Amanet Juraja Hrženjaka

Povezani članci

• Podrška za više od 50 porodica djece i osoba sa invaliditetom – Zvanično otvoren Servis centra „SocI“ u Tuzli
• Plinska toljaga made in EU
• 29. april Svetski dan igre
• SNSD i HDZ nisu podržali ni kažnjavanje institucionalne glorifikacije ratnih zločinaca
• Kad nitkovi lupetaju
• Komesarka EU Ylva Johansson posjetila kamp Lipa

Foto: RadioSarajevo

U isto vrijeme dok su u Kuštosijanskoj ulici u Zagrebu mladi Bad Blue Boysi razvijali svoje zastave uz baklje i transparent „Jebaćemo srpske žene i decu“, a policija se trudila da ih identificira, u 104. godini života napustio nas je razočaran mladošću ove zemlje i njenim zastavama, Juraj Hrženjak – Đuka. Juraju Hrženjaku, Titovom zadnjem partizanu, bombašu i jednom od članova predsjedništva Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, pod prozorom je mladost te iste Hrvatske razvila crne zastave HOS-a. Te crne zastave, kada pitate te mladiće, zastave su njihovih očeva i oni su ginuli za njih. Pod tim stijegom ginuli su Hrvati, pa se podrazumijeva da ga mladost ove zemlje ponosno diže, u crnim majicama HOS-a.

U čemu bi drugom?

U isto vrijeme počasni predsjednik Antifašističke lige RH, sudionik Narodnooslobodilačke borbe, direktor Instituta za samoupravljanje bivše države, Juraj Đuka Hrženjak, umire potpuno svjestan da ostavlja zemlju za koju se borio u rukama mladosti koja potpuno ne shvaća da se upravo pod tim crnim zastavama odigravala jedna od najsramotnijih epizoda ovoga naroda. Zastavama pod kojima

se ubijalo, klalo i etnički čistilo sve što nije hrvatsko. Da se ljude deportiralo u koncentracione logore uz rasne zakone, da im se zaista, kako i stoji na transparentu jebavalo žene i djecu samo zbog toga što su pripadnici drugog naroda, drugačije vjere i drugačijh krvnih zrnaca.

Čvrsto vjerujem da je Juraj Đuka Hrženjak usnuo vjerujući kako ta mladost ne zna što zapravo veliča, kako zbilja izgledaju stabla sa obješenim ljudima, i kako ne možeš biti čovjek ako siluješ tuđu ženu, nečije dijete. Juraj Hrženjak u jeseni svoje životne borbe izdaje memoare pod radnim nazivom „Stoljeće života“ u kojima opisuje sve užase kojima je svjedočio pod tim istim zastavama pred kojima su stajali ti momci. Tim crnim zastavama koje je jako dobro zapamtio iz mladosti. Juraj Hrženjak borio se uz mnoge naše očeve pod jednom sasvim drugom zastavom. Pod zastavom slobode, zastavom oko koje se okupio čitav uljuđen, civilizacijski svijet tog vremena. Knjiga Juraja Đuke Hrženjaka istinsko je i vrijedno svjedočanstvo o zastavama naših očeva koje bi trebalo ući u sve udžbenike svih osnovnih i srednjih škola. Jer je zastava pod kojom se borio Juraj Hrženjak bila ona istinska zastava naših očeva, ista ona koja je ovom narodu ispisala najsvijetlije stranice njegove povijesti, unatoč crnim zastavama očeva iz njegovih redova, očeva kojih bi se njihova djeca trebala sramiti.

“Pored aksioma antifašizma, da antifašisti odlučno i argumentirano promoviraju i brane antifašizam u našem radu, vrlo je važno da od države, takve kakvu trenutačno imamo, i baš zato (stalno je moramo opominjati da je građena na antifašističkim temeljima) zahtijevamo da usmjeri i materijalno omogući stručnjacima i znanstvenicima, prije svega povjesničarima, da bez zloupotrebe medija i politizacije izučavaju i analiziraju našu nedavnu prošlost, i onu ‘domoljubnu’, izdvojenu od antifašizma”, rekao je Hrženjak u svom proročanskom govoru na osnivanju Antifašističke lige Republike Hrvatske u proljeće 2016, aludirajući na one koji ne opominju, a koji uče mladost ove zemlje potpuno krivim činjenicama iz naše povijesti. Povjesničare je opominjao Juraj, one koji snose najveću krivicu, kao i političare i sve koji sudjeluju u odgoju tih mladih ljudi, koje će gledati zadnjeg dana svog života sa tim sramotnim transparentom.

Mnogi od njih, mladi i budalasti, nikad neće imati želudac da siluju bilo koga ili zapale kuću, ubiju dijete. No što je s onima koji će to moći? Sa onima koje ćemo toliko odgojiti da mrze, da će to biti u stanju jednom napraviti? Ta pitanja ostavio nam je Juraj Hrženjak otišavši zauvijek no ta pitanja ostavio je i kao svoj testament. No kome je Juraj sve to ostavio?

Niti jedan portal, niti jedna TV kuća, nije objavila vijest da je Juraj Hrženjak objavio svoje memoare 2017. godine i da je u njima oštro osudio ekstremno desničarenje, prljavo širenje mržnje i reviziju povijesti koja omalovažava svakog poštenog Hrvata kao i samu definiciju antifašizma koja se prodaje „pod zastavom naših očeva.“ Niti njegovu poruku mladim ljudima, generacijama koje dolaze da budu odgovorne prema prošlosti i još odgovornije prema budućnosti. Da nitko, nikada u njihovo ime ne smije razvijati bilo kakve zastave „njihovih očeva“ doli onih pravih zastava. Zastava slobode, jednakosti, pravde i poštenja, pa bile one crvene, bile one sa petokrakom ili sa hrvatskim grbom.

Pod svim tim zastavama ginuli su naši očevi da bi jednom njihova djeca bila slobodna. Slobodna od aveti fašizma. Niti jedna TV kuća neće danas prikazati dokumentarac o životu čovjeka, o borbi partizana, o žrtvi tih ljudi da jednom, u budućnosti ničija djeca ne prijete drugoj kako će ih silovati, kako će im silovati majke. Jer takvi ljudi u Jurajevoj domovini koju je oslobodio ne prolaze i njihove se poruke ne čuju. Političarima treba takva mladost, mladost zadojena mržnjom, a ne mladost koju bi odgajao Juraj Hrženjak i njemu slični.

Povjesničarima treba da povijest interpretiraju kako se političarima sviđa, jer se pod crnim zastavama oslobađalo od ljudi, a rehabilitirati treba oslobađanje od ljudi koji nisu naših krvnih zrnaca. I naše pameti, da nam djeca razvijaju takve zastave mržnje, sulude ideologije koja je napravila toliko zla, jer političarima ne treba mladost koja misli, mladost koju očevi uče da je jednom bilo bolje i drugačije, za vremena Juraja Hrženjaka i njima ne treba mladost koja se buni, prosvjeduje, traži svoje mjesto pod suncem. Njima treba mladost koja mrzi. Mladost koja bi sutra palila sela, ubijala djecu i silovala nečije žene, u ime ideologije, u ime države koju trebaju bezpogovorno slušati.

Juraj Hrženjak otišao je zauvijek u legendu. I ono što nam je ostavio u svojim memoarima, unatoč crnim zastavama pod prozorom, moramo svi dobro proučiti. Juraj Hrženjak ostavio nam je svoju prošlost kao putokaz u budućnost. I na tom tragu tog velikog čovjeka kojeg nitko danas ne smije spomenuti moramo učiti svoju djecu. Njegovim porukama koje nam je ostavio. Unatoč zemlji koja razvija crne zastave. Unatoč mladosti koja će vašu djecu označiti kao djecom komunista, partizana i Titovih pionira.

Morate ustrajati, vikao je sitni Juraj, Titov bombaš i čovjek koji je svojom tjelesnom građom nadvisivao sve titane ovoga svijeta. Morate, dok u vama srce bije, dok u vama ima daha, učiti svoju djecu povijesnim istinama. Da nikada ne staju pod crne zastave, da poštuju tuđe majke, žene, tuđu djecu. I to je zastava Juraja Hrženjaka. Zastava koja će se vječno vijoriti nad ovom zemljom. Ma koliko oni razvijali svoje crne zastave. Jer je povijest takva i ona se ponavlja, i to je Juraj jako dobro znao. A ako se ponovi, ponovo će nas biti dovoljno.

Dovoljno da im njihove crne zastave zabijemo u te balave guzice.