnih okolnosti i agresijom SPC-a. Pavelić? Da, godina 1942. Na nesreću RH, dobar dio Hrvata od stoljeća sedmog, sada na ili utjecajno pri vlasti, tog je mišljenja. I ne samo mišljenja nego i podmukle prakse.

Stoga će, jelte, i bugarski turist Ivanov vratiti „HPC-om“ zabludjelih blizu 200.000 pravoslavnih ovčica u Bijednoj Našoj (popis stanovništva 2011. godine) izvornoj naciji, Hrvatima od stoljeća sedmog. Fenjer će držati baš Marko Jurič koji je, tvrdi rečeni opskurnjak, „upozoravao i ranije“ na četništvo u SPC-u „no njegove riječi nisu u javnosti imale nikakvog odjeka“. Zato što su pročitane kako ih se jedino i moglo pročitati: neosnovan šovinistrički govor mržnje protiv svih Srba i svega srpskog en masse, ustavno-pravno nedopušten ne samo u RH nego nigdje u civiliziranom svijetu. Karamarkova družina u Banskim dvorima i na Pantovčaku ili je slijepa ili se pravi grbavom ne toliko zbog medijskih ispada raznih juriča i bujaneca, nego zbog kobne lakomislenosti „domoljuba“, koji se grade vlasnicima i Hrvatske i hrvatstva. Ne mareći za posljedice, svojataju naciju na štetu svih drugih žitelja Bijedne Naše.

„Ne želimo da nam Karamarko određuje što smijemo govoriti u javnosti“, grmio je ljutiti glas aktivistice Radničke fronte Miljenke Ćurković među 2000 „izdajnika“, što ih je ta politička platforma posredstvom Facebooka sazvala na prosvjed na Markovom trgu. „Ne smatramo da su profesionalni ‘branitelji’, a u stvarnosti fašistoidna bojna plaćenika koja štiti HDZ-ovu kleptokraciju, uzor morala i mjerilo svega u ovoj zemlji. Okupili smo se jer zahtijevamo društvo solidarnosti, jednakosti, tolerancije i socijalne pravde umjesto društva mržnje, eksploatacije i netolerancije. Ne slažemo se da su mržnja prema drugima i drukčijima nešto pozitivno i ne želimo da nam itko broji krvna zrnca. Ne mislimo da je različitost loša niti ikoga mrzimo jer je stranac, musliman, Srbin, ljevičar, ateist, Židov, izvanzemaljac… Franjo Tuđman nije bio otac domovine, nego autokrat, ksenofob i rodonačelnik ideje o 200 bogatih obitelji, a HDZ nije ‘stvorio’, nego opljačkao Hrvatsku. Zajednički nam je cilj – izraziti svoje neslaganje s onim što nova vlast radi, govori i smjera i tko se u njoj nalazi.“

Objašnjenje organizatora zašto „skup izdajnika“ na Markovom trgu i zašto se, ironično, pristaju nazivati „izdajnicima“ i umjetničke veličine svjetskoga glasa (Sanja Iveković, Dunja Vejzović…) obuhvaća cijeli niz tvrdih optužbi. „Ne želimo živjeti u državi gdje profesionalni ‘domoljubi’ sastavljaju liste nepoćudnih, ukidaju životno partnerstvo, ograničavaju umjetnu oplodnju, uništavaju kulturu i medijske slobode, dok istodobno po tko zna koji put pljačkaju čitavo društvo, krešu radnička prava, smanjuju plaće i pogoduju korporacijama. Vikanje ‘Hrvatska, Hrvatska…’ i držanje ruke na srcu za vrijeme himne može zamijeniti sram koji osjećamo dok moramo kopati po smeću ili gledati druge kako su prisiljeni to činiti, dok pobjednici privatizacije uživaju u svojim dvorcima i na jahtama.“

Zuroff protiv Hasanbegovića

Vlast sklepana od, prvotno, 23 roga u vreći niti je stručna, niti dostatno politički kompetentna niti ideološko-svjetonazorski tolerantna, pa je očekivati da će jačati sukobi desnog ekstremizma s demokratskim građanskim društvom. Nije pao Mijo Crnoja zbog „barake 85G“ – na kojoj adresi, vidi vraga, nitko više ne prebiva! – nego zato što je, nadobudan, prerano lustracijski zinuo (registar tzv. izdajnika) o radikalnom pohoda nove vlasti na programe, institucije, pojedince i skupine demokratskog/sekularnog građanskog društva. Neneprofitnim medijima (28) već je uskraćena daljnja novčana pomoć Ministarstva kulture, a na redu su i druge „reforme“ radi eutanazije slobodne građanske misli. Kad ZDS apologeti mržnje marširaju u Jagićevu ulicu istjerati Mirjanu Rakić iz vlastite domovine Hrvatske, a nose plahturinu s parolom „2016. za slobodu govora“, to je pouzdan simptom da je bolest dekadencije opasno načela džavu.

Zadnja vijest, što ju objavljuje Indeks.hr, a prenosi televizija N1 Hrvatska, to izrijekom potvrđuje. „Wiesenthal centar šokiran je imenovanjem fašista Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture u Hrvatskoj i zahtijeva njegovu smjenu“, navodi u službenom priopćenju Efraim Zuroff, ravnatelj Simon Wiesenthal Centera, ugledne židovske međunarodne nevladine organizacije, svjetski poznate po progonu nacifašističkih zločinaca iz Drugog svjetskog rata te borbi protiv rasizma, antisemitizma, genocida i terorizma. „Apeliramo na hrvatsku vladu da zamijeni gospodina Hasanbegovića osobom prikladnijom za vođenje Ministarstva kulture, nekim tko će donijeti čast i poštenje toj poziciji, umjesto da sramoti zemlju pred cijelim svijetom.“

Cirkusa u Bijednoj Našoj do neba. Kanadski Hrvat Tihomir Orešković doveden je na premijersku dužnost iz samog menadžerskog vrha izraelske/židovske multinacionalne farmaceutske korporacije Teve (vlasnice i zagrebačke Plive) i formalno je odgovoran za izbor krajnje spornog Zlatka Hasanbegovića za ministra u „svojoj“ vladi. Zašto je pristao na Karamarkovo nečasno kadroviranje radi vraćanja dugova ekstremnoj desnici, ako je već Božo Petrov zažmirio na kukavičje jaje u koalicijskom gnijezdu? I on je nečasno odšutio Hasanbegovićev proustaški pedigre i govor mržnje, kao što šuti na grubo uplitanje notorne Željke Markić u upravljanje državom, na Miju Crnoju, Ladislava Ilčića, Ivana Tepeša…

To da Oreškovića ne zanima ajdiologija nije nikakav alibi ni u dječjem vrtiću. Što će sutra reći silnim židovskim prijateljima po svijetu, među inim vlasnicima 80 posto javnog duga RH, pa bivšim kolegama iz Teve i diplomatima s kojima će se susretati po službenoj dužnosti o tome da šefuje zemljom u kojoj je neoustašluk „normalna“ dnevna pojava? A on ju tolerira? Ne zanima ajdiologija! Sic.