Dva lica iste politike

Izdvajamo

• Kako se može posjedovati nešto što si prethodno uništio, ili kako možeš imati nešto čega više nema?

Povezani članci

• Plenkovićeva magla na tanjuru
• Igor & Udruženje Rođaka: Balkanskonorveški bluz
• Dragan Markovina: Kome i zašto smeta obnova Partizanskog groblja u Mostaru?
• One man dat
• UABNOR Mostar: Partizansko groblje nije dio ‘trimuše’ već nacionalni spomenik
• Mediji u doba korone: Apokalipsa juče, danas, sutra

Foto: šg

Najveći paradoks uličnog nasilja nacionalističke desnice tiče se njezine intelektualne limitiranosti, zahvaljujući kojoj potpuno gube iz vida činjenicu da recentnim nasiljem nad memorijom oni postižu upravo suprotan cilj. Umjesto da izbrišu sjećanje, oni sada doslovno ponavljaju čin kojeg svojom ideologijom odobravaju, a o kojem bi željeli da se šuti. Oni, naime, iznova bacaju ili ruše Stari most u Neretvu, pokušavajući na taj način legitimirati vlastito pravo na grad. Što ih susreće s jednostavnim pitanjem. Kako se može posjedovati nešto što si prethodno uništio, ili kako možeš imati nešto čega više nema?

Ono što se posljednjih dana događa po Mostaru, a vezano je uz pitanje lokalnih izbora i budućeg ustrojstva grada, ima jedan zajednički nazivnik. Opću nebrigu za građane tog grada i slijedom toga potpuni izostanak bilo kakvog uvažavanja čovjeka kao takvog. Sa svim njegovim posebnostima, vlastitim životima i osnovnim ljudskim i građanskim pravima. Iako je ovo sve već poznato i stotinu puta napisano od strane brojnih autora, tu činjenicu kad se suočavamo s ovakvim vrstama prijedloga čini se nužnom napominjati.

O čemu je dakle riječ?

Bosna i Hercegovina, a posebno njezini gradovi, nikad u povijesti nisu bili jednonacionalni, zahvaljujući čemu je ovakva današnja demografska slika tih gradova mogla nastati isključivo kao produkt sistemskog nasilja. Predratnog, ratnog i poratnog. Uvažavajući ovu činjenicu, koja je toliko očita da je apsolutno nitko ne može osporiti, jasno je da svako političko nastojanje koje na bilo koji način nastoji legalizirati i statusno potvrditi takvo novonastalo stanje, ne predstavlja ništa drugo, doli legitimizaciju tog nasilja i njegov nastavak. I to prema svim građanima Bosne i Hercegovine, a u konkretnom slučaju Mostara. Uključivši i one koji pripadaju naciji u ime koje se određene politike zastupaju. Preciznije govoreći, fascinira, a istodobno i zastrašuje uvjerenje s kojim predstavnici vodećih političkih stranaka nastupaju u ime kolektiva, kao da baš svaki građanin u čije ime govore želi živjeti po šabloni koju su mu oni zadali. Vodeći se ovom logikom nameće nam se pitanje zar doista bilo koji pojedinac s dovoljnom količinom samosvijesti i razumijevanja vlastitog grada, želi da on izgleda tako da se dobar dio njegovih građana u određenim dijelovima tog grada osjećaju kao manjina drugog reda. Kad bi tome bilo tako, značilo bi da svaki pojedinac u Mostaru legitimizira političko nasilje i njegove posljedice, kojima su izloženi kroz posljednjih 25 godina.

Drugo pitanje koje se u čitavoj priči postavlja je sasvim jednostavno. Po kojim je to kriterijima bilo kojem od konstitutivnih naroda danas, nakon što ih iste ove stranke zaštićuju od dominacije drugih i ostalih utvara već više od 25 godina, bolje? Je li Mostar danas možda gospodarski, intelektualno i kulturno snažniji, vlada li u gradu sigurnost, osjećaju li se njegovi građani slobodnima i imaju li od čega živjeti? Na kraju krajeva, da potegnemo i onaj krunski argument o uvođenju višestranačja i predstavničke demokracije, vlada li danas doista u Mostaru sloboda govora ili se njegovi građani s pravom boje izreći što misle i suprostaviti se dominantnim narativima?

Odgovor na ova pitanja jasan je praktično svakome tko u Mostaru proboravi barem dio godine, a kamo li živi. Pa s čim se to danas, nakon svega susrećemo? S jednom skučenom, suštinski seljačkom logikom koju zagovara SDA i koja podrazumijeva pristajanje na život u getu, bez ikakve mogućnosti za iskorak i bilo kakvu relevantnost. Ujedno i za doživljaj grada koji bi bio parceliziran po nacionalnom ključu. Što je ideja kojoj se bilo kakva ideja grada kao takvog u tolikoj mjeri opire, da je može iznjedriti samo netko kome je urbana kultura i smisao gradova nešto posve strano i nepojmljivo.

S druge pak strane susrećemo se s jednom perfidnom politikom HDZ-a koja na sličan način trenutačno funkcionira u Hrvatskoj. To s jedne strane podrazumijeva govor pun intelektualnog patosa i europskog birokratskog jezika, uzvišenih vrijednosti i plemenitih ciljeva, dok se s druge strane manifestira putem akcija uličnog fašizma i jasnog simboličkog nasilja prema Drugome. Navedeno konkretno funkcionira tako da prvo Institut za društveno-politička istraživanja predstavi svoju viziju federalnog ustroja zemlje, prepunu federalizacije, jednakopravnosti i konsocijacijskog modela, uvijek vezanih uz teritorijalno zaokruživanje u ratu stečenog teritorija, da bi u istom tjednu lokalni huligani bojali brda u šahovnice i bacali ostatke srušenog Starog mosta u Neretvu. Iako naravno ne inzistiramo na tome da između ovih događaja postoji konkretna organizacijska veza, riječ je o istom doživljaju svijeta i politike, samo drugim sredstvima. Taj doživljaj podrazumijeva brisanje kompletnog povijesnog iskustva ovog društva i grada s jedne strane i legitimaciju ratnih političkih ciljeva s druge strane. Pri čemu se kao ključni protivnici takve politike i takvog načina razmišljanja iskazuju povijesno iskustvo i kultura sjećanja.

O zloupotrebi raznih simbola napisane su tisuće studija koje ovdje nije potrebno ponavljati. Zahvaljujući tako raširenoj praksi gotovo da nemamo nijedan simbol koji nije nekakvim nasilnim činovima okaljan. Stoga će hrvatski nacionalni grb, jednako kao i križ na Humu i dalje predstavljati ono što se njima željelo poručiti, a ne ono što jesu.

No najveći paradoks uličnog nasilja nacionalističke desnice tiče se njezine intelektualne limitiranosti, zahvaljujući kojoj potpuno gube iz vida činjenicu da recentnim nasiljem nad memorijom oni postižu upravo suprotan cilj. Umjesto da izbrišu sjećanje, oni sada doslovno ponavljaju čin kojeg svojom ideologijom odobravaju, a o kojem bi željeli da se šuti. Oni, naime, iznova bacaju ili ruše Stari most u Neretvu, pokušavajući na taj način legitimirati vlastito pravo na grad. Što ih susreće s jednostavnim pitanjem. Kako se može posjedovati nešto što si prethodno uništio, ili kako možeš imati nešto čega više nema?