Dvije priče

Izdvajamo

• Grad će utonuti u svoje prirodno, komatozno stanje, pokoren i okovan šutnjom. Ona je ovdje na posebnoj cijeni, pogotovo ako ima intelektualni prefiks, odnosno ako upražnjava potrebu da se javnom, argumentovanom kritikom doprinosi nekakvom boljem i urednijem društvu.

Povezani članci

• Prisilno ujedinjenje našeg svijeta
• Borku Periću “Mala liska”: Sretan sam i počašćen nagradom!
• Sa reči na dela i obrnuto
• Udruženja upozorila: Vlast u Mostaru krije podatke o smrtonosnom otrovu
• U petak premijera u Narodnom pozorištu Mostar: “Odumiranje međeda” Branka Ćopića u režiji Emira Kapetanovića
• Ubij bližnjeg svog

To da svako vrijeme ima svoje priče, naučilo nas je naše čitalačko, ali i neko opće, životno iskustvo. Dobre priče pamte se i onda kada više ne bude onih kojima mogu nešto novo saopštiti. Znaju se iznenada pojaviti i onda ponovo potonuti u prividni zaborav, sve dok sjećanje na njih ne evocira neki naizgled glup i nevažan događaj. Takva je priča o neimaru Radi i ljubavnicima zazidanim u temelje Starog mosta. Loše priče se zaborave kao što se zaborave tmurni i prespavani dani. Njihova smrt je konačna i nema tog događaja koji bi im udahnuo novi život. Onima koji će doći poslije nas, naše priče neće govoriti mnogo. O nama će im najbolje govoriti naša šutnja.

Priča prva: NEIMAR RADE

Ima jedna stara mostarska narodna pjesma, koju navodi Carl Peez, austrougarski putopisac, u knjizi „Mostar i njegova kultura – Slika jednog grada u Hercegovini“ (1891.). Spominje je i austrijski vojnik, Robert Michel, u svojim mostarskim putopisima (1908.), a u nešto izmjenjenoj verziji u odnosu na Peezovu, donosi je i publicista i novinar, Muhamed Ajkić u knjizi „Mostarski Stari most“ (1936). Zaslužuje ta pjesma trenutak naše pažnje, uz napomenu da se radi o Ajkićevoj verziji:

Mila braćo, čuda golemoga
Kad se gradi kamena ćuprija
U Mostaru na vodi Neretvi
U cara je ni u kralja nejma:
Majstor joj je neimare Rade
Gradio je za nuždu golemu,
A da svoju on otkupi glavu,
Jer ga Turčin bješe osužnjio,
Pa je gradi četiri godine.
On načini kamenu ćupriju

Elem, tamo gdje prestaje pjesma, počinje priča. A ona kaže da se Most, u toku gradnje, nekoliko puta rušio u Neretvu. Da bi pobijedio lošu karmu, Rade je, na savjet Podveleške vile, u temelje Mosta dao zazidati dvoje zaljubljenih. Snaga njihove ljubavi, držala je, eto, kameni luk iznad rijeke skoro četristo pedeset godina, sve dok ga nije srušila ljudska mržnja.

O tome ko je bio neimar Rade i je li mu vila iz Podvežeja svojim savjetom spasila glavu, narodna priča ne zna ništa. Sigurno je samo to da Rade iz pjesme nije, niti može biti, onaj jedini Rade kojeg je historija ovjenčala nadimkom Neimar – Rade Borović, zidar iz Bara, inače protograditelj manastira Ljubostinja, u blizini Trstenika, u Srbiji. Pa ipak, ako bi nam bilo dopušteno da se na trenutak ušunjamo u Radin kasniji život, vjerujem da bismo ga zatekli u nekoj seoskoj krčmi, očiju prikovanih za čokanj u koji se svakoga časa sprema strovaliti, dok, po ko zna koji put, po glavi valja jednu te istu misao: kakav je i to most kad ga nauzgor mogu držati samo ljudske kosti i bješe li ono dobrostiva vila ili sam vrag što ga natjera da bira između svoje i tuđih glava.

Pjesme o neimaru Radi i legende o ljubavnicima uzidanim u temelje Starog mosta, sjetio sam se neki dan, kada su skoro svi ovdašnji portali izvijestili o tome kako je neku djevojku na Mostu zaprosio njen dečko, nakon što je, potajno, a zapravo u dosluhu s njenom majkom, iz nekog svog, američkog, doputovao u ove naše, mostarske živote. Nije to ni prva ni posljednja takva priča, uostalom, prošnje spadaju u onu vrstu događaja koji su, andrićevski rečeno, opće mjesto u životima svih velikih svjetskih građevina, te su samim tim lišeni bilo kakvog senzacionalizma. Pa opet, za njom se raspomamio ovdašnji bofl žurnalizam do te mjere da gotovo i nije bilo portala koji bi je ignorirao. Ako je suditi po lavinama komentara na društvenim mrežama, priča je izazvala ogroman interes onog dijela javnosti kojemu nikada nije dosta jeftine patetike i za koji bi se moglo reći da ne živi život, nego igra rolu u svojoj omiljenoj turskoj sapunici. Jedino, zapravo, što u pomenutoj priči zavrjeđuje našu pažnju, jeste ono što ona, u svom neznanju, nehotično priziva: sjećanje na one dvije zazidane duše – dva galeba, što se za toplih ljetnih dana, kako je to slikovito opisao Robert Michel, strmoglavljuju za komadićima kukuruznog hljeba bačenim u rijeku.

Priča druga: KOMUNALNI NERED

O čemu bi ovdašnji intelekutalni polusvijet pričao posljednjih desetak dana da nije bilo epizode s prošnjom na Mostu, ne zna se, ali bi se, siguran sam, nešto slično već našlo. U gradu, u kojem zrak vonja po pretrpanim kontejnerima i u kojem se ratne ruševine prijeteći naginju nad glave prolaznika, ljudi imaju neizlječivu potrebu da se pretvaraju kako je sve, zapravo, u savršenom redu. Kao na vlastitu kožu, navikli smo se na Mostar u kojem je malo šta onako kako bi trebalo biti i to je naš navjeći usud.

Sami smo sebe osudili da živimo u gradu, kojeg je najtačnije opisao Yehuda Amichai, pišući, opet, o nekoj svojoj, izraelsko-palestinskoj stvarnosti: Lepršaju naše zastave / Lepršaju njihove zastave / Neka oni misle da smo mi radosni / Neka mi mislimo da su oni radosni. Smisao vlastitog postojanja ovdje je definiran odnosom prema onom drugom, kojeg stalno treba uvjeravati da je naš jad zapravo naša najveća sreća. Za takvu vrstu dojma potrebne su nam zastave, džinovski vjerski simboli od željeza i betona i bofl žurnalizam, a ne, naprimjer, efikasna i rentabilna komunalna preduzeća (u Mostaru ih ima čak pet!), koja su – o tome govori i nedavno prezentirano istraživanje nekoliko lokalnih udruženja okupljenih pod jedinstvenim nazivom „Naše društvo“ – žderači budžetskog novca i oličenje neodgovornosti i nerada.

Taj bi se komunlani nered dao izraziti još jednim mostarskim paradoksom: što je više komunalnih preduzeća, to je u gradu manje čistoće. Čistoća ulica važna je još samo onim rijetkim među nama koji smisao postojanja vežu za praktične i normalan život neophodne stvari, a ne za obezljuđene velikonacionalne ideje. Istina je, zapravo, da se većini živo fućka i za gradsku čistoću, i za komunalna preduzeća, i za sve ono što stane u semantičko polje sintagmi normalan grad i normalan život. Za koji mjesec, niko se više neće sjećati pomenutog istraživanja, iako će nam ulice jednako zaudarati na ubuđale kuhinjske otpatke i rastočeni karton. Grad će utonuti u svoje prirodno, komatozno stanje, pokoren i okovan šutnjom. Ona je ovdje na posebnoj cijeni, pogotovo ako ima intelektualni prefiks, odnosno ako upražnjava potrebu da se javnom, argumentovanom kritikom doprinosi nekakvom boljem i urednijem društvu.

To da svako vrijeme ima svoje priče, naučilo nas je naše čitalačko, ali i neko opće, životno iskustvo. Dobre priče pamte se i onda kada više ne bude onih kojima mogu nešto novo saopštiti. Znaju se iznenada pojaviti i onda ponovo potonuti u prividni zaborav, sve dok sjećanje na njih ne evocira neki naizgled glup i nevažan događaj. Takva je priča o neimaru Radi i ljubavnicima zazidanim u temelje Starog mosta. Loše priče se zaborave kao što se zaborave tmurni i prespavani dani. Njihova smrt je konačna i nema tog događaja koji bi im udahnuo novi život. Onima koji će doći poslije nas, naše priče neće govoriti mnogo. O nama će im najbolje govoriti naša šutnja.