Opsada Mostara – knjiga koju nije imao ko napisati

Izdvajamo

• Zato kada čitate ili slušate one koji ratu pristupaju isključivo iz ove perspektive, stičete dojam da se baš i ne zna pouzdano ko je to 1993. osnovao koncentracijske logore u Hercegovini ili ko je do u temelj srušio istočnu obalu Neretve, ali je izvjesno da je taj neko bio prilično zao. Relativiziacija povijesti, ideološko-politička i medijska manufaktura činjenica, stvaranje paralelnih istina, zapravo su samo neke od najreprezentativnijih karakteristika vremena u kojem živimo, a kojeg teoretičari globalnih društveno-političikih odnosa nazivaju erom post-isitne.

Povezani članci

• Službe i kante
• Viktor Ivančić: Državni karneval
• Radomir Lazić: Mala muslimanska država
• Drago Bojić gostuje u Mostaru: Etika u postmodernom društvu
• Prijatelji
• O devijacijama institucija pravne države kroz slučaj Mirka Graorca

Kako je moguće da rat u Mostaru do danas nikada nije dobio tako opširnu javnu percepciju kakvu je imala opsada Sarajeva? Koliko je za to kriv sam Mostar i kakav je njegov današnji odnos prema toj famoznoj 1993.?

Kada je početkom aprila 2008. godine, izašlo specijalno izdanje sarajevskog magazina Dani, u potpunosti posvećeno sarajevskoj opsadi, shvatio sam, tada po prvi put, da o opsadi Mostara, koja nije bila nimalo manje krvava i nimalo manje tragična, nema ko pisati. Mostar, prije svega, niti je kada za ovih dvadeset godina imao, niti ima danas, jednu jaku kritičku jezgru sastavljenu od takvih intelektualca kakvi su u to vrijeme bili novinari i pisci okupljeni oko magazina Dani, koji bi prije svega znali, a potom i željeli, promišljati njegovu sudbinu na jedan studiozan i ideološki neutralan način, bez primjesa patetike i rodoljubnog zanosa. To je naprosto tako, htio to neko priznati ili ne.

O sarajevskoj opsadi napisane su ozbiljne knjige, tragedija opkoljenog Sarajeva obišla je i, na neki način, i danas obilazi svijet, dok tragedija Mostara, pogotovo onog njegovog dijela kojeg su u pepeo i srč punih deset mjeseci rastakali Tuđmanovi i Bobanovi krvoloci, polako ali sigurno nestaje u zaboravu. Sve ono što nije zapisano kao da se nikada nije ni dogodilo, reče davno jedan veliki ruski pisac. I bio je u pravu.

Šta je uopće napisano o opsadi istočnog Mostara, koja je počela, u to rano jutro, 9. maja 1993.? Vrlo malo. Od svega što mi je do sada došlo pod ruku, najviše me se dojmila monografija koju je, svojevremeno, objavio Centar za mir i multietničku saradnju – „Mostar urbicid“. Radi se o knjizi među čijim koricama je sabrano 300 fotografija različitih autora, koji su, često rizikujući vlastite živote, svojim objektivom zabilježili bjesomučno razaranje grada u periodu od 1992. do 1995. godine. Najupečatljivije pisano svjedočanstvo iz mostarskog ratnog pakla, djelo je, pak, jednog stranca. Radi se o odličnoj autobiografskoj knjizi engleskog aktiviste i humanitarca, prvog direktora Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru, Davida Wilsona, „Left Field“, koja, nažalost, još uvijek nije prevedena ni na jedan od jezika zemalja regiona. U poglavljima ove iznimno važne knjige koja se odnose na autorov ratni humanitrani angažman u Sarajevu i Mostaru, ispisane su vjerovatno i najsnažnije stranice o bošnjačko-hrvatskom sukobu u Hercegovini, te o bjesomučnom ubijanju istočnog dijela grada tokom 1993. i 1994. godine. I to je sve. U moru plačoljubivog i banalnog štiva, ne postoji niti jedno ozbiljno beletrističko pa čak ni faktografsko ostvarenje, izuzev već spomenuta dva primjera, koje bi književna povijest memorirala i, na sebi svojstven način, isporučila budućim naraštajima.

Ne prestajem se ni danas pitati zašto je to tako. Nepisano pravilo književnosti kaže da velike historijske tragedije iznjedruju velike knjige. Svjetska literatura prepuna je takvih primjera, a ja ću navesti samo dva koja se svih nas najviše tiču. To su Mehmedinovićev „Sarajevo blues“ i Vešovićeva „Poljska konjica“, dvije knjige koje na jedan majstorski način svjedoče o životu i smrti unutar opsjednutog Sarajeva. Tako velike knjige o ratnom Mostaru, onom Mostaru, dakle, koji je od 9. maja 1993. do aprila 1994. sistematski ubijan, protjerivan i razaran kao malo koji grad u modernoj ljudskoj povijesti, nije imao ko da napiše. A nema, čini mi se, ni danas.

O ovome sam intenzivno razmišljao ovih dana, dok sam preslagivao stare časopise, u namjeri da ih, nakon godina i godina bacanja na gomilu, napokon sortiram prema broju i godini u kojoj su objavljeni. U svom tom silno dosadnom poslu, do ruku mi je, eto, dospio pomenuti broj Dana, koji je, zapravo, reprint njihovog izdanja iz 2002., posvećen obilježavanju desete godišnjice početka sarajevske opsade. Čitajući ga ponovo, nakon devet godina, stalno mi se vraćalo isto pitanje: kako je moguće da rat u Mostaru do danas nikada nije dobio tako opširnu javnu percepciju kakvu je imala opsada Sarajeva? Koliko je za to kriv sam Mostar i kakav je njegov današnji odnos prema toj famoznoj 1993.?

Važna su to, ali i prilično složena pitanja koja će još dugo tražiti sveobuhvatne odgovore. No, jedno je ipak sigurno: sjećanje na 1993. danas je u Mostaru raspolovljeno onako kako je raspolovljen grad i to je već stara priča. I dok zvanična hrvatska politika već godinama vrlo smišljeno i studiozno radi na tome da krivicu za ono što se desilo u Mostaru u potpunosti prebaci na drugu, probosansku stranu, dotle se odgovornost, uslovno rečeno, bošnjačkog Mostara, prema historiji i njenim faktima, koja je, uostalom, potvrdio i Međunarodni sud pravde u Hagu, ogleda ponajviše u činjenici da danas u njemu ne postoji ozbiljna, sistemska kultura sjećanja. Evo najjednostavnijeg primjera: od rata do danas bošnjački političari nisu uspjeli da se izbore za izgradnju jedinstvenog spomenika pripadnicima Armije RBiH, koji su odbranili grad. Nema u Mostaru danas ni ratnog muzeja, kao ni stotinu drugih stvari koje bi na jedan moderan i kulturološki ozbiljan način trajno svjedočile istinu o njegovoj tragediji.

Odnos bošnjačke politike prema 1993. danas se svodi na sasvim efemerna obilježavanja važnih datuma iz posljednjeg rata, koje po profanosti političkih govora, po džamijskom folkloru i po nedostatku šire kulturološke vizije, dosežu nivo karnevalizacije, a njihov jedini cilj je, zapravo, dnevno-politički profit. Ne pišu se ozbiljne knjige, ne rade se značajne studije, ne osmišljavaju se novi kulturni projekti, a o nedostatku bilo kakve ratne, kritičke autorefleksije, koju se nipošto ne bi smjelo izostaviti, da ne govorim. Istočni dio grada danas je mjesto u kojem ne postoji niti jedna izdavačka kuća, jedva da ima ozbiljnu knjižaru, jake i nezavisne novine također nema, a nema, čini mi se, ni onih koji bi se rješavanjem ovih problema htjeli ozbiljno pozabaviti. Podsjetio bih ovdje na jednu  rečenicu Nihada Kreševljakovića, višegodišnjeg direktora sarajevskog ratnog pozorišta SARTR, koja mi se čini iznimno važnom: „Od načina na koji ćemo sjećanje prenijeti budućim generacijama zavisit će i trajanje i kvalitet tog sjećanja.“

U sjenci ovog, rađa se još jedna vrsta odnosa Mostara prema 1993., ona koju danas mahom zastupaju tobožnji, samoproglašeni intelektualci i pisci mlađe generacije, a koja nije nimalo manje naivna i pogubna. Taj odnos zasnovan je na pogrešnoj pretpostavci da o ratu uvijek morate govoriti na način da smo za njega svi podjednako krivi, pri čemu se svjesno zanemaruje činjenica da utvrđivanje odgovornosti i krivice za ono što se desilo u posljednjem ratu, historija vrši na temelju činjenica, a ne na temelju političke korektnosti. Zato kada čitate ili slušate one koji ratu pristupaju isključivo iz ove perspektive, stičete dojam da se baš i ne zna pouzdano ko je to 1993. osnovao koncentracijske logore u Hercegovini ili ko je do u temelj srušio istočnu obalu Neretve, ali je izvjesno da je taj neko bio prilično zao. Relativiziacija povijesti, ideološko-politička i medijska manufaktura činjenica, stvaranje paralelnih istina, zapravo su samo neke od najreprezentativnijih karakteristika vremena u  kojem živimo, a kojeg teoretičari globalnih društveno-političikih odnosa nazivaju erom post-isitne.

Ima jedna pjesma Zbigniewa Herberta, „Izvještaj iz opsjednutog grada“, napisana davne 1981. godine, u Warszawi, u vrijeme kada je poljska komunistička vlada usvojila set zakona kojima je ograničila normalan život u toj zemlji, a  kojom se otvara već spomenuti broj magazina „Dani“. Njena veličina je u tome što su u njoj sabrana iskustva svih opsjednutih i ratom razaranih gradova, od Sharuhena i Meggida do Sarajeva i Mostara. Ovdje, na kraju ovog kratkog teksta, donosim nekoliko njenih posljednjih stihova kao mali sumarij svega onoga što o ratnom Mostaru nikada nije zapisano:

„.. groblja rastu smanjuje se broj branilaca
ali odbrana traje i trajat će do kraja
i ako Grad padne a preostane jedan
on će nositi Grad u sebi putevima izgnanstva
on će biti Grad

gledamo u lice gladi u lice vatri u lice smrti
najgore je od svih – lice izdaje

još samo su naši snovi ostali neponiženi“.