Dragan Markovina: Tražili ste, gledajte

Povezani članci

• Crnogorska mladost kruna istorijskog suverenizma
• “ThisCasting” – Mostarska liska 2015
• Срби, нeмaтe шaнсe!
• Frljić HDZ-u: ‘Jadni li ste ako sam vam ja najveći problem’
• Analiza Istinomjera: Kampanja DNS-a – Malo vlast, malo opozicija
• Barcelona Gipsy Balkan Orchestra stiže u Muzički centar Pavarotti Mostar

Tri četvrtine građana ove zemlje biralo je nacionaliste 1990. godine, zaokruživali su ih na svim izborima nakon toga, a zaokružuju ih i danas. Da bi se to promijenilo potrebna su desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi, jak lijevi pokret i potpuno sekulariziranje društva koje će odstraniti religijske zajednice iz javnih institucija i s mjesta na kojima se odlučuje o budućnosti zemlje.

Piše: Dragan Markovina

Ako to nekima još nije jasno, po završetku ovih izbora Bosna i Hercegovina nije se vratila u 1990. godinu. Njezino društvo, naime nije niti u jednom času od tada napustilo nacionalističku matricu razmišljanja. Bilježili smo tek nemušte i u pravilu promašene pokušaje raznih alijansi i nemogućih kombinacija unutar kojih su građanski orijentirane snage i partije pokušavale naći sugovornike na drugoj strani i formirati kakav-takav modernistički pristup uređenju zemlje. No, kao što vidimo, ništa od toga nije uspjelo, osim što je pridonijelo gubitku povjerenja ljudi prema građanskim partijama, prije svega prema SDP-u BiH. Ovi izbori samo su konačno zapečatili tu priču i nadajmo se riješili ljude cijepljene od nacionalizma suvišnih iluzija.

Mnogi će analitičari razloge ovako masovnoj podršci nacionalističkim partijama pronaći u Daytonskom sporazumu i neprirodnim rješenjima kojima je taj sporazum u potpunosti paralizirao mogućnost da zemlja funkcionira normalno. No takvo stajalište, unatoč tome što je opravdano kritično prema tom sporazumu, odbija uvidjeti činjenicu da su građani Bosne i Hercegovine i uoči rata i bez svih trauma koje su u ratu doživjeli i bez ideje da će se ikad nekakav Dayton dogoditi, gotovo u jednakom postotku birali nacionalne stranke, kao i na ovim izborima. Ukratko, tri četvrtine građana ove zemlje biralo je nacionaliste 1990. godine, zaokruživali su ih na svim izborima nakon toga, a zaokružuju ih i danas. Da bi se to promijenilo potrebna su desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi, jak lijevi pokret i potpuno sekulariziranje društva koje će odstraniti religijske zajednice iz javnih institucija i s mjesta na kojima se odlučuje o budućnosti zemlje. I najnaivnijima je jasno koliko ovo utopijski zvuči, no nijedan svijet se nije mijenjao bez utopijske vizije o tome kamo dalje.

Potražimo li ipak nešto dobro u rezultatima proteklih izbora, naći ćemo tri stvari. Prije svega to je početak razvlašćivanja Milorada Dodika i njegove apsolutne kontrole nad društvenim kretanjima u RS-u. Iako ne treba gajiti nikakve iluzije da će se u skorije vrijeme na tom prostoru pojaviti netko tko će razgraditi ratno nasljeđe i obračunati se s tamošnjim nacionalizmom. S druge pak strane, pobjedom Dragana Čovića u utrci za člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda i premoćnom pobjedom HDZ-a s jedne i SDA-a s druge strane, u Federaciji se otvorio prostor da nam ti vizionari, ni od kog ometani, predstave svoj povijesni dogovor o tome kako oni vide budućnost zemlje, ali i Mostara kao ključne točke dosadašnjih prijepora. Osobno nemam nikakve iluzije da ćemo još jednom gledati, sada i definitivno cementiranje ratnih stečevina i još jednog uprizorenja ideologije krvi i tla, osnaženo crtanjem granica i teritorijalnim pristupom problemu. No, ono što je dobro u svemu tome je da više nikakvih izlika neće biti.

Konačno treća dobra stvar leži u činjenici da ljevica, s SDP-om na čelu, mora osvijestiti činjenicu da ovako dalje više ne ide i da je potrebno iz temelja promijeniti način razmišljanja i djelovanja ili će biti u potpunosti izbrisana sa javne scene. Što bi trebalo prilično zabrinjavati, i to ponajprije stoga što od devedesete svjedočimo kako izgleda društvo u kojem ljevica boravi na marginama. Porazi, i to ovako temeljiti, s te strane dobro dođu u shvaćanju da se ne može protivnika poraziti njegovim oružjem, na njegovom terenu i s njegovim sucima. Drugim riječima, želi li iole promijeniti društvo u kojem djeluje, ljevica nužno mora raskrstiti s idejom sudjelovanja u vlasti u etnički zadanom društvu i raditi sve da takvo društvo razgradi. Ima li ona snage podići avangaradnu scenu, okupiti ljude koji znaju kritički misliti i djelovati s margine, potpuno ignorirati terirorijalnu podjelu zemlje i izgraditi paralelno društvo u vidu vlastitog školstva i građanskog sveučilišta, vrijeme će pokazati. To je naravno teško za povjerovati, no možda i iznenade.

Na kraju ostaje nam Mostar i njegova regija. Pogledamo li rezultate izbora na potezu od Prozora, preko Mostara do Neuma, vidjet ćemo da je u toj izbornoj jedinici, uvjetno govoreći ljevica, u vidu SDP-a i Demokratske fronte, u zbroju dobila 10 % glasova. Taj podatak više i žalosnije od ičega svjedoči o duhovnoj i intelektualnoj zapuštenosti te regije, ukopane u etničke podjele i netrpeljivosti, užasnu arhitekturu i nedostatak svake građanske svijesti. U takvim okolnostima je jedino i moguće da se HDZ zaklinje u borbu za oduvijek hrvatski Mostar, dok pod krinkom rekonstrukcije temeljito ruši Hotel Mostar, jedan od nekadašnjih simbola grada, da bi se na njegovom mjestu podignulo jedno od kopipejstanih arhitektonskih zdanja postmodernog doba. Da kombinacija neoliberalizma i radikalnog nacionalizma daje najpogubnije rezultate, teoretski je bilo jasno odavno, no šteta bi bilo propustiti ovako savršenu priliku pa u Mostaru ne otvoriti svjetski institut za proučavanje tog društveno-političkog eksperimenta. Em bi pomoglo turističkoj ponudi, em bi se nova gospoda mogla slikati s uvaženim znanstvenicima i dokazivati svoje europejstvo drugima.