Goli otok drugi put – zašto ne!? Za „domoljube“

Marijan Vogrinec
Autor/ica 7.9.2017. u 11:52

Izdvajamo

  • Učlanjenjem u HDZ 1992. počinje njegov politički i materijalni uspon te preseljenje u raskošan trosobni stan, koji mu je stranka izboksala na elitnoj lokaciji iznad bolnice Rebro u Zagrebu. Samo 10 godina kasnije (2002.), njegovu se imovinu procjenjivalo na 30,5 milijuna - eura! Supruga je - pogodite zašto i kako - zamijenila učiteljsku katedru znatno bolje plaćenim mjestom službenice u Ministarstvu vanjskih poslova i potom savjetnice (sic) u tajnim službama. Učiteljica je, dakako, kvalificirana i za vanjske i za špijunske poslove, baš kao vozač autobusa ili konobar za - generala. A Ivić Pašalić (1960., Šuica, BiH), koji je dobio ime po stricu što je poginuo u Drugom svjetskom ratu kao pripadnik ustaške vojske tzv. NDH, bio je na plaći državnog dužnosnika. Zaslužan „državotvorac“ i „domoljub“ kojega se s ohoho godina zakašnjenja, tek sada, austrijsko pravosuđe, eto, usudi pitati za - „poduzetničko“ zdravlje.

Povezani članci

Goli otok drugi put – zašto ne!? Za „domoljube“

Foto: Boris Šćtar/Vecernji list/PIXSELL

Sve što su hrvatske vlasti dosad (u)činile u političkoj preventivi, suzbijanju ili sankcioniranju ratnog profiterstva, pretvorbenog kriminala, običnog i sofisticiranog lopovluka i moralne degradacije društva obični su luk i voda. Aukcijska rasprodaja kraljevskog bogatstva u kojem je uživala obitelj bankrotiranog vlasnika Agrokora Ivice Todorića, posjedanje Ivića Pašalića na optuženičku klupu Zemaljskog suda u Kleganfurtu i „vojnička svijest“ umirovljenog generala Ljube Ćesića Rojsa doveli u pitanje prvake hrvatske „državotvornosti/domoljublja“. Danas je u Bijednoj Našoj važnije pitati „gdje si bio/bila 1991.“, nego „otkud ti bogatstvo koje nisi imao/la prije 1991.“ Na ljutu ranu ide ljuta trava, a na veleizdajničku pljaču vlastite zemlje i naroda ide – Goli otok. Infrastruktura još postoji, valja ju samo malo dotjerati

Marijan Vogrinec

Konac tradicionalne medijske tzv. sezone kiselih krastavaca u Bijednoj Našoj ove je godine sve drugo prije nego doba kad novinari besposleno vrte palčevima, a urednici razbijaju glave čime će popuniti termine i prostor u svojim glasilima. Među vrućim  temama – osim paklenih požara koji serijski gutaju morsko priobalje; majku mu, opet „Srbi“ pale Dalmaciju!? – osobitu su pozornost pobudile dvije vijesti. Prva je, u nastavku trakavice Agrokor, o rasprodaji basnoslovno vrijednog luksuza bankrotirana koncerna, što ga je uživala isključivo obitelj vlasnika Ivice Todorića. Druga vijest je ta da liječnik po struci Ivić Pašalić – siva eminencija pokojnog predsjednika RH Franje Tuđmana i jedan od tada najmoćnijih političara u zemlji, danas bankrotirani drvoprerađivački tajkun (sic) – koncem rujna sjeda na optuženičku klupu Zemaljskog suda u Klagenfurtu. Optužen je da je koncem 2002. ilegalno izvukao 23 milijuna eura iz austrijske Hypo Alpe Adria banke na osnovi manipulacije zemljištem u Šimunima na otoku Pagu.

Riječ je o slučaju Hilltop, u kojem su za izvlačenje 32 milijuna eura optuženi hrvatski poduzetnici (s Pašalićem suvlasnici lihtenštajnske tvrtke Hilltop) Igor Mlinar i Milan Lučić (pozntiji kao glavni glumac u svojedobno planetarno poznatom porniću s pjevačicom Severinom) te bivši šefovi propale Hypo banke Wolfgang Kulterer i Günter Striedinger, koji su navodno omogućili nedjelo na štetu svoje novčarske institucije. Suđenje Pašaliću i suoptuženima, očekuje se, završit će do veljače 2018. godine. Međutim, nije kvaka u tome da se netko na prijevaru domogao velike svote novca, a netko mu držao ljestve. Ni u tome da je banka opljačkana po klasičnom obrascu: kriminalnim udruživanjem i osnivanjem fiktivnih tvrtki u inozemstvu

U ratnom i poratnom razdoblju RH, pa još i danas, sijaset je takvih i sličnih primjera od kojih većina nije odgovarajuće ili uopće nije sankcionirana. Niti će biti. Pravosudna učinkovitost u ključnom ovisi o političkoj volji da sudstvo funkcionira, da je kadro istjerati pravdu bez obzira tko je na optuženičkoj klupi. Budući da te političke volje nema, suđenja velikim lopovima ili nema ili se pretvaraju u neproduktivnu farsu za dodatno živciranje javnosti.

Recimo, suđenja bivšim HDZ-ovim političkim kapitalcima na visokim državnim dužnostima Ivi Sanaderu (šef stranke i premijer) te Nadanu Vidoševiću (predsjednik Hrvatske gospodarske komore, kandidat za predsjednika RH). Pa bivšem HDZ-ovom ministru mora, prometa i infrastrukture Božidaru Kalmeti, njegovom stranačkom drugu Petru Čobankoviću (bivši ministar poljoprivrede), nesuđenom „gradonačelniku Hrvatske“ u šestom uzastopnom mandatu na čelu Zagreba Milanu Bandiću… Ali i alfa mužjacima HDZ-ove tajkunske logistike 1990-ih, poput Miroslava Kutle ili Josipa Gucića i sličnih iz Tuđmanove „elitne skupine 150-200 biranih hrvatskih obitelji“, koje će biti „lokomotiva hrvatskog gospodarskog preporoda“. A „preporod“ završio veleizdajničkom pljačkom vlastitog naroda, za koju je prvostupanjski osuđen i HDZ.

Sudstvo na političkom lancu

Pod pravosudnim povećalom za zamračene stotine milijuna kuna i kolateralnu štetu vrijednu milijardi koje se nitko ne usudi ni izračunati, osumnjičenici mirno spavaju i  nedužni kao novorođenčad ne plaše se nikoga. Čak ni onda kad mjesec dana ili više prespavaju u istražnim apartmanima u prigradskom zagrebačkom Remetincu.

Sudstvo – kadrovski ovisno o političkoj transfuziji blagonaklonosti svake vladajuće kaste – ne usudi se rizikovati progonom kriminalaca, jataka i pomagača od kojih su mnogi u aktualnim političkim strukturama – i pozicije i opozicije. U igri su političko-karijerne kalkulacije i procjene osobnih i skupnih interesa i ambicija ne samo u sudačkoj hijerarhiji. Jer, ako je krao ministar, a što je radio premijer? A što kada krade premijer? Koji će se šef DORH-a, Uskoka ili sudac, ako baš nije medijski jako zauzet sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić, usuditi to propitivati, ako nije dobio mig s odgovarajućeg mjesta?

Kad je o Iviću Pašaliću riječ i pašalićima njegovog „državotvornog“ kalibra koji tu i tamo ipak sjedaju na optuženičke klupe nakon što im prethodno mediji do u tančine razvlače imovinska crijeva, pitajući se kako im država može tolerirati očit nesrazmjer vrijednosti imovine, nevjerojatno raskošnog života i legalnih prihoda, kvaka je u tome da se radi o šampionima hrvatskog „domoljublja“. Odreda o likovima iz samog vrha državne i stranačkih politika, koji od samog početka 1990-ih, stjecanja međunarodne državne licencije RH, ratne kataklizme i poslije nisu štedjeli jezika u indoktrinaciji javnost time kako treba „voljeti Hrvatsku“ i kako je „nacionalna obveza žrtvovati se“.

Politički i materijalno povlašteni preko svake mjere, „državotvorci“ iz prvog „domoljubnog“ reda dnevno su solili – i još sole! – pamet sugrađanima floskulama o „boljoj budućnosti naše domovine“, „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja koji su krvlju izborili ovo što danas imamo“, itsl. Kad ono, iza verbalne larpurlartistike kriminalni talog i moralni smrad. „Domoljubno“ licemjerje, politikantska kaljuža, moralna deformacija, osobna i sektaška gramzljivost…, koji su od seoskih liječnika, vodoinstalatera, vozača autobusa, montera centralnog grijanja, konobara, polupismenih „intelektualaca“, bjelosvjetskih avanturista, međunarodnih terorista, (pro)ustaških emigranata, špijuna i kojekakve ljudske klateži preko noći načinili „domoljubni establishment“. A državno tkivo se rastače.

Neki poznavatelji Pašalićevog CV-a komentiraju na FB-u da je taj hercegovački (BiH) Hrvat prije uzleta do samog vrha državno-političke moći bio liječnik u Domu zdravlja u Ivancu i lepoglavskoj robijašnici te u Bolnici za plućne bolesti u Klenovniku. Vozio je Zastavu 128 koju mu je kupio tast (nadimkom „Lisac“), gastarbajter na baušteli u Njemačkoj, te se grijao posuđenom peći. Živio je sa suprugom Ksenijom u tastovom potkrovlju: on provincijski liječnik, ona učiteljica s učiteljskom plaćom od koje se nikad nije dalo pristojno živjeti.

hdz_kongres1-mag-240300

Foto: Siniša Sunara / Hanza Media

Učlanjenjem u HDZ 1992. počinje njegov politički i materijalni uspon te preseljenje u raskošan trosobni stan, koji mu je stranka izboksala na elitnoj lokaciji iznad bolnice Rebro u Zagrebu. Samo 10 godina kasnije (2002.), njegovu se imovinu procjenjivalo na 30,5 milijuna – eura! Supruga je – pogodite zašto i kako – zamijenila učiteljsku katedru znatno bolje plaćenim mjestom službenice u Ministarstvu vanjskih poslova i potom savjetnice (sic) u tajnim službama. Učiteljica je, dakako, kvalificirana i za vanjske i za špijunske poslove, baš kao vozač autobusa ili konobar za – generala. A Ivić Pašalić (1960., Šuica, BiH), koji je dobio ime po stricu što je poginuo u Drugom svjetskom ratu kao pripadnik ustaške vojske tzv. NDH, bio je na plaći državnog dužnosnika. Zaslužan „državotvorac“ i „domoljub“ kojega se s ohoho godina zakašnjenja, tek sada, austrijsko pravosuđe, eto, usudi pitati za – „poduzetničko“ zdravlje.

Tjednik Nacional je u broju 334. godine 2002. zapisao u analizi „NAJBOGATIJI I NAJOZLOGLAŠENIJI HRVATSKI POLITIČAR/Tajno bogatstvo Ivića Pašalića“ da je njemu „i njegovoj obitelji uspjelo ono što ne bi ni mađioničarima“ te da je „Pašalić postao najbogatiji političar u Hrvatskoj“. Zbog negativnog imidža, u javnosti je dobio nadimak Herr Flick, po liku šepavog gestapovca iz tv-serije „’Allo, ‘allo“. A Franjo Tuđman je kolovoza 1995. uzdignutih šaka i kroza stisnute zube kliktao pod predugačkim hrvatskim barjakom na kninskoj tvrđavi: „Imamo Hrvatsku!“ I uistinu ju je imao, zajedno s članovima obitelji i pašalićima od svog povjerenja. Neki itekako imaju Hrvatsku i danas, ali nemirno spavaju baš zato što je – imaju. Velika većina je nema, pa hrpimice traži domovinu u Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj, Švicarskoj i tako nekim eupropskim i prekomorskim zemljama „trulog Zapada“.

„Analiza vidljivog i nevidljivog Pašalićeva bogatstva neraskidivo je povezana s najvećim političkim, medijskim i financijskim zločinima koji su potresali Hrvatsku zadnjih desetak godina“, pisao je Nacional te 2002. Od kriminalne privatizacije Večernjeg lista (siječanj 1998.) i skandaloznog petog ortaka Dubrovačke banke (travanj 1998.) do kupnje za pola milijuna tadašnjih DEM 5171 četvornog metra građevinskog zemljišta u zagrebačkim Remetama, medijske afere s tzv. osovinom Grupo, povlaštenih kredita bratu Zlatku Pašaliću, vlasniku pilane u vrbovečkom selu Gradecu do vlastite „poduzetničke“ gimnastike nakon što je propao u visokoj politici.

E sad, je li savjetnik za unutarnju politiku predsjednika RH Franje Tuđmana naučio od svog poslodavca (vila u elitnoj Nazorovoj ulici na 1400 četvornih metara, enormno prekonoćno bogaćenje djece i unuka…) kako se ni iz čega – u tili čas, dok kažeš keks! stvara nevjerojatno bogatstvo u pokretninama i nekretninama, za odgovoriti je uređenoj pravnoj državi. Ako to RH ikad postane jer, da parafraziramo onu tv-najavu kojom nam dnevno bombardiraju oči i uši: kad god građani imaju slobodu izabrati svoje vođe – izaberu pogrešne. To je u Bijednoj Našoj konstanta već 27 godina, pa joj zato i jest kako jest. Katastrofalno loše. Na vlast dolaze sve gori od gorih, i bar u doglednoj budućnosti nema izgleda da će se išta promijeniti nabolje. „Domoljublje“ je iznimno izdašan poslodavac, ali istodobno i roba na visokoj političkoj cijeni.

To što su hrvatska politika i pravosuđe propustili (u)činiti svih ovih godina u odnosu na Pašalićevo „poduzetništvo“, možda će tek neznatnim dijelom ispraviti austrijsko pravosuđe u razdoblju od rujna do veljače 2018. suđenjem VIP klijentu misteru P., pod kojim ga je kodnim imenom kreditirala Hypo banka. U kojoj je obilnu savjetničku apanažu uživao Mate Granić nakon „izlaska iz politike“, sada savjetnik predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. S tom se bankom i njezinim optuženim direktorima povezuju i imena Ive Sanadera te niza HDZ-ovih (još) utjecajnih političara.

U Bijednoj je Našoj zapamćeno da se Ivić Pašalić „u pozi nevino optuženog“ žestoko opirao optužbama za kriminal te „uvjeravao javnost da je žrtva urote, sugerirajući da njegovi neprijatelji proizvode kilograme lažnih stenograma i transakcijskih ugovora“, pisao je Nacional. „Istodobno, njegov vozni park vrijedio je najmanje 250.000 DEM: supruga Ksenija vozila je srebrni audi A4 1,6, a Pašalić crni audi A6 2,8 i još jedan metalik zeleni audi A8, bez oznaka.“

Mediji su se početkom 2014. godine raspisali o Pašalićevom bankrotu u graditeljstvu i 257 milijuna kuna duga tvrtke Kapital konzalting banci Hypo Leasing Kroatien. On je sagradio u Odranskoj Zavrtnici nedaleko od Zagreba 340 stanova (naselje O2), a nije prodao ni polovicu. Kreditor se namirio s 250 neprodanih nekretnina te s 15 vila s bazenima u istarskom Paradižu nedaleko od Vodnjana. Budući da nije pokazao dara kao graditelj, ali jest za mlaćenje love na neviđeno, Pašalić se bacio na preradu drveta, uspeo se čak do mjesta čelnika tog ceha (sic), ali se i taj business pokazao prežilavim za njegove poduzetničke zube. Njegova grupacija Zagrebdrvo-Adriadrvo, godinama klijent Hypo Bank International, ubrzo više nije bila likvidna, dakle ni sposobna vratiti goleme dugove vjerovniku i državi. I to je bio okidač za put prema optuženičkoj klupi Zemaljskog suda u Klagenfurtu.

Todorići dižu sidro

Prema Austriji se, ako je vjerovati insajderskim informacijama nekih medija, uputio i dopredsjednik Uprave Agrokora (plaća 80.000 kuna mjesečno) Ante Todorić, stariji sin vlasnika bankrotiranog koncerna, kamo će preseliti cijelu svoju obitelj, jer se navodno želi baviti nekretninama, u partnerstvu s poduzetnikom Reneom Benkom. Benko se „proslavio“ 2009. godine afere o pokušaju podmićivanja Ive Sanadera sa 150.000 eura za porezno posredovanje kod talijanskog premijera Silvija Berlusconija. O odlasku iz RH s obitelji ozbiljno razmišlja i Iva Balent, kćerka Ivice Todorića. Ante je navodno već kupio kuću u Beču ili ju unajmio u okolici, još nije sasvim jasno.

sanaderglavas

Foto: SLobodna Dalmacija

Sve se to događa u okolnostima kad je DORH navodno došao do materijalnih dokaza o mogućoj krivnju pojedinih članova obitelji Todorić za izvlačenje enormnih svota novca iz Agrokora te kriminalu povezanom  s tzv. faktoring društvima i lažnim mjenicama. Tko zna što će se još otkriti, ako uopće bude ozbiljnije istrage i ako nekom od moćnika s vlasti nije udobnije zažmiriti nad bežanijom. Kao što se to radilo uoči bijega Branimira Glavaša u BiH od odgovornosti za ratne zločine u Osijeku ili puštanjem Ive Sanadera pobjeći u Austriju od krivnje za mito i pljačku.

Agrokorova izvanredna uprava s Antom Ramljakom na čelu stavila je na aukcijski bubanj Todorićev kraljevski luksuz, uveden kao imovina koncerna: Villu Castello sa stilskim namještajem, umjetničkim slikama, kompletnim inventarom, heliodromom, privatnom plažom i parkom u Medveji nedaleko od Lovrana, jahtu, helikopter, skupi vozni park… Novinari su upravo dobili prigodu zabilježiti slikom i tekstom o kakvom se nevjerojatnom bogatstvu radi, a godinama ga je uživala obitelj iz Kulmerovog dvorca u zagrebačkim Šestinama. Dosad nitko u vlasti Bijedne Naše – kao što je i dosad bio običaj u veleizdajničkim pljačkama vlastite zemlje – nije postavio pitanje odgovornosti Ivice Todorića i članova njegove obitelji za 60 milijardi kuna duga od kojeg će dobar dio snositi hrvatski porezni obveznici, za uskoro izgubljena radna mjesta, upropaštene kooperante i umrežene tvrtke iz Agrokorova sustava, itd.

Neće ni pitati. Zašto? Zato što ti koji bi to morali pitati i tretirati krivce po službenoj dužnosti (i vlastitoj savjesti, da je imaju!) kukavički posrću pod debelim naslagama putra na glavi. Sve vlasti od 1990-ih godina do danas sudjelovale su u gradnji Potemkinovog sela Agrokor, odnosno nacionalne gospodarske ikone Ivice Todorića. Sada, kad je car ostao gol, a ruski bankari sudski traže povrat svojih 1,1 milijardu eura neodgovorno ulupanih u rečeno Potemkinovo selo (što će u nizu tužbi jamačno učiniti i neki drugi vjerovnici), politika se pravi grbavom. Istražno sudstvo šuti, a mlađi sin Ivice Todorića, Ivan – da se Turci ne dosjete – pustio bradu, natukao crne naočale na nos, nabio šiltericu te i dalje šopingira samo po najskupljim buticima.

Premijer Andrej Plenković žrtvuje HDZ-ovu koaliciju s Mostom nezavisnih lista Bože Petrova i četvoricu ministara te se kocka s parlamentarnom većinom ne bi li obranio svog ministra financija Zdravka Marića od javnih sumnji za ulogu na mjestu bivšeg Agrokorovog financijskog direktora i HBOR-ov nedavni kredit već propalom Todoriću. Zašto ga brani? Pitali su to i mostovci, pa su pod hitno izletjeli iz vlasti s HDZ-om. No, kako je obitelj Todorić već angažirala odvjetnike, navodno bi se već u rujnu moglo očekivati da će se istražno sudstvo ipak pozabaviti krivcima u slučaju Agrokor. Zna se da istražitelji već od travnja ruju po poslovnim papirima tog koncerna, a vlada im je odobrila pet milijuna kuna za obaviti posao, pa…

Iza nekih faktoring društava navodno stoje pojedini članovi obitelji Todorić, iako među vlasnicima tih tvrtki nema njihovih imena, ali su im istražitelji po svoj prilici ušli u trag. Ante Todorić, objavili su mediji, obećava da će se „odazvati budu li ga pozvali policija ili sudstvo iz inozemstva u RH“. Kao Glavaš i Sanader nakon bijega?

Todorići su bez premca najbogatija obitelj u Hrvatskoj, s imovinom u gotovo svim krajevima zemlje, a ostaje enigma jesu li i koliko novca izvukli na tajne račune u tzv. poreznim oazama do kojih državni prsti RH nikad neće dosegnuti. Porijeklo, odnosno način stjecanja tog bogatstva – u svjetlosno kratkom roku po državnom preokretu 1990-ih godina – pokušali su raščlaniti neki istraživački novinari, ali enigma prvog Todorićevog milijuna nikad nije službeno propitivana. Dapače, od razdoblja samog Franje Tuđmana do premijera Plenkovića, država je znala što i kako radi, ali je tolerirala njegov način poslovanja. Od kojeg je i HDZ-ova i SDP-ova politika imala itekakve koristi.

Tim se politikama, zapravo notornom licemjerju, otvoreno nasmijao u oči redikulozni umirovljeni general (sic; gdje je taj i kako ratovao?) Ljubo Ćesić Rojs kad je odbio da mu se pravomoćna osuda na godinu dana zatvora zamijeni za mjesec dana tzv. rada za opće dobro. Svi zaslužni „domoljubi“ – po obrascu za bivšeg HDZ-ovog ministra poljoprivrede Petra Čobankovića – najprije kao državni dužnosnici zamrače/prorajtaju puste narodne milijune, a kad ih se baš nikako ne dâ amnestirati, jedan dan zaslužene robije zamjenjuje se dvama satima tzv. rada za opće dobro. Što je zapravo smokvin list za amnestiju.

rojs

Foto: croative.net

Rojs je pravomoćno osuđen na godinu dana zatvora i povrat državi 3,2 milijuna kuna jer je svojedobno, kao HDZ-ov pomoćnik ministra obrane i načelnik Sektora MORH-a za gospodarenje, otpisao nogometnom klubu Hrvatskom dragovoljcu tri milijuna kuna duga te nekim klubovima iz RH i BiH omogućio besplatno iće i piće u MORH-ovim ugostiteljskim objektima. Time je prouzročio štetu državnom proračunu. Na izdržavanje kazne se morao javiti 31. srpnja, ali je molio Ministarstvo pravosuđa za odgodu do 17. kolovoza kako bi 5. kolovoza nazočio proslavi obljetnice VRA Oluje u Kninu i 15. kolovoza s obitelji proslavio blagdan Velike Gospe. Udovoljeno mu je, a on se 17. kolovoza u 11 sati javio u Ministarstvo pravosuđa – Sektor za probaciju u Zagrebu na izdržavanje kazne. Nakon nedavno potvrđene presude Vrhovnog suda, dobio je upute što mu je činiti.

Da ima boga…

„Kao vojnik sam se odazvao pozivu“, kazao je Rojs. „Rekli su mi da ću dobiti rješenje kući i kad ga dobijem, žalit ću se na to rješenje. Ne bježim ni od čega. Spreman sam na sve moguće sankcije, samo nisam spreman guliti krumpire, mesti ulice, kositi travu… Neću guliti krumpir (kao Petar Čobanković u staračkom domu, op.a.), samo humanitarno. Neću da me ponižavaju na takav način. Pisao sam zahtjev za obnovu postupka i podnio žalbu Ustavnom sudu RH.“

Pitanje za milijun dolara: hoće li Ljubo Ćesić Rojs odraditi svoju kaznu kako mu je presuđena? U zatvoru ili će ipak guliti krumpir? Ma dajte, pa nije bez veze nedavno obnovio svoju ljubav s HDZ-ovom vrhuškom, a suci znaju što im je činiti. U Ustavnom sudu RH većinski su isluženi HDZ-ovi političari, a baš ti – s istim takvima iz SDP-a – itekako su svjesni kako, kada, prema kome i zašto se ne treba držati pozitivnih zakonskih propisa baš kao pijan plota.

Da ima boga, kao što ga nema, on bi osobno i pod hitno revitalizirao Goli otok u  Bijednoj Našoj sa svim njegovim – čak i najpretjeranijim/izmišljenim u uzničkim sjećanjima – preodgojnim tretmanima iz olovnog doba IB-a. Pa i žešćim od najžešćih u prvoj polovici operativnog razdoblja (1949.-1988.) robijašnice na surovoj kamenoj gromadi u Velebitskom kanalu, između sjeveroistočne obale otoka Raba i kopna. Jer kako inače pedagoški poučno sankcionirati kriminalnu veleizdaju još neutvrđenog dijela „državotvorne/domoljubne“ kaste što je opljačkala sugrađane za, procjenjuje se, oko 300 milijardi eura pokretne i nepokretne imovine, prenesene 1990-ih iz bivše SFR Jugoslavije u RH?

Sve ovo što su hrvatske vlasti dosad (u)činile u političkoj preventivi, suzbijanju ili sankcioniranju ratnog profiterstva, pretvorbenog kriminala, običnog i sofisticiranog lopovluka i moralne degradacije društva obični su luk i voda. Danas je u Bijednoj Našoj važnije pitati „gdje si bio/bila 1991.“, nego „otkud ti bogatstvo koje nisi imao/la prije 1991.“ Na ljutu ranu ide ljuta trava, a na veleizdajničku pljaču vlastite zemlje i naroda ide – Goli otok. Infrastruktura još postoji, potrebita samo malo dotjerivanja koje bi dugoprstići učas obavili iz čistog „domoljublja“. Pa, Goli otok? Zašto ne.

Marijan Vogrinec
Autor/ica 7.9.2017. u 11:52