Hrvatski apsurdi: Proustaško dekapitiranje zdrave pameti

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 13.1.2019. u 14:20

Izdvajamo

Što se to još treba dogoditi u Bijednoj Našoj da premijer Andrej Plenković shvati kako Drugi svjetski rat na području Hrvatske nije završio ustaškom pobjedom i da se taj šljam s ušatim U na čelenkama nije borio ni za kakvu hrvatsku državu ljudskog lika i oblika drukčijeg od balkanske kifle? Ima li petlje napokon - gaf-predsjednica Grabar-Kitarović u tom pak smislu nije važna - ustrojiti državu koja je kadra najstrože sankcionirati proseravanja ustašlukom? Kao ovo Ivana Đakića, koji maloumno prijeti sugrađanima srpskog roda fotografijom mutavog ustaškog krvoloka, što drži u rukama odrubljenu ljudsku glavu s četničkim oznakama. Javnost se digla na noge. Što se čeka?

Povezani članci

Foto: net.hr

„Sustavno toleriranje mržnje, nasilja i ustaškog paradiranja rezultiralo je ovim čemu danas svjedočimo – sve većoj stopi nasilja u Hrvatskoj i gnjusnim incidentima kakvi se rijetko viđaju u slobodnoj Europi“, komentirao je virovitički eksces predsjednik Istarskog demokratskog saveza (IDS) Boris Miletić priopćenjem za javnost. „Sve dok odgovorne institucije na čelu s Vladom ne budu reagirale oštro i rezolutno, to će šovinističko ludilo poprimati sve veće razmjere. Osude nisu dovoljne, sitne kazne nisu dovoljne. Nakon Đakića, doći će neki drugi Đakić. Svojim ignoriranjem dozvolili ste da se Hrvatskoj ponovno zalijepi etiketa ustaštva. Apeliram na resorne institucije, prije svega na policiju i DORH, da se počnu primjenjivati odredbe Kaznenog zakona koje se tiču govora mržnje.“ Miletić je pod sintagmom ustaškog paradiranja, aludirao na lanjsko, početkom travnja, nedjeljno postrojavanje četrdesetak crnokošuljaša baš na Trgu bana Jelačića usred Zagreba, koje je zgrozilo svu javnost

Marijan Vogrinec

Pitanje za milijun eura: kako će „pravna država RH“ (sic transit) kazniti Ivana Đakića (22) iz Virovitice zato što je na svom FB profilu objavio fotografiju nekog mutavog ustaše (vidi mu ušlagiranu facu) kako pozira s odrubljenom ljudskom glavom u rukama na kojoj su četničke oznake, potpisanu porukom otvorene protusrpske mržnje – „Svim ‘prijateljima’ srbićima sretan Božić“? Ništa mu se neće dogoditi, kao ni tolikim proustaškim apologetima u Bijednoj Našoj prije i poslije odurnog virovitičkog proljeva međunasionalne mržnje i netrpeljivosti. Osim pravosudno-represivnog no-no kažiprsta, koji na jako deficitarne prosječnim kućnim odgojem, zdravim razumom i znanjem nešto višim od pučkoškolskog djeluje kao čaša vode na liječenje karcinoma grla, neće uslijediti nikakve pozornosti vrijedne sankcije. Preventivno dovoljno validne za ostalo, osobito mlađe općinstvo, koje bi potom stavilo prst na čelo prije no što im crni adrenalin udari u možebitne šovinističke/ksenofobne praznine u mozgu.

Javna je tajna da su proustašluk, proendehazijski sentimenti, protusrpska mržnja, protukomunistrička, protujugoslavenska, protuudbaška, etc. opsjednutost ne samo (ne)službeno legitimni u Bijednoj Našoj nego su i pod svojevrsnom zaštitom aktera državne vlasti. Kada je i gdje je tzv. demokršćanska desnica za kormilom. HDZ u kompi s ekstremima desnijim od desnog, kakvo krilo postoji i unutar same denver plave ZNA SE opcije. Tko bi u tom ideološki/svjetonazorski bolesnom ozračju svake (nekažnjive?) nacionalističke histerije mogao/smio imati nešto protiv nezrelog Ivana Đakića, stranački i obiteljski odgajanog za budućeg „hrvatskog šerifa“, nasljednika očeva dijela ne samo lokalnog Divljeg zapada!? Ivan Đakić je do ispisivanja nakon netom počinjene FB svinjarije bio uzdanica HDZ-ove mladeži. Sin je na svaki način kontroverznog Josipa Đakića nadimkom Jopa, višemandatnog HDZ-ovog saborskog zastupnika s boli glava apanažom (mediji svojedobno otkrili 28.200 kuna mjesečno) i „nezamjenjivog“ predsjednika stranačke „pričuvne vojske“ Hvidre, najbrojnije tzv. braniteljske udruge među (sic transit) 1350 istovrsnih u RH.

Josip Đakić nadimkom Jopa je s dvojicom stranačkih kolega – trenutnim ministrom poljoprivrede Tomislavom Tolušićem i „vječnim“ gradonačelnikom Virovitice Ivicom yubitubi Kirinom – te dvojicom-trojicom lokalnih tajkuna i obitelji umirovljenog generala Đure Dečaka, predratnog birtijskog harmonikaša, dio skupine koja osigurava glasove HDZ-u na izborima i zauzvrat unosno participira u stranačkoj i državnoj hijerarhiji te neupitno odlučuje o životu (zapošljavanje, prava pred lokalnom upravom, etc.) ama baš svakog pojedinca na virovitičkom području. Ti „domoljubi“ – uključujući njihovu djecu – spadaju među nevelik krug najbogatijih i na svaki način najprivilegiranijih žitelja jedne od najsiromašnijih županija u zemlji. Virovitičko-podravske. Sugrađani im nemaju ni lijepe riječi niti poštovanja za svoje susjede, koje poznaju od malih nogu i bolje od ikog znaju na kakav su (zazoran?) način unovčili „domoljublje“ te da su im neke i ratne „zasluge“ ostale još nenaplaćene.

Tri godine prdekane s prisilnim radom

Pristojni građani, čije obitelji teško žive u krajnjoj apatiji i neizvjesne budućnosti, pa im djeca traže kruh i uljuđeno društvo pod tuđim nebom, jer je je vlastita domovina maćeha, uglavnom osjećaju prirodnu averziju prema ljudima kojima je Domovinski rat doslovno bio brat, a HDZ i otac i majka. Kad čovjek kojim poslom ili pak obiteljskim razlogom navrati u Viroviticu, pa čuje što se o toj šerifskoj kasti, porijeklu imovine, ali i javnom ponašanju nekih iz te skupine, njihovoj pravnoj nedodirljivosti, etc. govori čak u Jopinom „kultnom kafiću“ (da mu ne reklamiramo ime), gdje su mu svi „prijatelji“ i „istomišljenici“, ili po lokalnim medijima izvan HDZ-ove kontrole, lako je pokupiti onih milijun eura za točan odgovor. Ivanu Đakiću se neće dogoditi ništa zakonski validno – do tri godine zatvora zbog širenja međunacionalne mržnje i huškanja na zločin – niti će se „pravna država“ (sic transit) sjetiti učinkovitog načina u tako drastičnom slučaju, kojim će primjerno poduprijeti formalnu državnu mantru za stranu javnost kako se zalaže za prevenciju, odnosno sprječavanje širenja međunacionalne mržnje i daljnjih ideoloških razdora u zemlji. Ivana Đakića tri godine u prdekanu s prisilnim radom (npr. razminiranje još sumnjivih njiva, šuma…), a stranački mu šef i premijer Andrej Plenković trebao bi najuriti oca Josipa Đakića iz saborskih klupa, iz HDZ-a i s čelnog mjesta u Hvidri – kako se to ljepše kaže za „ostavku iz moralnih razloga“ – jer je sin Ivan neodgovorno, neutemeljenim šovinizmom, problematičnim obiteljskim odgojem i huškačkom agresivnošću notorne budale nanio golemu štetu ne samo ugledu obitelji (ako ga je uopće bilo), HDZ-u, hrvatsko-srpskim odnosima i društvu u cjelini.

Za takvu svinjariju Đakića mlađeg može imati razumijevanja samo Hrastov saborski zastupnik Hrvoje Zekanović (zaslugom Plenkovićeve neodgovornosti promaknutog na HDZ-ovoj koalicijskoj listii), koji neutemeljeno napada lidera srpske manjine u RH, saborskog zastupnika Milorada Pupovca zbog navodnog širenja međunacionalne mržnje u tjedniku Novosti. Iza kojeg stoji Srpsko narodno vijeće, a taj je medij već godinama balvan u oku ekstremne, proustaške desnice u Bijednoj Našoj. Inače, tog Zekanovića nitko živ u ozbiljnijoj hrvatskoj politici ne uzima za ozbiljno, baš kao što je u široj javnosti anoniman marginalac, pa… Kad takav lik brani gnjusobu Ivana Đakića, kolateralno i oca Japu (s kojim je istomišljenik u tzv. srpskom pitanju), Đakićima bi u svakom slučaju bilo uputno javno se zahvaliti Zekanoviću. Kad već jest sranje, barem nemojmo sa strane čačkati po njemu i činiti ga u javnom prostoru – još smrdljivijim. I za takvu ogradu, međutim, treba imati dva zrna soli u glavi.

Jamačno na očevu intervenciju, jer mu je sinovljeva FB gadarija došla kao mokrom krpom posred lica, Ivan Đakić je na prvu javnu b(r)uku maknuo sa svog FB profila mrzilačko-huškačku „čestitku“/poruku „prijateljima srbićima“. Smjesta se ispisao iz HDZ-a kako ga ne bi morali izbaciti iz stranke njegovi ZNA SE Virovitičani, što mu uopće nije teško palo. Time je, drži, amortizirao odgovornost unosno pozicioniranog vlastitog oca i glavi obitelji pustio braniti svoju budalaština-ispriku „to nisam ja“ (a tko je, Duh sveti?), još trapavijom glupošću u stilu mlad je, eto, nije znao što čini, neće više, treba razumjeti, u obitelji nije tako odgojen, protiv sam međunacionalne mržnje i netrpeljivosti, etc. I sada bi svi u obitelji Đakić da se mladenačka nepodopština (ne kazneno nedjelo zbog kojeg se mora u zatvor!?), je li, gurne pod tepih, zaboravi, a neslavna priča što je zapalila sve nacionalne medije završi jednim noćenjem u istražnoj prostoriji, puštanjem na slobodu i dvotjednim javljanjem virovotičkoj policiji radi evidencije da nije pobjegao iz zemlje. A neće, iako je mađarska granica na samo 14 kilometara, u Terezinom Polju, jer mu ne prijeti nikakva stroga kazna.

foto srbi.hr

Zato i „isprika“ i njegovo i dalje nezrelo ponašanje prigodom uhićenja i ispitivanja u Bjelovaru sliči farsi. Što i jest farsa. I kao farsa će završiti. Nezreli mladac to jako dobro zna. I to je tragedija ove i ovakve države. Dokumentirala je to i tv-kamera. I svi tiskani i elektronički mediji. Istodobno i smiješno i tragično.

Ivan Đakić je vrijedan žaljenja

Mlađi lik s vidljivim viškom kilograma što mu smetaju hodu, u sibirskoj jakni iz koje u dugodlakom krznenom ovalu bulji gotovo na nulericu ošišan primitivizam, ukrašen tamnim naočalama kuma iz petparačkih krimića, bahato pokazuje uzdignuti palac tv-kamerama. Natiskanim iza prozora u prizemlju istražnog centra u Bjelovaru. Lik misli da je to fora. Da je glavni. Širok osmijeh i neka nesuvisla grimasa. A riječ je o grozoti koja nije smiješna. Osim što je lik vrijedan žaljenja – kao i otac mu, koji u sabornici pametuje o hrvatsko-srpskim odnosima na liniji Željka Glasnovića i Steve Culeja – jer je svjestan čime se obznanio najširoj javnosti, koja u 99,99 posto nikad za njega nije čula. Sada jest, po kretenizmu. Riječ je o počinjenom nedjelu međuetničke mržnje i maloumnom huškanju na zločin. To je raison d’être „domoljubnog“ zajebavanja te javnosti na kojem zajebavanju žive kao bubrezi u loju: „hrvatski branitelji su temelj hrvatske države i samo njima moramo vječno biti zahvalni za našu slobodu i sve što danas imamo“. Sic transit. Pa onda i jedan izmišljeni „hrvatski branitelj“ Ivo Sanader uživa „braniteljsko pravo“ na sudu na blažu kaznu za kriminal i pljačku svog naroda!?

Po aktualnim kaznenim paragrafima u RH, takva je igra ustaše koji je odrubio glavu četniku, pa se s njom fotografira na diku svom rodu i narodu – makar u cyber prostoru jer se u povijesnoj zbilji nikad nije dogodilo da nacifašistički brat, kvisling, dekapitira nacifašističkog brata, kvislinga – vrijedi tri godine stroge prdekane. Samo bi mentalno kronično kvaran pacijent takvo što pojmio kao vic o Bobiju i Rudiju s onih pet jaja u ptičjem gnijezdu. Nitko pri zdravoj svijesti ne bi. Što to govori o HDZ-u i moru uhljeba, koji će vlastitu mater prodati za šaku prljavih Jufinih škuda i priliku da se pokažu svim susjedima, rođacima, (ne)prijateljima i šire tko su i što su kad ih se pripusti vlasti i moći. S takvima, a nije ih malo među navodno 250.000 denver plavih u HDZ-u, koji „znaju znanje“, Bijedna Naša nema budućnosti. Pitanje je samo vremena kad će se sve srušiti kao kula od karata i na ovu prirodnu ljepotu i ljudski potencijal zasjesti neki novi gazda. Koji neće biti Hrvat, jer jamačno Hrvat ne zna gospodariti sâm sobom.

Provincijska ćorava božica Pravda – koja ne bi smjela biti drukčija od alter ega u metropoli i ne bi smjela uzimati olakotnim to što je netko nekomu sin, otac, majka, jest ili nije „krvave gaće nos’o po Veleb’tu“ (izum Steve Culeja), dijeli ove ili one etničke gene, s nekim (ni)je stranačke tikve sadio, moli se u ovom/onom hramu ili mu ne pada na um ikom se moliti – iskazala se u punoj nakaznosti trule novohrvatske trodecenijske zbílje. U kojoj je proustašluk, ideološko crnilo, endehazijski sentiment, etc., kontra antinacifašizmu koji je urođeno, prirodno stanje ljudske svijesti, vrlo popularna hrvatska nacionalna moda. Rado ju nosi ideološki promiskuitetan državni mainstream od tzv. Visokog doma, Banskih dvora i Pantovčaka – koji se iznuđenim domino efektom licemjerno „zgražaju“ i „osuđuju“ najbljutaviji proustašluk, ponikao iz obitelji s dna HDZ-ove kace – do bezveznjaka i marginalaca, kojekakvih stranačkih patuljaka duboko ispod izbornog praga, dijela ratnih veterana i ideološkim crnilom kontaminirane hijerarhije tzv. Crkve u Hrvata.

Ćorava božica Pravda je – ne prvi ni posljednji put – opet bestidno pljunula na svoj kantar i mač, bagatelizirajući pojave drastične penetracije proustašluka u društvenu svakodnevicu. „Slavodobitni“ palac povijesno neobrazovanog i ljudski (kršćanski?) kvarnog i pogrešno odgojenog mladca teška je uvreda ne samo zdravoj pameti nego i zemlji koja nije znala već 1990-iho dvojiti žito od kukolja te završiti Drugi svjetski rat kako ga je povijest uistinu završila u svem demokratskom svijetu. S partizanima na pobjedničkoj strani antinacifašističke koalicije te ustašama, četnicima i inim narodnim izdajnicima – koji se nikad nisu međusobno klali! – na gubitničkoj. U jednoj Njemačkoj, strogo se kažnjava krivotvorenje istine o tijeku i završetku tog rata, negiranje holokausta, itsl., a na ulicama i trgovima, na mjestima odvođenja, ubijanja i stradanja Židova mesingane su ploče u znak sjećanja i opomene da se nakaza nacifašizma više nikad ne smije pojaviti među ljudima. U Hrvatskoj je premijera Plenkovića, HDZ-a i gaf-predsjednice Grabar-Kitarović negiranje povijsne istine nekažnjivo; negiranje ustaške klaonice u Jasenovcu, najstrašnijeg konc-logora za Srbe, Židove, Rome i nepoćudne Hrvate na europskom Jugoistoku (npr. Igor Vukić, Jakov Sedlar, etc.) dobiva novčanu potporu Ministarstva branitelja (30.000 kuna Vukiću za knjigu laži), skandalozana propaganda na HTV-u uradaka i nastupa povijesnih krivotvoritelja…

„Domoljubi“ iz parazitske sekte

Premijer Andrej Plenković ne zna kako je završio Drugi svjetski rat na hrvatskom tlu, pa mu treba sveučilišni profesor onkologije i nuklearne medicine na čelu povjerenstva „za bolju prošlost“(sic transit), koje dopušta/preporučuje uporabu krvave ustaške krilatice „Za dom spremni“, vidi kretenizma – „u svečanim prigodama“. Ni akademik Zvonko Kusić ni premijer, koji to može i morao bi, ali ne želi, nemaju muda skinuti s HOS-ovih ploča i zastava rečenu ustašku krilaticu. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja se u nekoj partizanskoj sredini u Istri interno diči djedom, što je neko vrijeme bio „među crvenima u šumi“ (zapravo pobjegao pred talijanskim fašistima, jer su ubijali hrvatske taoce kad su partizani izveli kakvu jaču akciju u zaleđu Rijeke) na sav glas trubi kako je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav. Niti je ikad bio niti će biti, ali što se može kad rvacka precjednica ima modni nerv. Pa i na škakljivom terenu budući da u Bijednoj Našoj proustašluk jest, a antinacifašizam nije u modi. U pismu lideru srpske manjine u RH Miloradu Pupovcu prije nekih dvije godine zajedljivo je odbrusila da u RH nema proustaškog ekstremizma, da Srbi nisu ugroženi, etc.

Mrzilačko-huškačko proseravanje Đakića mlađeg, stoga, nije toliko eksces koliko jestsimptom bolesnog stanja društva, nesposobnog ne samo gotovo stoljeće poslije završiti Drugi svjetski rat nego ni Domovinski rat od prije 23 godine, iako bez toga nema budućnosti novih naraštaja. Koje, ruku na srce, ne zanimaju ti ratovi, a bogme ne zanimaju više ni njihove roditelje, bake i djedove koji najvećim dijelom ne žive od neprestanog vraćanja u prošlost, anatemiziranja „četnika koji su izvršili agresiju na Hrvatsku“, državnih apanaža na „domoljublje“ i „odgovornost na dužnostima“, etc. Ni Đakići niti ini „domoljubi“ iz te parazitske sekte jednostavno više ne bi imali smisla u zdravoj demokraciji da nema „četnika, komunjara, udbaša, Jugoslavena, nevjernika (koje na nastavi vjeronauka prvašići moraju crtati po zahtjevu časne sestre, javili ovih dana mediji), SDP-a, etc. A što će ti ljudi kad se jednog dana razbije ćup što ide na vodu? Jer, ne može se baš dovijeka općinstvu prodavati muda pod bubrege.

Krvavu božićnu čestitku/poruku Đapića mlađeg Srbima u RH pravosudna je istražna vlast – koliko se dosad vidjelo i koliko se po tomu može pretpostaviti krajnji ishod – shvatila kao vic o Bobiju i Rudiju, a ne kao vrlo opasno, nedopustivo u nacionalno miješanoj i stoga oštro kažnjivo nedjelo. Rečena FB objava najgrublje je huškanje na zločin, krv i osvetu. Nema to veze s vicem o Bobiju i Rudiju. „Rudi“, dovikuje Bobi s drveta u dvorištu, a hrvatsko se pravosuđe pjeni od smijeha, ne samo u bjelovarsko-virovitičkom slučaju – „ako pogodiš koliko ima jaja u gnijezdu, dobit ćeš svih pet“. I, ništa od zatraženog jednomjesečnog istražnog pritvora Ivanu Đakiću (22), uzdanici HDZ-ove mladeži u virovitičkom kraju, sinu kontroverznog Josipa Đakića nadimkom Jopa, kojem se također pripisuje nedolično, agresivno ponašanje, prometni prekršaji i nezakonitio miješanje u kadroviranje na virovitičkom području. I još koješta strašnije, do navodnog fizičkog napada na virovitičkog gvardijana Rozu Brkića o čemu je, kažu, obaviješten i šef HDZ-a Andrej Plenković. Ali, zataškan je napad na fratra, bivšeg boksača koji se ipak suzdržao od sasvim realne mogućnosti da agresivca jednim solidnim aperkatom pošalje u horizontalno carstvo snova.

„Da se ne radi o meni“, ironizirao je medijima Ivan Đakić svoj susret s bjelovarskim istražiteljima i puštanje na slobodu, „vi ne biste pisali o tom slučaju. Određeno mi je da se 15 dana moram javljati u policijsku postaju, i to je sve.“ A policija je HDZ-ova. I ministar policije je HDZ-ova uzdanica. I Đakić stariji je HDZ-ov moćnik u maloj sredini gdje atmosfera straha i nezamijeranja „onima na vlasti“ čini svoje. I taman će „oni na vlasti“ učiniti nešto nažao nekom iz „časne obitelji Josipa Đakića“. Zbog tamo nekih Srba koji su, je li, „izvršili agresiju na vječnu nam i jedinu Hrvatsku“. Ma, glupost. Je li itko svjestan toga da naopaki pravosudno-represivni sustav, moralni raspad obitelji i svjetonazorski devastirano školstvoki sustav izravno pridonose društvenom beznađu i općoj depresiji. Nismo svi jednaki pred tzv. pravnom državom, i to je korodirajući činitelj njezine raspadajuće strukture. Zbog nepravde i nejednakosti – ne samo zbog malih plaća, dužničkih negava i političke nestabilnosti – sreća se traži u iseljeništvu, pod tuđim nebom, gdje se poštuju ljudska sloboda i pošten rad.

Nekako istodobno s Đakićevom svinjarijom na FB-u, zagrebačko sudstvo je uzelo na strogi tretman tzv. malog građanina Zorana Ercega iz neusporedivo manje „zaslužne“ i „domoljubno“ poznate obitelji od Đakićeve, jer je za nedavnog otkrivanja spomenika neprepoznatljivom Franji Tuđmanu „teško kršio javni rad i mir uzvikujući da je prvi hrvatski predsjednik – ratni zločinac“. U policijskoj je prijavi osobito otežavajućim bilo to, što je takvo „domoljubno svetogrđe“ uzvikivao u nazočnosti tzv. štićenih osoba, a te su, dakako, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković, pa predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, etc. Svi odreda hadezeovci. Nije bilo dovoljno što su uokolni fanovi Franje Tuđmana šakama, nogama, pljuvačkom i psovkama istretirali Zorana Ercega, već ga se dohvatila i policija iz osiguranja skupa i iskalila na njemu svoju ljubav prema Tuđmanu „ocu i domovine sinu“, ali i brončanoj uspomeni u izvedbi državnog Salijerija po imenu Kuzma Kovačić. Erceg je, doduše, bio prijavio policiju za nezakonitu uporabu sile, ali – pojeo vuk magarca.

Mutavi ustaša ikona degeneričnog uma

Zoran Erceg nije Ivan Đakić i „prekršitelju javnog reda i mira“ Ercegu otac nije Josip Đakić nadimkom Jopa, pa je i besposljedični uzvik nezadovoljstva neusporedivo veći grijeh od čestitanja Božića „’prijateljima’ srbićima“ porukom o ustaškom dekapitiranju mrskih četnika. Jer, po bolesnom umu Đakića mlađeg, svi Srbi su četnici. I treba im skinuti glave kao što je to činio mutavi ustaša i kao što se – dok „hrvatski domoljubi“ nisu nakon 1995. godine „napravili reda“ među izlošcima – moglo vidjeti na fotkama u muzeju Spomen-područja Jasenovac: pijani ustaše u lovačkom stilu jednom nogom stoje na leševima poklanih srpskih civila. Ne četnika, jer tu nacifašističku subraću nisu klali, nego tzv. običnih ljudi, u seljačkom ruhu… Takav se kretenizam danas još mota po glavi jedva punoljetnog mladića iz virovitičke provincije, iz obitelji čiji je pater pamilias visokopozicionirani, povlašteni pripadnik državne vlasti!? I nitkom ništa!?

Optuženi je Zoran Erceg, za razliku u uredovanju tzv. pravne države kad su posrijedi lik koji je vodio Domovinski rat protiv „srpske agresije na Hrvatsku“, koji se javno ne smije zvati građanskim, te Srbi svi i svugdje, već sjeo na optuženičku klupu. Suđenje će se nastaviti, a zanimanje javnosti i udruga civilnog društva je veliko. Erceg je na prvom ročištu, koje je trajalo više od tri sata, pročitao svoju obranu. Ne smiješ javno kazati što misliš o Tuđmanu, a smiješ Srbima odsijecati glave? Makar samo na cyber panju. Za početak? „Netočno je da sam ja narušavao javni red i mir i to baš u 15,57 prilikom otvaranja spomenika Franji Tuđmanu za koga sam duboko uvjeren da je ratni zločinac“, naglasio je osumnjičeni u pisanoj izjavi, opovrgavši policijsku prijavu da je to činio na „osobito drzak i nepristojan način“ u trenutku prolaska tzv. štićenih osoba iz državnog vrha. „Ja sam uistinu povikao da je Franjo Tuđman ratni zločinac, ali samo kada je u mojoj blizini bio gospodin Andrej Plenković i ja sam tada oslovio predsjednika Vlade njegovim prezimenom i pitao sam ga zar ga nije sram otvarati spomenik ratnom zločincu Franji Tuđmanu. Tek kasnije, kada me je gomila napala, udarala, a policija me na osobito grub način odvodila naišao je predsjednik Sabora, poznatiji kao Njonjo, pa sam tek tada njemu izjavio otprilike sličan sadržaj, rekavši da se i on treba sramiti.“

Zoran Erceg je, vrlo indikativno za stanje demokratskog zdravlja RH, kazao da naša „policija želi i dalje zastrašiti građane te im uputiti otvorenu i politički opasnu poruku da ne smiju raditi ovo što je on napravio, tj. javno iznositi svoja politička mišljenja“. E sad, gdje su granice (ne)dopuštenog, u rukama je „institucija koje moraju raditi svoj posao“, a te pak „institucije“ – uključivo bjelovarsku ili virovitičku božicu Pravdu – u rukama su vladajućih, tj. HDZ-a, koji postavlja/smjenjuje sve čelnike „institucija koje moraju raditi svoj posao“. I eto vraga: kadija te tuži, kadija ti sudi. Ne’š ti demokracije na novohrvatski način. I raspojasane mladeži, što se nekad također izdvajala svakom vrsti povlaštenosti te nazivala „zlatnom mladeži“; u novohrvatskim se okolnostima ta populacije preciznije naziva „raspuštenom mladeži“ koju nitko ne odgaja. Ni obitelj, ni škola niti vjerska zajednica. Uzor joj je pokvareno, korumpirano i netrpeljivo društvo te se tako ponaša. Moral i prave ljudske vrijednosti više nisu na cijeni.

Bjelovarska je Pravda do te mjere naopako pojmila bolesni Đakićev izljev protusrpske mržnje, koja već sutra može izazvati krv i ponovno zavrtjeti smrtno kolo osvete uvijek nedužnima „pogrešnih“ krvnih zrnaca, vjere, ideologije, rodnog opredjeljenja, etc. da se nije ufala čak ni milijunti put nasmijati javnost klasičnom mjerom, a zatražena je, pod egidom – osumnjičenik je zadržan u istražnom pritvoru da ne bi ponovio nedjelio. A više i nema potrebe ponoviti nedjelo kad je već minuo „srpski Božić“, 7. siječnja, navodn i nadnevak rođenja Isusa Krista, što ga pravoslavni kršćani slave po starom, julijanskom kalendaru. A do pravoslavnog Uskra još ima cajta. Što god da sam učinio „prijateljima srbićima“, a jesam i neka sam, i opet bih, jednom Đakiću nitko ništa ne može i ne smije, drži – u njegovoj i državi njegova oca. Hrvatskoj državi, gdje su „svi ostali gosti“. Osobito Srbi, ali i Hrvati, ako dišu „nedomoljubno“ kao Zoran Erceg, što je svojedobno odredila na HDZ-ovom skupu u Slatini ideološki nezbrojena kanadska doseljenica u RH Ruža Tomašić. Ne bi li proustaški vedrila i oblačila u Hrvatskoj.

Drži valjda lik, kojeg je virovitička policija zakonito ulisičenog privela istražnom sucu radi očitovanja o maloumnom proljevu mržnje prema Srbima, da može i smije što god hoće. Ima li zdrave pameti u državnom vrhu za razuvjeriti i Ivana Đakića, i njegova oca i brojne još takve da ne smiju baš sve što im se sprdne. Pa će se izvući na neka stranačka uvjerenja, „ratne zasluge“, hrvatstvo, katoličanstvo, „domoljublje“ i baš tako neke gluposti na kojima se ne gradi zdrava državnau budućnost. Što se to još treba dogoditi u Bijednoj Našoj da premijer Andrej Plenković shvati kako Drugi svjetski rat na području Hrvatske nije završio ustaškom pobjedom i da se taj šljam s ušatim U na čelenkama nije borio ni za kakvu hrvatsku državu ljudskog lika i oblika drukčijeg od balkanske kifle? Ima li petlje napokon – gaf-predsjednica Grabar-Kitarović u tom pak smislu nije važna – ustrojiti državu koja je kadra najstrože sankcionirati proseravanja ustašlukom? Kao ovo Ivana Đakića, koji maloumno prijeti sugrađanima srpskog roda fotografijom mutavog ustaškog krvoloka, što drži u rukama odrubljenu ljudsku glavu s četničkim oznakama. Javnost se digla na noge. Što se čeka? Pravosudno-represivni alati postoje, samo ih valja savjesno upotrijebiti. Stoga je izvan pameti muljanje HDZ-ovog ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića o tomu kako se priprema zakon, kojim će se onemogućiti da se takve i slične gararije pojavljuju u cyber psrotoru. Do tada, je li, treba razumjeti Đakića mlađeg? Mladost – ludost. Zorana Ercega ne treba razumjeti ni po kojoj olakotnosti: starost – zlonamjernost?

Fenjer bujanju proustaške atmosfere

„Odgojen sam da uvažavam sve ljude, to nije moje mišljenje, to nisam ja“, neuvjerljiv je alibi Đakića mlađeg na FB zidu i sva je prilika da će tako okončati skandal, jer svi Srbi zajedno – u Bijednoj Našioj, Srbiji i bilo gdje na globusu – ne vrijede kao „isprika“ jednog Ivana Đakića. Kaže Vinko Brešan u svom novom filmu, gdje četvorica penzića u „vatrenim“ dresovima kradu iz grobnice Tuđmanov leš – ha, „kakva je to država“. Baš usrana kad vlada i Pantovčak „najoštrije osuđuju objavu Đakićeva sina“, a izravni su krivci tomu da se mladac usudio počiniti zlodjelo budući da drže fenjer agresivnom bujanju proustaške atmosfere u društvu za što su odgovorni. Ne samo politički. Nije dovoljno formalno „osuđivati“, a ne priznati proustašluk svuda oko nas: od stadiona i društvenih mreža do medija i samog parlamenta. „Slijedom objave Ivana Đakića na društvenim mrežama“, priopćili su Banski dvori, „Vlada Republike Hrvatske najoštrije osuđuje takav govor mržnje i poticanje netrpeljivosti. U tijeku je i postupanje nadležnih institucija.“ Npr bjelovarskog DORH-a, koji se našao prozvanim.

„Povodom zaprimljenih novinarskih upita odgovaramo da je Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, nakon sinoć zaprimljene dojave policije o objavi na Facebook profilu jednog hrvatskog državljanina na kojoj su objavljeni fotografija i tekst koji upućuju na sumnje na počinjenje kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz članka 325. Kaznenog zakona u odnosu na srpsku nacionalnu manjinu, jutros je održalo sastanak s policijom i dalo nalog za provođenje izvida“, priopćuje Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru. O rezultatima izvida kao i državnoodvjetničkoj odluci u predmetu javnost će biti pravovremeno obaviještena. Državno odvjetništvo ovim priopćenjem ujedno odgovara i na prozivanja o nepostupanju po službenoj dužnosti. “Kazao bi mudar pûk, vrana vrani ne kopa oči. Osobito HDZ-ove.

„Članovi Autohtone Hrvatske stranke prava (AHSP) i Stranačke vojske Klub hrvatskih domoljubnih snaga, u nedjelju su se postrojili na Trgu bana Jelačića, prisegnuli domovini te izrazili potporu američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, a zatim se uputili na grob oca domovine Ante Starčevića u Šestinama. U prisezi koju su položili pred predsjednikom te stranke Draženom Kelemincem (inače obiteljskim nasilnikom i napadačem na novinare, op. a.), njih 40-ak su se obvezali da će štititi socijalne i nacionalne interese, Katoličku crkvu, hrvatski grb, barjak i himnu, monetarni suverenitet. Prisegnuli su da će zaustaviti odlazak mladih iz Hrvatske, unutarnju agresiju na Hrvatsku, antihrvatske organizacije, sotonizaciju Hrvatske, velikosrpsku politiku u Hrvatskoj (Ivan Đakić je dao uputstvo kako, op. a.) te ukinuti ovrhe, blokade računa, državne kamate, GMO hranu, komunizam i Istanbulsku konvenciju i dr., među ostalim da će izaći iz Europske unije i smanjiti porez na dohodak. Prisega je završena uzvikom ‘Za domovinu spremni’“.

Vladajući ni trc niti mrc, a sada „oštro osuđuju“ (sic transit) Đakićev proljev mržnje na koji se, recimo, Milorad Pupovac „jako naljutio“, ali do te „uvjerljive“ mjere da mu ne pada na um izaći iz promiskuitetne i već smiješnje njegove koalicije s Plenkovićevim HDZ-om. Kaže, podržavat će ga i dalje, ali „sve ima svoje granice“. Hoće li ta kritična crta razgraničenja biti kad neki ušlagirani proustaše zaista dekapitiraju nekog Srbina? Ili njega osobno, jer mu se učestalo prijeti smrću, a sva desnija od desne desnice već ima cijeli program nastavka one Budakove majmunarije: trećinu Srba pobiti, trećinu prognati, a trećinu prekrstiti na katoličanstvo? Prepraviti ih na Hrvate. Što Pupovac, inače inteligentan čovjek, sveučilišni profesor i bolji govornik hrvatskog jezika od svakog HDZ-ovog Hrvata – koji ne razikuju čak ni potrebno od potrebitog (ministri Milan Kujundžić, Damir pobjedničkavojska Krstičević, etc.) – dakle, što intelektualac njegova kova traži u istoj koaliciji sa Stevom Culejem, Josipom Đakićem nadimkom Jopa i takvima? Što je srpska starčad po Banovini, Kordunu, Lici, Dalmatinskoj zagori, zapadnoj Slavonili, koja nema struje, vode, liječnika, etc. dobila Pupovčevim ulizivanjem Andreju Plenkoviću? Grb marjanov!

Poziv na mržnju i nasilje

I sad, nešto bi trebalo značiti njegovim sunarodnjacima što, je li, i Milorad Pupovac „oštro osuđuje“ eksces nekog tamo Ivana Đakića, a ti isti Đakići broje krvna zrnca i svojim sugrađanima u virovitičkom kraju kad se javljaju za posao. Je li ikad itko čuo tko je, kako i zašto poništio uredno proveden natječaj za vozača u virovitičkoj Hitnoj pomoći i kako je – dobro, na određeno vrijeme – dobio posao njegov sin s običnom B kategorijom. Tko je i kako zaposlio bratića njegova sina, etc. Srbi su diskriminirana narodna manjina i Pupovac, ako ne može pomoći sunarodnjacima, nema što tražiti s ljudima koji toleriraju međunacionalnu mržnju i ruiniraju međuetničke odnose. Nije dovoljno tek, prosvjedno, izostati sa službene, državne komoracije u Jasenovcu, pa otići posebno položiti vijenac i zapaliti svijeću u kripti Kamenog cvijeta. Tim više, jer je predsjednik saborskog Kluba zastupnika SDSS-a Boris Milošević točno komentirao Đakićev ispad: „Smatramo da je on ovom objavom izravno pozivao na nasilje prema Srbima u Hrvatskoj. Njegov je cilj bio ne samo poniziti našu zajednicu već i poticati na nasilje. To nije izolirani slučaj“.

Pupovac tim više nema što tražiti u družb, i koja je omogućila i – kazao je predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac na izvanrednoj presici te stranke – toliku „privilegiranost Đakićevog sina da s 22 godine postane vlasnik hotela i šalje ovakve poruke; treba se upitati tko omogućuje takve privilegije“. Pupovac, kao, ne zna tko omogućuje? Zašto nije pitao premijera jer, ako je vjerodostojne riječi poštena uma, kazat će mu, a lider srpske narodne manjine pa ne mora ga pitati: „Plenkoviću, zašto ne doneseš zakon o porijeklu imovine? Ako su ga mogli imati komunisti, zar je tvoja vlada nesposobna?“ Nije da je nesposobna, ali da to pokuša učiniti, smjesta bi pala ne samo vlada nego i cijela „domoljubna“ Hrvatska budući da je utemeljena na ratnoprofiterskoj pljački i k tomu kriminlnoj pretvorbi, dijelom i na ratnom zločinu „naših“ na štetu „njihovih“. Pa… Vrtlog raspaljivanja mržnje i netrpeljivosti pod izgovorom da su „Srbi krivi za sve hrvatske nevolje“, što je notorna laž, stoga se mora nastaviti dok ne počnu uistinu pucati tikve ili neka pamet sa strane privede zaigrane budale – tzv. svrsi i razlogu. A morat će, jer će se Hrvati u tom ludilu međusobno istrijebiti budući da ih dvije trećine (vidi političko-ideološke preferencije na rejtinškim listama) ne želi ekstremizam bilo koje vrsti. Pogotovo proustašluk, koji je medijski vidljiv, jer je vrlo agresivan.

Javnost je ovih dana saznala i za svinjariju splitskog gradskog vijećnika Martina Pauka, člana stranke Nezavisni za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića, koji je poslao odvratnu poruku Riječanima: „Delije rečke pokazale ‘moć’, došle U Split na božićnu noć!“ Pauk se uključio u navijačka nadjebavanja Torcide i Armade, uvrijedio navijače Rijeke asociranjem na Delije, navijače beogrdske Crvene zvezde, prijedlog U izveo u ušatoj/ustaškoj inačici te se legitimirao notornom nepismenošću. Imenica delija je u hrvatskom jeziku, baš kao u srpskom, muškog roda, pa nominativ množine glasi ovi delije – u srpskom ove delije – pa neće biti da su u Split došle delije, kao što su došle delije, npr. u Beograd, nego došli – delije. A ni ti Delije niti su bolji niti gori od Torcide i Armade. Budala i huligana ima u sva tri tabora. No, Pauka „beezodvlačno“ vratiti na popravni u niže razrede pučke škole. Uistinu nema nikakvog smisla da nepismeni vijećnik proustaške zauzetosti odlučuje o bilo čemu u gradu drevne kulture, oca hrvatske književnosti i intelektualaca svjetskog priznanja i, povrh svega, partizanske slave. Jedan nepismeni proustaša Martin Pauk paše u tom ozračju kao piletu sise.

I, da, kad smo već u Splitu, vrijedi podsjetiti kako je Inicijativa mladih za ljudska prava pitala Uredu predsjednice RH i, naravno, nije dobila odgovor o tomu zašto je Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala Redom hrvatskog trolista vojnikinju, pripadnicu 72. bojne vojne policije Tanju Belobrajdić. Predsjedničinom odlukom od 28. studenoga 2018., toj su vojnikinji priznate „osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu“. A te „zasluge“ graniče ili jesu – nekažnjen ratni zločin. Na štetu srpskih civila i zarobljenika u logoru Lori u Splitu, gdje su počinjena jeziva nedjela protiv čovječnosti, a počinitelji nikad nisu odgovarajuće kažnjeni.

„O kontroverznostima vezanim za Tanju Belobrajdić i potencijalna kršenja ljudskih prava za vrijeme devedesetih godina u Vojno-istražnom centru Lora pisali su brojni ugledni novinari i nezavisni istraživači“, stoji u dopisu Inicijative mladih za ljudska prava. „Osim toga, Dalmatinski komitet za ljudska prava 2009. godine državnim je tijelima podnio kaznenu prijavu protiv Belobrajdić zbog osnovane sumnje da je u razdoblju od početka travnja do sredine kolovoza 1992. godine u prostoru VIC-a Lora u Splitu, u kojem su bili smješteni ratni zarobljenici srpske nacionalnosti, ove brutalno premlaćivala, mučila i vrijeđala njihovo osobno dostojanstvo osobito uvredljivim i odvratnim postupcima (…), koristeći utjecaj koji je očito dijelom crpila iz činjenice što je bila supruga zapovjednika logora, pozivala je i poticala na počinjenje opisanih nedjela i druge zatvorske stražare, što su oni bespogovorno izvršavali.“ Uz kaznenu prijavu je priložen popis 24 logoraša, koji nisu imali priliku iznijeti svoja svjedočenja pravosuđu, jer je nadležno Državno odvjetništvo odbacilo tu kaznenu prijavu.

Ceh će se morati platiti kad-tad

Za hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović su to ratne zasluge vrijedne Reda hrvatskog trolista. Svaka čast HDZ-ovoj „ženi iz naroda“, koja je dodjelom tog odličja udarila zvučnu pljusku dostojanstvu hrvatskih građana. I koja sada ima obraza „oštro osuditi“ proljev mržnje mrzilački odgojenog Ivana Đakića. Jednog od trojice muških članova virovitičke obitelji Đakić – oca i dvojice sinova – poznatih po kabadahijskom ponašanju, fizičkom nasrtanju na sugrađane koji im nisu po volji (automobilom na lokalnog novinara jer je „loše pisao“ o ocu Đakiću; premlaćivanje 72-godišnjaka, etc.), prijetnjama, ali i sukobima sa zakonom (prometni prekršaji; zapošljavanje) za koje ih se ne sankcionira. Imam novac i političku moć, i tko mi što može!? Itekako može, ali zasad – samo zasad – neće. Ceh će se morati platiti kad-tad.

Jedan od ponajboljih zagrebačkih odvjetnika Čedo Prodanović neki je dan gostovao u News roomu televizije N1 Hrvatska, gdje je vrlo kritički govorio o stanju sudstva i naglasio da su „istrage jedan od najvećih problema hrvatskog pravosuđa“. Slučaj Ivana Đakića tek je jedan od indikativnih primjera, koji svjedoči i o nedjelovanju MUP-a, odnosno kasnom paljenju. Da je takva gnjusna poruka poslana Hrvatima, krivac bi za pet minuta bio priveden, ekspresno osuđen i smješten iza rešetaka. Ovako… „Na nasilje se uopće ne reagira, kako građana tako i policije“, tvrdi Prodanović. „Policija se često iživljava na normalnim građanima, ne na kriminalcima. Čak je i društvena klima takva da su svi namrgođeni na nekoga tko je nešto otuđio, pronevjerio, a ljude šutaju po cesti bez ikakve društvene osude, bez ikakve reakcije državnih organa. Sjetite se slučaja Ante Tomića (na kojega je „domoljub“ istresao kantu fekalija nasred splitske Rive; i nikom ništa, op. a.).“

Slika je to bolesnog stanja Bijedne Naše, koje ne vodi ničem dobrom. Pitanje je samo vremena kad će ljudima prekipjeti.