Krivosudno kastriranje pravde i logike

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 17.10.2017. u 09:30

Izdvajamo

Ako jest Horvatinčić s cijelim setom poduzetničkih kontroverzi koje je gotovo nemoguće nabrojiti te ubilačkim prometnim nesrećama paradigma „zaslužnog Hrvata“ iznad pravde i zakona - a milijun je razloga da jest, u tako nesuvisloj državi kakva je Bijedna Naša - onda je pravo pitanje zašto je tako, tko mu omogućuje da radi što god poželi i za to ne odgovara? Kako je moguće da je, unatoč brojnim materijalnim dokazima protiv njega, svaki put „nedužan“. I kakvo smo to društvo, čiji pravosudni sustav otkroji pet dana zatvora starici bogu-iza-nogu u Gorskom kotaru, jer HRT-u nije platila 80 kuna pretplate za tranzistor iz gotovo predaustrougarskog doba, živopisnom pak HDZ-ovom bivšem ministru Petru Čobankoviću dva sata „guljenje krumpira“ umjesto jednog dana prdekane zbog smrvljenih 87 milijuna kuna u Sanaderovoj aferi Planinska, a Tomi Horvatinčiću - da i jest dokazana sinkopa – slobodu za dvostruko ubojstvo? Smiješno? Blesavo?

Povezani članci

Foto: Slobodna Dalmacija

Šibenska sutkinja Maja Šupe odbacila je sve argumente tužiteljice Irene Senečić, pa i vlastitu (sic) presudu s prvog suđenja u studenom 2015. kada je isto (sic) Sudsko vijeće proglasilo Tomislava Horvatinčića krivim za pogibiju dvoje talijanskih turista te ga osudilo na 20 mjeseci zatvora uvjetno, uz rok kušnje od tri godine. Smiješna kazna za izazivanje tako strašne pomorske nesreće sa smrtnim posljedicama, ali ipak… No, oslobađajuća presuda iste te Maje Šupe ne samo da je u mnogo čemu presedan u sudskoj praksi nego je i uzrok masovnom zgražanju i građana i stručne javnosti. Je li Tomislav Horvatinčić uistinu nedodirljiv, iznad pravde i zakona? Je li hrvatsko pravosuđe zapravo kronično – krivosuđe? Karcinom u poodmakloj fazi, s metastazama u cijelom društvenom tkivu

Marijan Vogrinec

Koliko gadna može biti medicinska sinkopa – ne gramatička: izbacivanje sloga u sredini riječi – najbolje znaju sin i kćerka poginulih talijanskih supružnika Francesca Salpietra i Marinelle Patella Salpietro, koje je 16. kolovoza 2011. na jedrilici „Santa Piacenza“ u primoštenskom akvatoriju motornom jahtom „Santa Marina“ usmrtio kontroverzni hrvatski superbogataš Tomislav Horvatinčić. Građevinski poduzetnik s još dvije smrti na duši (Manda Vučković, 1980. i Nada Petrović, 1989.) i više ozlijeđenih u prometnim nesrećama što ih je skrivio. Koliko pak sinkopa može biti presedanski u sudskoj praksi vrijedna zlatna slamka spasa – kad okrivljenom sve ide naopako, kad sam sebi skače u usta oprečnim izjavama i ponašanjem koje čak izaziva gađenje – valjda najbolje znaju rečeni Horvatinčić, njegov tročlani odvjetnički tim s Veljkom Miljevićem na čelu te općinska sutkinja u Šibeniku Maja Šupe, koja je na ponovljenom suđenju pobila vlastitu presudu iz prvog procesa za izazivanje pomorske nesreće tzv. neizravnom namjerom i oslobodila Horvatinčića krivnje.

„Svakom se može dogoditi nesreća“, naoko je utučeno i tko zna koji put izražavajući sućut obitelji ubijenih talijanskih turista Horvatinčić išetao pored novinare, koji su se u velikom broju okupili pred Općinskim sudom u Šibeniku. „I Talijani prave velike probleme na moru, pregaze jedrilicu i nikom ništa, samo ih se kazni s 20.000 kuna.“ Da čovjek ne povjeruje. Ubiješ dvoje ljudi i – nikom ništa!? Onaj također neizmjerno traljav/nesavjestan vozač Radimir Čačić, koji je u Mađarskoj bijesnom cestovnom pak jurilicom isto tako usmrtio bračni par – imao je znatno „nedužniji“ od Horvatinčića dosje skrivljenih prometnih nesreća – osuđen je u Mađarskoj na dvije godine zatvora i poslan u RH na odsluženje kazne. U Valbandonu nedaleko od Pule, u pansionskim uvjetima zatvora otvorenog tipa proboravio je 11 mjeseci. Svaki dan je mogao kamo hoće po Puli, igrao golf, kartao preferans i samo je morao prespavati u zatvoru, a svaki je vikend smio obitelji u – Varaždin. Ali ipak, računalo se da je u zatvoru…

Šibenska sutkinja Maja Šupe odbacila je sve argumente tužiteljice Irene Senečić, pa i vlastitu (sic) presudu s prvog suđenja u studenom 2015. kada je isto (sic) Sudsko vijeće proglasilo Tomislava Horvatinčića krivim za pogibiju dvoje talijanskih turista te ga osudilo na 20 mjeseci zatvora uvjetno, uz rok kušnje od tri godine. Smiješna kazna za izazivanje tako strašne pomorske nesreće sa smrtnim posljedicama, ali ipak… Nije se moglo reći da za zločin nije uslijedila kazna. Dakako, nakaradna s javnog gledišta i debelo kompromitirajuća za pravosudni sustav, ali ipak – kazna. No, oslobađajuća presuda sada iste Maje Šupe ne samo da je u mnogo čemu presedan u sudskoj praksi nego je i uzrok masovnom zgražanju i građana i stručne javnosti. Je li Tomislav Horvatinčić uistinu nedodirljiv, iznad pravde i zakona?

Tko je taj nesimpatičan tip beskrupuloznog tajkuna s mrežom utjecajnih političkih jataka da u navodno uređenoj pravnoj državi – kakva je Bijedna Naša samo u demagoškoj/populističkoj retorici politikanata uglavnom vladajućih boja – smije nekažnjeno činiti što mu se prohtije? Je li hrvatsko pravosuđe zapravo kronično – krivosuđe? Karcinom u poodmakloj fazi, s metastazama u cijelom društvenom tkivu?

Kaleidoskop šumova na vezama i muljanja

Ako jest Horvatinčić s cijelim setom poduzetničkih kontroverzi koje je gotovo nemoguće nabrojiti te ubilačkim prometnim nesrećama paradigma „zaslužnog Hrvata“ iznad pravde i zakona – a milijun je razloga da jest, u tako nesuvisloj državi kakva je Bijedna Naša – onda je pravo pitanje zašto je tako, tko mu omogućuje da radi što god poželi i za to ne odgovara? Kako je moguće da je, unatoč brojnim materijalnim dokazima protiv njega, svaki put „nedužan“. I kakvo smo to društvo, čiji pravosudni sustav otkroji pet dana zatvora starici bogu-iza-nogu u Gorskom kotaru, jer HRT-u nije platila 80 kuna pretplate za tranzistor iz gotovo predaustrougarskog doba, živopisnom pak HDZ-ovom bivšem ministru Petru Čobankoviću dva sata „guljenje krumpira“ umjesto jednog dana prdekane zbog smrvljenih 87 milijuna kuna u Sanaderovoj aferi Planinska, a Tomi Horvatinčiću – da i jest dokazana sinkopa – slobodu za dvostruko ubojstvo? Smiješno? Blesavo?

Sinkopa je u medicini naziv za trenutnu nesvjesticu zbog zastoja kucanja srca ili srčanu kap. Ništa čudno i nepoznato. Svakom se to može dogoditi, pa i Horvatinčiću. Ali svakom tko ima dovoljno novca, političkih i inih interesnih veza može se dogoditi da se pojavi na sudu s „ekspertnim“ izvješćima, „pouzdanim“ svjedocima ili čak „vjerodostojnim“ alibijem o svojoj nedužnosti u bilo kojem inkriminiranoim slučaju, no savjesnim se sudskim arbitrima koji imaju zakon u malom prstu teško može dogoditi da ne razlikuju laž i ne samo odvjetničku podvalu od istine. Slučaj Horvatinčić je pravi kaleidoskop kojekakvih šumova na vezama, (ne)stručnog muljanja, preskakanja propisanih postupaka u slučaju prometne nesreće, izvida i koječega s tim u vezi, gdje pošten i učinkovit pravni sustav – bez obzira o kome se radi, predsjedniku države ili tzv. malom čovjeku – mora znati razgrnuti pljevu, odvojiti zdrno od kukolja.

Hrvatska (bes)pravna država to ne toliko ne zna, nego – ne želi. U tome je kvaka i dok je tako, sustavna trulež sve će se više širiti i sve nesnosnije smrdjeti. Slučaj tragične pomorske nesreće u kojoj je Tomislav Horvatinčić glavni akter samo je vrh opasne sante u kojoj su zahvaćeni i neki od dugogodišnjih „stupova“ neohrvatskog društva od politike do gospodarstva: od dijela obitelji prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Josipa Gucića, Miroslava Kutle i prekonoćnih tajkuna tog tipa do Ive Sanadera sa serijom svojih ministara i članova HDZ-ove infrastrukture, Nadana Vidoševića, Vladimira Zagorca… i sada dijela samog vrha obitelji Ivice Todorića, s njim na čelu. Trakvica nedopuštenog/nemoralnog bogaćenja i otimačine nema kraja.

Pljačka bivše „ničije“, tzv. društvene imovine iz doba Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), prenesene kao zajedničko dobro u Bijednu Našu, dično a bez pokrića prozvanu Samostalnom, Neovisnom i Suverenom, na javno je zgražanje počela istog trenutka kad je HDZ prešao iz sirotinjske barake NK Borca na Jarunu u Titove paviljone na Pantovčaku, u Banske dvore i u Hrvatski sabor, drastično je intenzivirana kriminalnom pretvorbom i ratnim profiterstvom u razdoblju Domovinskog rata, te je na niz sofisticiranih „domoljubnih“ načina nastavljena sve do današnjih dana. Naočigled navodno neovisnog od politike pravosuđa, sudaca od „imena, prezimena i ZNA SE“ kakvog političko-ideološkog uvjerenja.

Danas najbolji i najbogatiji odvjetnici u RH su 1990-ih lustrirani bivši suci i državni tužitelji iz SRH, koji za dobar novac, a sposobniji su od onih koji sude, (o)brane ili slučaj otpreme u zastaru svakog za koga se zauzmu. Na njihova su mjesta u sustavu zasjeli arbitri podobni novom režimu. „Nacionalno osviješteni“ sude tako da svih ovih godina nisu došli slobode ni jednom uistinu kriminalcu s političko-gospodarskim pedigreom. Milijun i pol predmeta neriješenih je na sudovima, neki sporovi traju i po 25 godina, a božica Pravda sramoti se zahrđalim mačem, prnjavim povezom preko očiju i kantarom koji odavno nije ispravno baždaren. Kako je onda moguće da se netko zacrveni i posrami zbog oslobađajuće presude Tomislavu Horvatinčiću, iako je njegova „Santa Marina“ obijesno usmrtila dvoje nedužnih talijanskih turista na krstarenju akvatorijem u „maloj zemlji za veliki odmor“.

Foto: Vijesti.hr – RTL

„Sudsko vijeće nije utvrdilo da je optuženi počinio kazneno djelo iz čl. 272 Kaznenog zakona kako mu je bilo stavljeno na teret“, obrazložila je sutkinja Maja Šupe na kraju suđenja. „Budući da se nije sa sigurnošću utvrdila neizravna namjera, sud je donio oslobađajuću presudu. Imajući u vidu iskaz Horvatinčića i svjedoka te vještačenja kako pomorskih tako i medicinskih vještaka, nije na siguran i nedvojben način utvrđeno da je Horvatinčić napravio ono što mu se stavlja na teret i oslobođen je optužbe. Optužba nije dokazala da je djelo počinjeno niti iz neizravne namjere, kako je tvrdilo tužiteljstvo, niti je djelo počinjeno iz nehaja.“

Nije samo tužiteljica Irena Senečić teško razočarana takvom (ne)pravdom nego i djeca poginulih talijanskih supružnika. Hrvatsko je krivosuđe – već jako izblamirano i nizom drugih u najmanju ruku čudnih pravorijeka, čak različitim presudama sudova u različitim mjestima za isto kazneno djelo – poslalo svijetu negativnu poruku o RH. „Sud je nažalost prihvatio Horvatinčićeve i navode njegove obrane da je u trenutku sudara on bio u stanju sinkope, odnosno da je izgubio svijest“ – izjavila je tužiteljica Senečić. „Uložit ću žalbu na ovu nepravomoćnu presudu nakon što zaprimim pisanu odluku ove presude.“ Inače, tužiteljica je tražila zatvorsku kaznu za Horvatinčića te mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima.

Sutkinja Šupe niti bilo tko iz njezine branše, koji odobrava oslobađujuću presudu Horvatinčiću nakon svih događaja u prošlih šest i pol godina od pomorske nesreće, ne može prihvatiti činjenicu da je Općinski sud u Šibeniku utemeljio oslobođenje od krivnje na „Horvatinčićevim i navodima njegove obrane da je u trenutku sudara on bio u stanju sinkope, odnosno da je izgubio svijest“, a ne dokazivoj tužiteljičinoj tvrdnji o neizravnoj namjeri i notornom nehaju skipera Horvatinčića. Već prve njegove izjave o uzrocima sudara dvaju plovila (otkazale mu komande, vikao je Talijanima da se uklone, mahao u panici, nacrtao je skicu nesreće s putanjama plovila, itd.), pa kasnije modifikacije prema odvjetničkim savjetima, prilagodbe vještačenjima, itsl. nisu imale veze niti je itko spominjao – sinkopu.

Nesavjesna spremnost na – nespremnost

A sada je to ključni „dokaz“ za oslobođenje od krivnje. Gdje je nedvojbeni dokaz da je Horvatinčić bio u nesvijesti, tko je to naknadno mogao nedvojbeno medicinski dokazati? Nitko. Ni bog niti vrag, nego je sutkinja vjerovala na riječ. Ako je bio u stanju sinkope, zašto je prvotno svjedočio o kvaru na upravljačkom mehanizmu i crtao skicu sudara, vikao Talijanima da se izmaknu „Santa Marini“ i „poduzimao sve“ da ne dođe do tragedije? Kako je moguće da se sinkopa – koja se inače, rekosmo, može dogoditi svakom – kao zlatna slamka pravosudnog spasa pojavila tek nakon gotovo sedam godina? Kad su svi drugi spasonosni alibiji redom pali u vodu pred sasvim realnom optužbom kako je Tomislav Horvatinčić skrivio pomorsku nesreću sa smrtnim posljedicama zbog nemara i neodgovornosti. „Santa Marina“ je bila na sasvim ispravnom autopilotu, pri brzini od oko 50 km/h, a njezin se vlasnik zabavljao u potpalublju s mlađahnom prijateljicom i nije pratio stanje na moru.

Međutim, neka institucije rade svoj posao, da se poslužimo tom najbezveznijom politikantskom floskulom u prošlih 27 teških i nakaradnih godina Bijedne Naše, u kojem razdoblju ne samo da institucije nisu radile svoj posao nego nisu bile ni institucije kakve mora imati svaka pravno uređena i društveno uljuđena država. Hrvatske kvazinstitucije svaki put su gledale kroz prste krivcima za koje se iz druge galaksije vidjelo da su krivi za nepodopštine od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. U Horvatinčićevom pak slučaju, konstanta je njegova „nedužnost“ – u dvojbenim graditeljskim projektima kao i u prometnim nesrećama – ali i lažna sućut kojom u javnosti pokušava sakriti svoje neoprostive ili teško kažnjive grijehe.

„Spreman sam i dalje na razgovor s obitelji stradalih o naknadi štete, iako sam oslobođen krivnje“, kazao je pred tv-kamerama nakon šibenskog pomilovanja za dvostruko ubojstvo supružnika Salpietro, što je u javnosti izazvalo ironičan podsmijeh. Na takvo što, tvrde obitelji njihovih unesrećenih članova, Horvatinčić nikad nije bio spreman. Dapače, svojim je ponašanje tijekom prometnih nesreća i neposredno poslije njih te tijekom nakaradnih suđenja pokazao krajnju sebičnost i bezosjećajnost. Nikad tom čovjeku nije bilo stalo do drugih, samo (prvo) do sebe i (drugo) do svojih osobnih interesa, materijalnih, hedonističkih i svih drugih.

„U svojoj obrani tijekom sudskog spora“, poručio je Federico Salpietro, sin nastradalih jedriličara, „gospodin Horvatinčić je lagao o svojoj sinkopi. Nadao sam se da sud neće uvažiti njegove laži i smiješne izgovore. On je na suđenju pokazao da je veliki lažljivac. Poznato je da je odmah nakon nesreće nacrtao skicu kako se ona dogodila, da se tada u istrazi branio kako mu je otkazao upravljački sustav i da je rukama sa svoje jahte mahao mojim roditeljima. Ako sud uzme u obzir sinkopu, ubuduće će se svatko moći gubitkom svijesti braniti za počinjenu pomorsku ili prometnu nesreću. Nikada, baš nikada nije sestri i meni ponudio konkretan novac za obeštećenje, iako smo još lani u travnju dostavili broj našeg računa. I te laži dovoljno govore o njegovoj vjerodostojnosti i nepouzdanosti.“

Neposredno nakon sudara na moru i pogibije dvoje talijanskih turista, Horvatinčić nije zvao policiju, što je obavezno u takvom slučaju, nego Davora Jelavića, zagrebačkog pročelnika za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, najbližeg suradnika gradonačelnika Milana Bandića. Jelavić potom zove Bandića, a ovaj Tomislava Karamarka, tada ministra unutarnjih poslova: „Tomo je bio u šoku, plakao je i pričao da su mu otkazale komande, da ima poginulih“. Županijski je sud u Zagrebu početkom ove godine podignuo optužnicu protiv Davora Jelavića i skupine gradskih birokrata i nekih poduzetnika u tzv. aferi nadstrešnica, (preplaćena cijena gradnje nadstrešnica na tramvajskim i autobusnim stajalištima u gradu), jer su navodno oštetili gradski proračun za 5,2 milijuna kuna.

Foto: jutarnji.hr

Specijalizirani novinari Jutarnjeg lista za medicinu Goranka Jureško i kriminal Dušan Miljuš objavili su izjavu specijalistice medicine rada dr. Azre Huršidić, koja tvrdi da netko sklon napadima sinkope ne bi smio upravljati nikakavim motornim vozilom. A sutkinji Šupe nije palo na pamet donijeti makar tu mjeru upravo zato što je sinkopu uzela kao alibi za Horvatinčićevo oslobođenje od krivnje.

„Ako je tada mogao izgubiti svijest“, tvrdi dr. Huršidić, „vjerojatno se sinkopa može ponoviti, a to znači da bi Horvatinčić ponovo mogao izazvati nesreću, bilo na cesti bilo na moru. No, tko bi sad trebao nešto poduzeti da se spriječi da Horvatinčić zbog sinkope ponovo ne bude sudionik neke nove nesreće? S obzirom na to da je sud rekao da Horvatinčić može imati pregled kako bi se utvrdilo smije li ubuduće upravljati vozilima, liječnici trebaju utvrditi koliko mu se često javljaju gubici svijesti i sukladno tome odlučiti koja su ograničenja potrebna za takvog vozača. I inače obiteljski liječnik treba reagirati kad njegov pacijent ima takvih smetnji i uputiti ga na detaljne pretrage. Budući da se procedura o obavezi izvanrednih pregleda za upravljanje vozilima i brodovima zbog novih zdravstvenih problema ne poštuje, nerijetko osobe i dalje nemaju ograničenje pa i dalje voze.“

Emisija „Provjereno“ Nove TV, koju je djelomično prenio Večernji list u studenom 2015., donijela je u povodu prve presude sutkinje Šupe svjedočenje Marije Nosek, unuke pokojne Mande Vučković, koju je Horvatinčić usmrtio 1980. godine na pješačkom prijelazu u Zagorskoj ulici u Zagrebu.

„On ju je pokosio, nakon jedno petnaestak metara stao je, izašao van, okrenuo se, vidio što je napravio, sjeo u auto i otišao kao da se ništa nije dogodilo“, kazivala je unuka. „Ali pronašli su ostatke, ljudi su zapamtili tablicu – očevici, na krhotine stakla je pala. Od limara koji ga je popravljao i na bazi niza podataka pronašli su kombi, našli su vozača i u međuvremenu se i on pojavio. Nije pokrenut nikakav postupak, onda je tata pokrenuo privatnu tužbu i Horvatinčić je tada dobio šest mjeseci kazne, vozačka mu je oduzeta. Ja sam zapisala tko je napisao presudu i htjela sam poslati dopis i pitati kako je takva presuda mogla biti donesena. Čovjek ne traži drastičnu kaznu, ali nekakav osjećaj suosjećanja. Da si se pojavio, da si se ispričao, da si pitao – što sam to napravio? Može te uhvatiti panika kada se tragedija dogodi, ali on je pobjegao, njega su tražili, njega su lovili…“

Četrdeset godina zločina bez kazne

Na Aleji Bologne je 1989. usmrtio Nadu Petrović, a 2009. se svojim terencem u punoj brzini zaletio u Opel Astru u kojoj se nalazila četveročlana obitelj Žanić. Ozbiljnijih ozljeda nije bilo, ali bez liječničke pomoći ipak nije moglo. „Htio je skrenuti desno, ali toliko je brzo vozio da je ušao u treću traku“, ispričala je novinarima majka Indira Žanić. „Sjećam se da sam mužu rekla: ‘Ovaj će direktno u nas’. Bio je to ogromni šok kad je on izašao iz auta. Znam da sam mužu rekla: ‘Zovi policajca Davora, to je Horvatinčić! Otići će, nećemo dobiti ništa’. To mi je bila prva pomisao. Ja sam išla s djecom s Hitnom u Vinogradsku bolnicu. Kad sam se tamo pojavila, Horvatinčić je već bio s odvjetnikom. I kao da će on to sve srediti, da se ništa ne brinemo. Međutim, nikad se više nije javio. Dobili smo samo odštetu od osiguranja.“

Foto: Total Croatia News

Tomislav Horvatinčić gotovo 40 godina praktično nekažnjeno ubija i ozljeđuje ljude i na kopnu i na moru, pa se i nije čuditi da se ni Sudsko vijeće sa sutkinjom Majom Šupe nije libilo nastaviti tradiciju – nekažnjavanja. Javnost je zgrožena, točno u smislu Večernjakovog naslova od 13. listopada 2017.: „Nacionalna sramota. Sutkinju treba isključiti iz pravosuđa“, koji je zapravo citat komentara prometnog stručnjaka Željka Marušića. Oslobađajuća šibenska presuda Tomislavu Horvatinčiću za ubojstvo dvoje talijanskih jedriličara „još jednom, sada dramatično, pokazuje da je u pravosuđu primarni zloćudni tumor svih problema u prometu, a sve ostale teške nepravilnosti tek su metastaze“. U cijelom su slučaju vidljivi nepravda i nevjerodostojnost u odnosu na sve što se događalo od kobnog 16. kolovoza 2011. do danas, a kosi se s ključnim elementima prometne sigurnosti.

„Nije ključni problem“, naglašava Marušić, „ni u tome što su kinematika i dinamika sudara u suprotnosti s logikom kojom se rukovodila sutkinja Šupe. Nažalost i vještaci. Gliser, naime, za razliku od automobila, nema upravljački trapez ni prilagođenu geometriju kotača (kutove usmjerenosti i zatura) koji osiguravaju da i puštanjem volana auto drži pravac. A kontakt s podlogom nije trenjem, nego hidrodinamički, pa puštanjem upravljača (kormila) iz ruku gliser teško zadržava pravac, čak i na mirnom moru. Ako je Horvatinčić upravljao gliserom, a nije blokirao upravljač (kormilo) u središnjem položaju i snagu motora u području visoke snage, odnosno glisirao na autopilotu kako su mnogi utemeljeno pretpostavljali, pri kratkotrajnom gubitku svijesti gliser bi se ponašao bitno drukčije nego što se, po izjavama svjedoka i vještačenju, dogodilo.“

A dogodilo se to što se dogodilo i o čemu zasad nema spora: Horvatinčić „nije kriv“, a tog 16. kolovoza 2011. godine dvoje gostiju „male zemlje za veliki odmor“ izgubilo je živote. Ostala je teška gorčina i odvratan dojam o zemlji u kojoj je to moguće. Odjeci na društvenim mrežama to potvrđuju gotovo su bez iznimke. „Tko se nadao drukčijoj presudi, očito nije svjestan u kojoj državi živi“, pristojan je sažetak dubokog crnila.