Čekaj me za Božić, stižem

Izdvajamo

• Uzdahnula je i promatrala kako djevojka, konobarica, kiti bor. Advent. Bože kako sam se nekada veselila ovim danima. Kako sam ih samo čekala. Planirala. Pripremala se za to divno vrijeme kada je sve mirisalo na cimet, kuhano vino i dobro raspoloženje. Ovo će biti drugi, ili treći Božić koji će provesti sama. Prošli je prespavala. Nije odgovarala na pozive, nije gledala u poštanski sandučić, nije išla u grad, nije ništa kupovala, nije pravila kolače, bakalar, nije imala za koga. Pred Badnjak su joj isključili struju.

Povezani članci

• DRAMA DRUŠTVA – TRAGEDIJA POJEDINCA
• “Alter kultura” za umjetnost koja se odupre podjelama
• Fašizam krajem dvadesetog stoljeća: Opsada Sarajeva u brojkama
• SMIJURIJA STOLJEĆA: tvrditi da Hrvati obožavaju HDZ
• Trgovanje činjenicama
• TUŽNA ZEMLJA I GODINE NADE

O pička vam materina, opsovala je sebi u bradu i okrenula se da vidi nije li je tko čuo. Tako se već mahinalno navikla ponašati. Kao uplašena zvijer. Takva smo mi cijela genercija, pomislila je s gorčinom, kao proklete, uplašene zvijeri. Obaziremo se nije li nas gospon ha – de – zeovac čuo, ili gospon branitelj za obližnjim šankom. Koji smo mi jad, pomislila je i zasramila se. Bože, na što ju je dovela ova čudovišna država. Koliko ju je promijenila da psuje kao kočijaš. Nikada nije psovala Boga. To je bila nekakva zadnja linija, crta koja se ne prelazi. Tako je odgojena. Da je psovanje Boga velik grijeh, pa se kajala iznova i iznova i svaki put kada bi opsovala. Nije zapravo niti potrebno psovati Boga, jer ovi ljudi, ova zemlja, upravo sa tim uzvišenim bićem, nemaju ama baš nikakave veze.

Više od 300 000 dijabetičara u Republici Hrvatskoj naći će se u velikim financijskim problemima jer su ovog tjedna gospoda iz Povjerenstva za lijekove HZZO -a utvrdila, a gospoda iz Upravnog vijeća HZZO-a izglasala, kako će uvesti doplatu na skoro sve vrste inzulina. Taj podatak pročitala je taman kada joj je mlada i ljupka konobarica donijela kafu. Šalica joj je ispala iz ruke i gusta tekućina pomiješana sa pjenom od mlijeka razlila se stolom. Djevojka je uslužno priskočila i viledom brisala nered koji je napravila. Bilo ju je sram. Sram pred djevojkom koja mora to čistiti, a najviše je bilo sram što je tako prostački opsovala. Te životinje, ta stoka, jer bolje riječi za te nemani nije imala, sve su samo nisu ljudska bića. Doveli su je na razinu egzistencije na kojoj se mora ponašati baš tako, kao životinja. Životinja koja se bori za život.

Drhtavim rukama odložila je mobitel. Nije mogla više čitati. Te životinje znaju, moraju znati, jer nemani su to koje podlo, planski djeluju, kako inzulin nije sve. Inzulin je samo dio slagalice. A što će biti sa troškovima pomagala? Tko će platiti sve one mjesečne šprice i igle na koje je navikla, a u djetinjstvu ih se tako bojala. Na što su doveli život u ovoj nesretnoj Hrvatskoj? Iskreno je mrzila svoju zemlju. I to je, znala je, zapravo glupo. Kako ono pjeva Mišo Kovač? Ona ti ništa nije kriva. Ona je samo glupi komad zemlje koji tu jednostavno stoji. A ta stoka na njoj kriva joj je! Nikada joj te stvari kao što su zemlja, zastava, domovina, patriotizam nisu išle u glavu. Toliko „ljubavi“ mora biti lažno. Ljubav se iskazuje diskretno, ljubav se ne trži, ljubav je samozatajna. Ako nešto istinski voliš, tada to nosiš u srcu, a ne da vide svi. I što znači zapravo ta zemlja? Koji kurac da je ona mora bezpogovorno obožavati?

Bože koliko mi fali Feral.

„Feral tribune“ bio joj je hrana za dušu. Od prvog broja se navukla. Ti mladi novinari tada odredili su njen život danas. Ono što joj se događa danas. Sve nuspojave. I nije joj bilo krivo. Držala se Viktorovih riječi, kako će radije biti u zavadi sa cijelim svijetom, nego sa samom sobom. A kroz sve ove godine ne da se zavadila, već je i zaratila sa cijelim svijetom. Sve mogu istrpjeti. Za sve još uvijek za divno čudo imam živaca. Ali više ne trpim glupost. Glupost, ona ljudska, ona jebeno svakodnevna toliko me iritira da više jednostavno nemam toleranciju na nju. Zbog ovog čudovišta od zemlje ja sam se i razboljela. Toliko sekiracije, svakodnevne sekiracije, jer nešto duboko u njoj nije prihvatalo da joj barem tijelo ne reagira prosvjedom. A prosvjedom je reagirala skoro svaki dan, i skoro sad već trideset godina. Od kada je ova drumska banda srušila zemlju u kojoj su mogli biti jedino po zatvorima, i od kada su napravili ovakvu, zatvor za nju i sve normalne ljude. Obožavala je Viktora, Predraga i Boru. Ti krasni, pametni mladići su se borili za nju. Bili njen glas. Bili njena savjest. Oni su bili, i ostali naravno, jer ih je čitala svakotjedno, kao doziran inzulin, jedino pravo svjetlo u mraku. U ovom crnom, balkanskom mraku u kojem se našla. Nikada nije imala hrabrosti otići. Uvijek se nadala da će se stvari promijeniti. Bože kako sam bila glupa. Kako nisam vidjela koliko sam glupa? A mogla je otići davno, i imala je gdje.

Imala je čovjeka koji ju je istinski volio. No nikada nije bila spremna zamijeniti ovaj nesretni grad, svoje „užance“ u njemu, sunce i more za hladnoću i snijeg Kanade. Dopisivali su se, dopisuju se i dan danas. Mate, današnji Matt, snašao se u toj zemlji i napravio svoj posao u građevinskom sektoru. Imao je oduvijek smisla i za biznis i za zaradu. Upoznala ga je kada joj je jednom pred kinom prodao prošvercane karte. Znala je da će uspjeti. Šverceri kino kartama u svijetu jednostavno moraju uspjeti. Predodređeni su za to. Mate je otišao kada su mu ovdje uništili firmu. Pohlepne životinje. Danas ima svoju u Kanadi, ima skoro stotinu radnika. Bože kako sam ja bila glupa. Što me zapravo vezalo u ovoj kloaki osim gorčine? Familija, ono što je imala od nje, polako je se ali sigurno odricala. Najviše je zabolio sin. S vremenom je prestao posjećivati, i ona je s vremenom prestala posjećivati njih. Njena snaha bila je njena sušta suprotnost. A njen sin preslika svog oca. Čovjeka koji se bojao vlastite sjene. Ta djevojka je s vremenom uspjela napraviti taj jaz među njima. Ona i njena jebena molitvena zajednica. Isprali su mozak prvo njoj, pa kasnije i njemu. Za njih ona, majka njenog muža, bila je heretik. Luđakinja.

Sve je počelo naravno s društvenim mrežama. Ljudi kao što je ona, ljudi koji su u godinama i najčešće bolesni, iamju samo jednu opciju. Svoj glas i stav iskazati samo na toj platformi. A ona ga je bogami znala iskazati. Za tipkovnicom se zbilja transformirala. Postajala je ratnica, mlada žena puna života i pravedne borbe. I uskoro je našla istomišljenike. Ali polako gubila stvarne prijatelje. Zapravo se nije više mogla niti sjetiti kada se to desilo i u kom momentu da su joj počeli okretati leđa? Ovo ljeto kada je igrala ona Mamićeva reprezentacija koju nije mogla smisliti? Više nije bilo niti važno. Ljudsku glupost, poltronstvo i šutnju nije više mogla tolerirati. Nije imala živaca. Svi ti njeni prijatelji iz mladosti imali su različite živote. Neke je bilo sram što egzistiraju na njenoj mirovini, no ti su bili u manjini. Najviše je bilo onih koji su joj prigovarali kako „piše svašta“, kako ne razumiju toliki bijes i mržnju prema vječnoj nam Hrvatskoj, dok su istovremeno napredovali po državnim službama sa rukom na srcu. O kako su samo pazili da joj ne budu prijatelji čak i na društvenim mrežama. To bi im bila mrlja na karijeri. To te životinje lopovske gledaju. Lojalnost. Onu izvornu. Bestijalnu, nikako ljudsku. Sve je takve na vrijeme makla iz svog života. Kao i sve koji su s vremenom počeli zazirati od nje. Kao od kuge.

I tada se razboljela.

Šećer. Puno sekiranja. Jednostavno nije bila osoba koja će šetati po Marjanu i koju će boljeti neka stvar za sve. Ona je bila u duši ratnik. Otvorila je ponovo mobitel kada joj je draga djevojka donijela drugu kafu. Strategija tih nakaza je jasna. Proizvođačima će neprihvatljivo spustiti otkupnu cijenu inzulina, ovi će pregovarati i pregovarati, i na kraju će svaliti sve na nas. Bolesne. Na kraju, a naučila je već sistem kako te nakaze rade, i tu će stavku morati plaćati sama. Od ionako mizerne mirovine s kojom krpa kraj s krajem. Najlakše je naplatiti sirotinji. Nije više mogla čitati. U pošti, u kojoj je namjeravala platiti račune bio je beskrajan red. Banka, koju preprodaju već peti put blokirala je sve transakcije. Pun joj je sandučić opomena, ovrha, pun joj je mail prijetnji, tužbi, kamata. Ova zemlja je sve samo ne zemlja. Uzdahnula je i promatrala kako djevojka, konobarica, kiti bor. Advent. Bože kako sam se nekada veselila ovim danima. Kako sam ih samo čekala. Planirala. Pripremala se za to divno vrijeme kada je sve mirisalo na cimet, kuhano vino i dobro raspoloženje. Ovo će biti drugi, ili treći Božić koji će provesti sama. Prošli je prespavala. Nije odgovarala na pozive, nije gledala u poštanski sandučić, nije išla u grad, nije ništa kupovala, nije pravila kolače, bakalar, nije imala za koga.

Pred Badnjak su joj isključili struju.

Nema ovdje zemlje za starce. Imala je osjećaj da se dužna, po gospodi iz Vlade, što prije ubiti. Kako sa lošom prehranom, jer više i ne pamti kada je sebi kupila malo voća, što sa stalnom psihozom hoće li toj gladnoj nemani od države svaki mjesec uspjeti namiriti sve namete. Nameti su bili prvi, pa onda ono što joj je ostalo od života. Prvo računi, pa lijekovi, pa onda sve ostalo. Pa onda život. Život koji ti ostane. Glad, u ovoj je zemlji upoznala glad. Nije mogla vjerovati da će na takve grane spasti, nakon toliko godina rada. I više nije mogla podnijeti sve one glupane, one bskrajne idiote koji bi je pljuvali kada bi spomenula Tita i Jugoslaviju. Samo je tada živjela. Sve od tada nije bio život, nego ropska galija idiotima.

Čvrsto je odlučila kako ovaj Božić neće čestitati nikome. U ovoj žabokrečini niti ima Boga, niti ima više kome bilo što čestitati. Otvorila je na mobilnom poruke i pročitala još jednom Mattovu zadnju poruku, tj, pitanje: „Kada ćeš se odlučiti konačno doći?“

Uzdahnula je i napisala: „Čekaj me za Božić, stižem!“