Nemiri & Nesanice: O fašističkom moralu u redovima Katoličke crkve

Povezani članci

• Latinka Perović u Zagrebu
• Mamić ostaje na slobodi iako je “višestruki povratnik”
• Nitko nije prorok u „horvatskem cvetnjaku“
• Radnički prosvjedi u Hrvatskoj: Robovi u Rimskom carstvu imali su veća prava od nas!
• Hrvatska na vratima EU: KRAJ I(LI) POČETAK
• Dodik i Vučić u akciji: Put u pakao popločan lošim namerama

Hajde da ispratimo, kako sam ih negdje nazvao, uvrnute ”svibanjske pobožnosti”. Trebao sam nastupiti na IX. Međunarodnom forumu za tranzicijsku pravdu ”Pomirenje u post-jugoslavenskim zemljma” u organizaciji Koalicije za REKOM (Planina Jahorina, hotel Termag, BiH, 17. i 18. svibnja/maja) i govoriti u sesiji ”Pomirenje iz ugla religijskih zajednica”, ali me je nešto u vezi sa zdravljem spriječilo pa je kolega Eugen Jakovčić iz Documente poruku pročitao umjesto mene. Hvala mu i onima koji su me na taj način saslušali.

Evo što sam želio kazati: ”U povodu 50. godišnjice završetka Drugoga svijetskoga rata, 1. svibnja/maja 1995., katolički biskupi u Republici Hrvatskoj su objavili, po mom mišljenju, jedan od najvažnijih dokumenata od osnutka nove države jer ima mirotvorni potencijal i jer pogađa bit onoga što bi trebala biti dinamika u procesu pomirenja.

Predvođen pokojnim zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Franjom Kuharićem, episkopat je poručio i ovo: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?” (Pismo je objavljeno 1. svibnja 1995. preko IKA-e a onda preneseno u prvom narednom broju ”Glasa Koncila” te u cijelosti na web adresi: http://www.hbk.hr/novi/hbk/sadrzaj_vijesti.php?ID=31&tbl=tblvijestihbkdokumenti). Ja mislim da je taj stav episkopata od izuzetne važnosti. Ali i da je episkopat iznevjerio samoga sebe.

Slučaj političke zlouporabe religije, što ne prestaje biti fenomen niti u ovom poratnom hrvatskom vremenu, najkrvavije je došao na vidjelo, kako je istaknuo sarajevski teolog Alen Kristić, bezbožnim nasiljem, paležom, pljačkom, osvajanjem, tzv. etničkim čišćenjem, rušenjem bogomolja, vitlanjem religijskim simbolima nad glavama, nacionalizmom i ksenofobijom izmanipuliranih i prestrašenih, ukratko, izluđenih građana. Takvu religiju možemo označiti lažnom.

Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji niti jedan politički interes kojega ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. Vjerski fanatizam, politička religija, ili, budimo na kraju sasvim otvoreni, sakralno ludilo, hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji. U svijetu i društvu prepunom sukoba imamo poziv da zagrlimo jedni druge i da pređemo svakojake granice pa i one između rituala ili prostora i vremena.

Zločini su stvarni, dokumentira ih se, i njih se ne može odagnati iz svjetske povijesti pa ni iz povijesti onih naroda iz čijih su redova dolazili naredbodavci i izvršitelji zakona. To ne znači da je i jedna nacija genocidna, da je i jedan narod kao kolektivitet kriv. Priče o genocidnosti naroda i o kolektivnoj krivnji izmišljotine su poslijeratnih političara koji su njima skupljali jeftine bodove boreći se za naklonost onih koji su zločine htjeli prešutjeti bježeći od vlastite odgovornosti, ili suodgovornosti.

Zato citiram dio pisma kancelara Konrada Adenauera iz veljače 1946. jednom katoličkom svećeniku i prijatelju u Bonnu: ”Mislim da njemački narod pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički” (Dio pisma tadašnjeg njemačkog kancelara svećeniku Bonhardu Custodisu, u Bonnu, 23. veljače 1946. Vidi u Konrad Adenauer, Briefe: 1945.-1947., kompilacija Hansa Petera Mensinga, Rhönder Ausgabe, Siedler, Berlin, 1983, pismo 169, str. 172., ili http://www.freiburger-rundbrief.de/de/?item=431).

Htjedoh kazati: zaista je došlo vrijeme da okajemo grijehe naše i naših otaca te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva. Došlo je vrijeme da se odmaknemo od zločinaca (ja sam se odmaknuo od ustaških stavova u mojoj obitelji i u okruženju u kojem sam odrastao u Argentini), da ih takvima nazovemo i da im ne dižemo lažne oltare.

Volio bih, za kraj, pozvati sugovornike da nešto kažu o ovom izazovu iz perspektive zajednica koje predstavljaju. Ponavljam: Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Pred teškim smo moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?”

Pošto mi ovih dana predstavnici Katoličke crkve u RH opet digoše tlak (o skandalu da su mi sjeli na lovu koju moja mater prima od Vlade RH na račun nestanka mojega brata u Domovinskome ratu i koju joj šaljem u Argentinu jer bi inače, onako stara i bolesna kakva jest, bila pa težak društveni slučaj, drugom prilikom) a budući sam idući vikend pozvan na festival pisaca u Dublin (Irska) da govorim o Stepincu, Katoličkoj crkvi i tzv. NDH (pa da im najavim neke djelove mojega autobiografskog romana u nastajanju), donosim vam jedan tekst koji traži pozorno čitanje.

Napisati predgovor za knjigu bremenitog i provokativnog naslova ”Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera” (izabrali i priredili za tisak Joža Horvat i Zdenko Štambuk, ugledni hrvatski intelektualci) koja je ugledala svjetlo dana prvi puta u Zagrebu 1946. u klimi koja nije bila prijateljska prema kršćanima, i to kada se već umaramo od stalnog ponavljanja nacionalističkih fraza i raznih aktualizacija fašističkog morala u redovima Katoličke crkve u nas jest lak ali i naporan posao. Lak jer se radi o knjizi sabranih dokumenata koji su u velikoj većini proizašli iz tadašnjih katoličkih redova, posebno iz tadašnjeg katoličkog tiska. Ali posao je naporan jer se je trebalo udubiti u mentalitet tadašnje Crkve i pokušat shvatiti kontekst u kojem je ona djelovala. Lako ćemo se već obraniti od teških napada koji će stići na adresu moje malenkosti.

A kažem da će obrana biti laka jer, kao što Crkva napada samu sebe sadržajem onoga što je izgovarala, ne samo u doba NDH, tako je jednostavno pokazati, i to opet na temelju izjava kako članova episkopata koje ne poznaju niti poštuju duh Drugog vatikanskog sabora, tako katoličkih novinara koji se ne umaraju u silovanju jedne časne profesije ili glasnih svećenika koji šire zaraznu nacionalističku buku, da su tada i danas na djelu oni koji prakticiraju moral fašista. A ono je, u najkraćim riječima, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussoliniju (Santa, Crocce, Gentile i drugi), slijedeće: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima, koliko nastojimo da razvijemo svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom”.

Kao teolog mislim da ta knjiga svakog čitatelja stavlja pred nelagodnu zadaću da odgovori na pitanje: što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, to jest, kada mirotvorstvo koje se predlaže kršćanima uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju Kristovih sljedbenika, onih kojima teologiju križa nije potrebno objasniti jer ju žive tijelom i dušom, mada misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja?

Naučio sam da religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestruke funkcije. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije. Današnja istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi.

U svijetu i društvu prepunom sukoba, koliko god bila naporna i bolna u svojoj dokumentarističkoj oštrini, valja poručiti da nam je poziv da zagrlimo jedni druge i da pređemo svakojake granice, pa i one između rituala ili prostora i vremena. To me navodi da citiram jedan prevažan dokument (po drugi puta u ovoj kolumni ali in extenso).

U pismu Hrvatske Biskupske Konferencije o pedesetoj obljetnici završetka drugog svjetskog rata koji je objavljen 1. svibnja/maja 1995. napisano je, između ostalog, i slijedeće: ”Mi ćemo stoga u ovoj obljetnici, ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima, odati kršćansku počast svim žrtvama, u prvom redu žrtvama Drugoga svjetskog rata, ali i žrtvama današnjim, kao i onima koje su prethodile Drugome svjetskom ratu na našim prostorima te ispunile krvlju i suzama gotovo čitavo naše dvadeseto stoljeće. Molit ćemo vječni mir svima nastradalima. Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima. Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u Drugome svjetskom ratu samo zato sto su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja.

No, uz spomen žrtava nužno se povezuje i spomen krvnika, spomen krivaca za tako brojne žrtve. Krivci imaju svoje ime i prezime pa je i njihova odgovornost u prvom redu osobna. Isprika da su samo izvršavali naređenja ne može ukinuti osobnu krivnju neposrednih počinilaca zločina. No još je veća krivnja naredbodavaca, ideologa, tvoraca sustava koji unaprijed planiraju krvavi obračun s neistomišljenicima. Krivnju ne isključuje ni činjenica da se u svakom ratu čine zločini. Zakonita obrana i zločin ne mogu se poistovjetiti. Krivci su na našim prostorima bili pripadnici određenog naroda, stranog (u Drugome svjetskom ratu posebno Njemačkoga i Talijanskoga) i domaćeg posebno srpskoga i hrvatskoga čije su ime okaljali svojim nedjelima. Mnogi od njih članovi su i određene Crkve ili vjerske zajednice. Ipak, da bi zakoniti sud bio pravedan, nužno je tražiti i poštovati istinu i o žrtvama i o krvnicima. Uvećavanje broja žrtava da bi se snažnije nametnuo žig krivnje čitavom jednom narodu ili skupini, pogađa nevine nepravdom koju ne može odobriti ni jedna iskrena savjest.

Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?

Ključ odgovora nalazimo u molitvi Gospodnjoj. Sve ljude, a posebno one koji se zajedno s nama obraćaju Bogu kao Ocu, nazivamo braćom. Zajedno s njima molimo: \”Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.\” U čežnji za Božjim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono što pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete. Pamtimo zlo koje se dogodilo a nije se smjelo dogoditi. Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci…”.

Složit će te se da su to vrlo odgovorne, obvezujuće i ozbiljne riječi. No, koliko je duha te poruke provedeno u djelo? Kako je moguće da i episkopat i kler svih ovih godina pati od teških napada amnezije i ništa ne pamti što se tiče zločina koji su pak počinili Hrvati, katolici i oni koji to nisu, od raspada SFRJ na ovamo? Kako je moguće da se na Bleiburškom polju 13. svibnja/maja 2007. pojavi zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, i na sav glas kaže kako mora govoriti i svjedočiti istinu a onda ostane bez glasa i traga kada sa zaprepaštenjem saznamo, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u rujnu/septembru 1993. u akciji kod Medačkog džepa, i nakon nje, da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao i u doba NDH?

Je li to zato što je teško priznati da su se opet mnogi članovi Crkve, kako na području RH tako i u BiH, zapleli u nepravdu, nasilje i u teškim zločinima? Je li pak zato što niti jedna kršćanska crkva nije izvršila adekvatan proces suočavanja s negativnom prošlošću, kajanja i praštanja?

Teško mi je to priznati, ali od kardinala Josipa Bozanića koji na tom istom Bleiburškom polju izjavljuje da je ”biskup Crkve hrvatskog naroda”, kada bi kao magistar crkvene dogmatike i crkvenoga prava trebao znati da takvo nešto ne postoji jer Crkva ne evangelizira nacije, države ili etničke skupine, nego iz njih izdvaja pojedince i spaja ih u novu zajednicu – ”Božiji narod” – koji svoju snagu crpi ne iz nacionalnog ponosa nego iz povezanosti s Bogom i slušanjem poticaja Duha Svetoga, baš previše (da budem blag) i ne očekujem. Mogu li ga očekivati i od drugih članova episkopata koji nisu napravili nikakav znak otklona od sprege Stepinca i Pavelića, jednog nadbiskupa koji je podržao uvođenje rasnih zakona i jednog ratnog zločinca koji ih je temeljito provodio na divljenje nacista?

Zašto bi gajio tu nadu? Jesu li članovi episkopata, ”Glas Koncila”, ta bulumenta tzv. katoličkih novinara ili grlati nacionalisti u redovima klera barem jednom riječju izrazili otklon od početnog, dosta dugog i vrlo važnog divljenja Stepinca prema Paveliću? Nisu! Nego nas već napadaju tezama da smo samo produžena ruka UDBE. Ma nemojte!

Je li UDBA ubacivala svoje tekstove u Stepinčevom ”Katoličkom listu”? Ma, budimo ozbiljni! Evo što je objavljeno u tom glasilu: ”NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…”. (Nadbiskup Stepinac u članku ”S nadom u bolju budućnost”, KL, Broj 32/1941.). I zašto se onda čuditi kada čitamo, prema mišljenju povjesničara i publicista Ive i Slavka Goldsteina (”Holokaust u Zagrebu”, Zagreb, Novi Liber-ŽOZ, 2001, poglavlje 37: ”Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi”, str. 559-578), da se sam Stepinac načelno nije protivio donošenju rasnih zakona koje naziva ”protužidovskima”, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznoj provedbi. Štoviše, da ih je često opravdavao?

Osoba koja je vjerovala i javno širila misao da je NDH ”Božje djelo” bila je sposobna zastupati ovakve anti-ekumenske i anti-kršćanske misli: ”Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta … koji se nikada ne će približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) je najveće prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja”. To je napisao u svom dnevniku (str. 176) nakon što su 27. ožujka/marta 1941. izbile u Beogradu i drugim gradovima masovne demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a probritanski oficiri izvršili državni udar. Nadbiskup Stepinac bio je ogorčen i, očigledno, držao je vjerske razlike podlogom svim ostalim razlikama, pa tako i glavnim izvorom nevolja u Jugoslaviji. I zašto se onda čuditi kada kardinal Josip Bozanić šuta patrijarha gospodina Irineja nakon što je ovaj pravilno uočio da je zagrebački nadbiskup stao u kolo s mrziteljima ćirilice za nedavna boravka u Vukovaru?

Njegovo ushićenje uspostavom NDH je sasvim logičan. Da nije bilo simpatije za NDH, vjerojatno nadbiskup Stepinac ne bi požurio već 12. travnja/aprila pohoditi Slavka Kvaternika. U međuvremenu je blagoslovio i osnutak te tzv. države. Samo četiri dana kasnije, 16. travnja, prvi dan po Pavelićevu dolasku u Zagreb, nadbiskup Stepinac posjećuje Poglavnika da bi izrazio odanost novom režimu. Svojim je biskupima 28. travnja/aprila pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države: ocjenjujući da se radi o ”najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda… o davno sanjanom i željkovanom idealu”, zaključuje: ”Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može … jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!”

A već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja/aprila), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja/aprila) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju. Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene NDH krenule bitno drugačijim putem od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva. Općenito se može reći da je nadbiskup Stepinac bio fasciniran činjenicom da je hrvatska država osnovana i smatrao je da je treba apsolutno podržavati bez obzira na rasistički karakter njenih temelja.

Od koga, onda, da zaključim, očekivati nadu i volju za angažman u stvaranju bolje, humanije budućnosti? Svakako od onih koji znaju da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov naviještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku. I kada smo već kod tog pojma, dopustite da dovršim ove stranice konstatacijom da naša ne odveć vesela stvarnost svjedoči da su grijesi u ”nacionalnoj stvarnosti” neosporne činjenice.

Samo iz te perspektive, imamo budućnosti. Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno, politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja. Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih kojima su, ponajviše, ove kolumne u duhu i posvećene.

Drago PILSEL

d.pilsel@zamir.net