Poplašen(i) logoraši

Izdvajamo

• Diranje u Dejton je u BiH dozvoljeno samo vječnom entuzijasti secesionizma – Miloradu Dodiku. Otuda je i logika međunarodne zajednice i većine njenih predstavnika u BiH zapravo krajnje pervertirana. Da bi se sačuvala država koja je u UN-u priznata 1992. godine (prije nastanka entiteta) potrebno je da se discipliniraju žrtve genocida i etničkog čišćenja, da ih se nauči da poštuju zakone entiteta koji je izrastao na njihovoj krvi. Zločince i njihove baštinike niko ne disciplinira niti ima namjeru. Jer, valjda se to pokazuje u povijesti ratova s kraja 20. i početka 21. vijeka, famozni UN i svi oni koji se upisuju pod njegovu egidu priznaju samo zakon sile.

Povezani članci

• Izetbegović prijavio Dodika domaćim i međunarodnim institucijama
• OSCE predstavio nagrađene dramske radove na temu suprotstavljanja nasilnom ekstremizmu u Bosni i Hercegovini
• Slavo Kukić: Zašto ću glasovati za Komšića?
• Ljubo Ruben Weiss – UZBRDICE & NIZBRDICE: Krleža i hrvatska tragedija
• Fond PIO RS: Sistematski za Ginisa, tenderi za istragu
• Bilježnica Robija K.: Božićna ispovid

Foto: Anadolija

Logika međunarodne zajednice i većine njenih predstavnika u BiH zapravo krajnje je pervertirana. Da bi se sačuvala država koja je u UN-u priznata 1992. godine (prije nastanka entiteta) potrebno je da se discipliniraju žrtve genocida i etničkog čišćenja, da ih se nauči da poštuju zakone entiteta koji je izrastao na njihovoj krvi. Zločince i njihove baštinike niko ne disciplinira niti ima namjeru. Jer, valjda se to pokazuje u povijesti ratova s kraja 20. i početka 21. vijeka, famozni UN i svi oni koji se upisuju pod njegovu egidu priznaju samo zakon sile.

Piše: Amila Kahrović Posavljak

Na marginama ljubakanja bošnjačkog i srbijanskog političkog establišmenta ostala je vijest kako je Republika Srpska ozbiljno krenula u plijenidbu imovine logorašima koji su se drznuli da ovaj recidiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića tuže za pretrpljene užase. Tako su jučer bivši logoraši pokušali, u naselju Kužići, spriječiti policiju u popisivanju imovine koja bi trebala biti zaplijenjena bivšem logorašu Hasanu Čelikoviću. Ovo je samo jedan od slučajeva u RS budući da je odlučeno da se bivšim logorašima šalju zahtjevi za naplatu sudskih troškova jer su njhove tužbe protiv RS zbog zatočeništva u logorima ocijenjene kao – zastarjele.

Krug se dakle zatvorio. Republika Srpska je prvo Bošnjake, Hrvate i ostale nesrbe 1992. godine satjerala u logore koji su zgrozili svijet. Onda su dvadesetak godina kasnije, sve po zakonu, ti isti logoraši izgubili sporove protiv Republike Srpske i dužni su da plate troškove spora. A kako većina nema novca da plati troškove Republika Srpska je krenula u pomenutu plijenidbu imovine. Isto kao 1992. godine samo malo institucionalnije. No, o čemu se ovdje zbilja radi?

Ne treba biti pravni genijalac pa shvatiti da zakoni u postdejtonskoj BiH, a ni šire nije drugačije (sjetimo se samo presuda Jovici Stanišću i kompaniji) ne služe za to da se postigne pravda i da žrtve dobiju neko zadovoljenje ma šta se pod tim podrazumijevalo. Oni postoje da se legalizira ono što su velike sile i njihovi izvršioci oličeni u likovima raznih regionalnih kasapina odlučile da sprovedu. Koliko argumenti Republike Srpske imaju pravnog smisla svjedoči i insistiranje na zastari dok je i pravnim analfabetama poznato da zločin ne može zastariti.

Iako je disput između pravde i zakona poznat još odavno,  slobodno se može reći da se on niti na jednom primjeru nije tako brutalno ostvario kao na primjeru Republike Srpske. Svejedno na koju stranu pogledamo, da li na sam način njenog nastanka ili na poslijeratno legaliziranje etničkog čišćenja i genocida. Stvar je to o kojoj govore još samo povratnici, izuzimajući bošnjačke političare pred izbore.

Dio problema je u jednoj prešućenoj naraciji. Povratnici u Republiku Srpsku su, pri ukazivanju na sve negativne strane Dejtonskog sporazuma i iz njega izraslih zakona, ucijenjeni državom. Priče međunarodnih zvaničnika o tome kako je bitno čuvati Dejton jer je on garant opstanka Bosne i Hercegovine nisu ništa drugo do li eufemizam za ono što poručuje&prijeti svakoga dana Milorad Dodik: ako se barne u Dejton Bosne i Hercegovine više neće biti. Diranje u Dejton je u BiH dozvoljeno samo vječnom entuzijasti secesionizma – Miloradu Dodiku. Otuda je i logika međunarodne zajednice i većine njenih predstavnika u BiH zapravo krajnje pervertirana. Da bi se sačuvala država koja je u UN-u priznata 1992. godine (prije nastanka entiteta) potrebno je da se discipliniraju žrtve genocida i etničkog čišćenja, da ih se nauči da poštuju zakone entiteta koji je izrastao na njihovoj krvi. Zločince i njihove baštinike niko ne disciplinira niti ima namjeru. Jer, valjda se to pokazuje u povijesti ratova s kraja 20. i početka 21. vijeka, famozni UN i svi oni koji se upisuju pod njegovu egidu priznaju samo zakon sile.

Ovome dakako pogoduje i klima bošnjačke političke klike koja nema namjeru da se ozbiljnije bavi nasiljem nad povratnicima. A ono je u ekspanziji. Ubistva povratnika se dešavaju periodično, ali kontinuirano. Djeci se ugrožava pravo na školovanje. O ekonomskim pravima povratnika je bolje i ne pisati. I sve što se događa uvijek i iznova bošnjački establišment rado ocjenjuje tek kao incidente. Ako ugroze ono na čemu počiva Republika Srpska, ugrozit će i ono na čemu počiva njihov vlastodržački suverenitet i njihov mali omeđeni teritorij koji se zove Federacija BiH. Nadalje, kome je još stalo do toga što neko provodi nasilje nad povratnicima i logorašima (čijom se tragedijom bošnjački političari rado kite u svakoj predizbornoj kampanji)? Pa toliko je u BiH šuma, hidrocentrala, poluuništenih fabrika, drugim riječima toliko mogućnosti za finansijske talove s republičkosrpskim režimom da je prosto blesavo baviti se tamo nekakvim bivšim logorašima.

Tu su naravno i dežurni federalni analitičari koji će vam, u udobnosti vašeg doma pred tv ekranom, pružiti uvide u sve od sirijskog rata, do problema s napajenjem električnom energijom, teorije atoma, preko toga ko s kim i kada u nekom od parlamenata, do interpretacija književnosti&teorije umjetnosti, eksplikacija o tome kako su ugrožena prava manjina (podobnih naravno). Fancy ljevičarima koji pod miškom nose Marksov “Kapital” bez da su ga ikada pročitali, priča o logorašima je izlišna jer izlazi iz okvira u njihovim glavama zamišljene klasne borbe. Desničarski dušebrižnici će se brinuti za logoraše sve dok neko od njih javno ne počini kakvo nedozvoljeno djelo, nakon čega će im se poručiti da su glupi i da su svojom glupošću dobili što su tražili te da im je to Božija kazna. Dijapazon prešućivanja ili sramotnog kapitaliziranja nasilja nad povratnicima, u ovom slučaju logorašima, je širok.

Republika Srpske je napravila nekoliko strašnih pravnih pomaka koji su život povratnika doveli do nepodnošljivosti. Naravno, najblistaviji uspijeh konačnog rješenja povratničkog pitanja u Republici Srpskoj je izmjena Zakona o prebivalištu čime je legitimirano da ljudi mogu biti izbrsani iz prebivališta jednim potezom, baš kao što su njihovi rođaci bili brisani iz knjige živih sličnim jednim potezom. Tu je dakako i uvođenje nekakvog fantomskog poreza na nekretnine prema kojem se mora plaćati porez na imovinu u kojoj niko ne živi. Uz prešućeni dodatak da ti što ne žive na imovini uglavnom žive ispod nje, tj. ispod zemlje pa ispada da preživjeli potomci moraju plaćati Republici Srpskoj rentu na pretke koje je ta ista Republika Srpska pobila. Morbidno, zar ne? A onda se desilo i ovo s logorašima i sudskim presudama.

Sve se događa tu, pored nas.  Ali, bolumenta branilaca nacionalnih prava, dežurnih genijalaca i analitičara, ljevičara, desničara, srednjičara i inih drugih se nikada neće osvrnuti na nasilje nad povratnicima. Jer, to je tako out a osim toga izlazi iz okvira dejtonske političke korektnosti. Uostalom, reći će ti režimski buntovnici, odluke suda se ne propituju već izvršavaju. Makar Republika Srpska i dalje bila logor. Onaj prešućeni i institucionalni.

Na kraju, insistirat će i po koji eurobirokrat, nemojmo se viktimizirati već se obrazujmo i gledajmo u budućnost. Pod palicom Nikole Poplašena, novog člana UO Agencije za visoko obrazovanje i kontrolu kvaliteta. Logorskog kvaliteta.