Prijatelji

Izdvajamo

• Vraćajući fotografiju nazad, Zijo otvara ladicu malo više. U jednom uglu ugledah smrtovnicu moga oca, koji je zauvijek otišao 24. jula 1981. “Ti je još čuvaš Zijo”? Ganut sam, Moamerine  i  Zijine oči su tužne, gutam pljuvačku da ne bih zaplakao. Čovjek koji je prošao golgotu ratnog logora i dramatične selidbe, čuva uspomenu na prijatelja kao dragocjenost. Kad sam se pribrao pitam Ziju jesu li nekadašnja prijateljstva bili dublja, jača? “Druga su to vremena  bila. Imali smo “prozivku” svaki dan u 6 i po u vašoj kafani. Ništa nas nije moglo spriječiti da se sastanemo". Nekad bilo, današnji svijet  je mračniji, pesimističniji.

Povezani članci

• Viktor Ivančić: RAPORT O NEPRIPADNOSTI
• Bacači sjenki u Mostaru
• Sa križom ili krstom u zaborav
• Drago Bojić: Religijske zajednice i mnoge njihove predstavnike zanima isključivo novac, moć i monopol
• Što je država bez imovine: Najvažniji resurs politika stavlja na bubanj
• Simon Vej, svetica socijalističkog pokreta

“Ali ipak, progonjen i gažen,
Sa osmijehom što ga zora dala,
Ja ne zemlji voljenoj, sav blažen,
Tom životu za sve kažem hvala”.

(Sergej Jesenjin – “Život vam je” – posljednja strofa)

Dolina Neretve, sunce našeg juga, djetinjstvo ispunjeno radošću. Atmosfera i način života iz ove priče postoje još samo u sjećanju.

“Ako ne dođeš kod nas na spavanje, kad si u Sarajevu, neću više s tobom riječ progovoriti”! Tipično naša rečenica, neki stranac bi pomislio da je svađa u punom jeku. Zijo Kudra i njegova supruga  Moamera živjeli su na Alipašinom polju, preko puta zgrade televizije. Ratni vihor zauvijek ih je odnio iz zavičaja. Zijo je školski drug i veliki prijatelj mog oca Đorđa. Veče uoči Božićnog turnira 2006, u vazduhu treperi radost zbog našeg susreta. Jedan od rijetkih koji slikovito i autentično dočarava duh davnih vremena i zanimljivosti  iz druženja sa mojim ocem.

Naš prvi poslijeratni susret dogodio se početkom aprila 2002. Igrao sam na šahovskom festivalu u Domu Armije. U pauzi između dva kola, pojavio se Zijo. Pročitao je u novinama da se igra turnir i gajio nadu da ćemo se sresti. Izuzetno srdačan susret! Između nas je neprestano lebdio lik mog oca. Potom smo se češće viđali, pili kafu u restoranskoj bašti na Baščaršiji i dugo pričali. Postoji neka magija koja vuče u prošlost. Kroz koprenu vremena vidim zavičaj suncem ovjenčan. Svijet je nekad izgledao bezbrižnije, naš zavičaj neodoljivo privlačio ljude iz dalekih gradova.

Sedamdesete godine su vrijeme sporta, putovanja, optimizma, prvih kafića, disko muzike, procvata  kafana i meraklija. Odlasci na Veležove utakmice bili su poput praznika. Otac i prijatelji vozili su se našim fiatom 1300 do Ploča ili Drvenika, mezili, pili i neprestano se šalili. U Pločama su imali širok krug prijatelja koji bi se začas pridružili. Jednom su doživjeli udes kod Drvenika, bez većih posljedica. Kasnije su to šaljivo komentarisali. Ništa nije moglo uzdrmati vedrinu duha. Kao da su svoje životne devize crpili iz stihova Hamze Hume (“Prijatelji”).

“Zato dijelimo osm’jeha više!
Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna čaša!
Skoro će po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša”.

Otac i njegova ekipa voljeli su muziku. Pjevali bi pred fajront, naslonjeni na visoki  šank. Pored oca i Zije, u postavi su bili  naš rođak Tiho Draško, nekada fudbaler Borca i Duško Aćimović (Prce), brzonogo desno krilo Borca i strastveni ljubitelj šaha. Pjevali su tiho, skladno, najčešće dalmatinske pjesme: “Dok palme njišu grane”, “Dva Bracanina”, “Zapalit ću hiljadu ferala”… Sjedio sam pored njih i uživao. “Može li “Moja draga Klementina” za kraj, molio bih”? “Može”!

Zijo je godinama bio direktor radne jedinice u čapljinskoj ispostavi Nikšičke pivare, Tiho direktor ugostiteljskog preduzeća u Počitelju, Duško službenik u čapljinskoj opštini. U Tihinoj bašti rasli su raskošni šipci. U njegovoj kući upoznao sam  čuvenog  pjevača, Tomu Zdravkovića, koji je boemisao u Počitelju i kratko navratio u Tasovčiće. Duško je igrao u marsejskom “Olimpiku”, kada je  vedeta kluba  bio proslavljeni Josip Skoblar.

“Ajde da se javimo Nermini”, govori  Zijo. Njihova ćerka, moja školska drugarica, živi blizu, sa svojom porodicom. “Ne bi nikad pogodila ko nam je doš’o”? Kako jednostavne rečenice naprečac vraćaju bliskost! Odjednom su odškrinuta  vrata djetinjstva. Zijo zatim otvara  ladicu i pokazuje staru, crno-bijelu fotografiju  na kojoj su pored njega i oca, Mate Paskojević, taksista iz Ploča, i nešto mlađi, puniji čovjek koji je radio kao brico u Pločama. Sa Matom nas je vezivalo porodično prijateljstvo. Sunčano nedjeljno popodne, Omladinski stadion na “Karaburmi”, susret izuzetnih generacija OFK Beograda i splitskog Hajduka. Impresivne su navalne petorke: Turudija, Zec, Santrač, Lukić, Petković, protiv Hajduka iz ere Tomislava Ivića, sa čuvenom navalom: Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak. “Romantičari” protiv velikog Hajduka.

Gledam ozarena lica navijača. “Jeste li poslije utakmice ostali u Beogradu ili odmah krenuli nazad”? Zijo se smiješi: “Vratili smo se nakon sedam dana”! Bilo je vrijeme meraka, uživanja u svakom trenutku. Možda će Moamera osuditi taj davno iščezli način života? Ne, ona se blago smiješka. Vrijeme koje se neumitno udaljava  iznjedrilo je puno ljubavi i praštanja. “Računaj svoje godine po prijateljima. Računaj svoj život po osmijesima, a ne po suzama”(Džon Lenon).

Vraćajući fotografiju nazad, Zijo otvara ladicu malo više. U jednom uglu ugledah smrtovnicu moga oca, koji je zauvijek otišao 24. jula 1981. “Ti je još čuvaš Zijo”? Ganut sam, Moamerine  i  Zijine oči su tužne, gutam pljuvačku da ne bih zaplakao. Čovjek koji je prošao golgotu ratnog logora i dramatične selidbe, čuva uspomenu na prijatelja kao dragocjenost. Kad sam se pribrao pitam Ziju jesu li nekadašnja prijateljstva bili dublja, jača? “Druga su to vremena  bila. Imali smo “prozivku” svaki dan u 6 i po u vašoj kafani. Ništa nas nije moglo spriječiti da se sastanemo”.

Nekad bilo, današnji svijet  je mračniji, pesimističniji.

“Mećava svijeta
prešla je preko praga
i poremetila
red u duši.”

(Leonard Koen – “Budućnost”).

Večeri poput ove dugo se pamte. Koenova univerzalna poezija kao da priziva ljepše dane.

“Postoji pukotina,
pukotina u svemu
tako ulazi svjetlo”

 (iz pjesme:”Himna”)

Razgovor obojen sjetom i efektna završna poenta. Zijo govori iskreno: “Dao bih deset godina sadašnjeg, za samo jedan dan nekadašnjeg života”! Može li se upečatljivije oslikati atmosfera jednog vremena?!

“Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela”.

(Tin Ujević – “Pobratimstvo lica u svemiru” – odlomak)