8. mart – Dan sjena

Izdvajamo

• Osmi mart je, od dana koji je simbolizirao nastavak borbe za ženska prava, postao dan koji se shvata kao praznik ''ljepšeg spola''. Ova retorička zamka svjedoči u šta se danas pokušavaju pretvoriti feminističke akcije od istoka do zapada, kao i o tome kako je patrijarhat pokušao reinterpretirati žensku borbu. Jer, žena treba da bude ljepši spol, u čudovišnoj vladavini neopatrijarhata. Od mašrika do magriba.

Povezani članci

• DOGS TRUST UČESTVUJE U UDARU NA USTAVNI POREDAK BIH, KAO I ORGANIZOVANOM KRIMINALU
• Drugačiji grad
• Izgleda im nije dosta bilo
• Dugi put Kine na zapad: Novi kineski put svile
• Patriotsko je naučno, jebeš metodologe
• Slavo Kukić: Studente se koristi kao instrument nacionalističkih politika

Foto: Flickr

U 21. stoljeću sve se čini da žena (ponovo) bude samo sjena koja smjerno prati patrocentrični i militaristički poredak i vjerno mu služi zarad takozvanih viših ciljeva. I sve su žene donekle slobodne, ali samo unutar granica koje im je odredila dominantna kulturološka i politička matrica. Pitajte ženu u mini-suknji u Kabulu ili ženu s burkom u Parizu.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Osvanuo je još jedan Osmi mart, poznat i kao Dan žena. Na povijesni značaj ovog datuma je izlišno i podsjećati. Mnogo je bitnije od toga ukazati na njegovu savremenu artikulaciju. Potreba za inkluzivnim oblicima feminizma nikada nije bila jača, a o tome svjedoče upravo spomenute artikulacije.

Krenimo redom. Svake godine, u vrijeme Osmog marta u konzervativnim muslimanskim i bošnjačkim krugovima tvrdi se kako muslimanke (odnosno Bošnjakinje, jer se to u bivšoj Jugoslaviji pokušava napraviti sinonimom) ne trebaju da slave ovaj praznik jer nije dio tradicije islama. I u tom stavu nema ništa sporno. Ljudi imaju pravo da neki praznik ne prihvate kao svoj. No, ono što je krajnje sporno je činjenica da o tome odlučuju muškarci, kao i argumentacija koja se koristi pri tome. Tako se, uz tvrdnju da to nije muslimanski praznik (a ko je rekao da jeste?!), redovno ističe da to muslimankama niti ne treba jer im je islam odredio “počasno mjesto”. Recite to Malali, recite to Benazir Bhutto, recite to saudijskoj ženi koja je nakon silovanja bičevana kako bi se naučila pameti, recite to afganistanskim i pakistanskim djevojčicama koje ne smiju ići u školu ili pak Saudijkama koje ne smiju sjesti za volan… Ali, to su samo nakaradne interpretacije islama, reći će smjerna ulema spremna da ženama začepi usta za svaku sitnicu. A onda se može postaviti i pitanje: draga gospodo vitezovi, zašto onda vazite o tome kako će ”naš moral” silno pokvariti činjenica da neka žena dobije cvijet za Osmi mart? Zašto se tako revnosno ne obračunavate s bagdadijima, saudijskim šejhovima koji bičuju silovane žene i zabranjuju skupljanje humanitarne pomoći za Palestinu? O Boko Haramu, kojemu je hobi da svako malo otme koju stotinu, djevojčica da ne pričamo. Zar su moralni odabranici zaboravili na to da je, što često vole ponavljati, Bogu mrsko kada govore ono što ne prate svojim djelima? Pitanje je: kad su tako učeni i znani, zašto k vragu ne stanu u kraj tim pogrešnim interpretacijama? Kako je to jedan simbolički bitan datum odjednom postao opasniji od svih ovih pogrešnih interpretacija? Umjesto toga, vitezovi ženske časti su pohrlili da pozovu žene, te nesretne maloumnice, da se ne odazivaju onima koji hoće da ih izvedu iz njihovog ovozemaljskog raja u nekakve tamo feminističke gadarije. Nad počasnim mjestom stoji i počasna straža.

Dakako, postoji cijelo učenje o tome kako se feminizam može iskoristiti u (neo)kolonijalne strategije, ali niko neće reći da je to samo jedna od (zlo)upotreba feminizma. Feminizam je dežurno i apsolutno zlo. A činjenica da su se ovakvoj (zlo)upotrebi feminizma najviše usprotivile same feministice treba da se prešuti. Jer, treba li ponavljati, feminizam je sušto zlo.

S druge strane šovinističke linije razgraničenja, na imaginarnom i samoljubivom Zapadu žene dakako uživaju veće slobode nego u svijetu koji sebe voli nazivati islamskim. Ali i tu se javljaju tendencije koje prijete da cijeli projekt feminizma dovedu u pitanje.

Prva je priča o tome kako je Zapad ženama ”dao” velika prava. To je ordinarna laž. Zapad, taj muškocentrični konstrukt, nije ženama dao nikakva prava. Žene su se same izborile za njih. Bila je to dugotrajna i krvava borba. No, rezultati te borbe se prisvajaju kako bi muški i imperijalistički Zapad sebe pokazao prosvjetiteljem koji, za razliku od ostatka svijeta, ženama ”daje” prava. Nakon što su žene izborile svoje slobode, veliki kapitalistički bosovi su odlučili da ih, pogađate, kapitaliziraju. Drugim riječima, da ih upregnu u svoj profit. Tako se javila vladavina korporativne kvazi-oslobođenosti žena u kojoj se žene neprestano moraju izvinjavati za nešto i dokazivati da, iako su žene, mogu raditi kao svoje muške kolege i čak više. A pri tome, nerijetko, primati manju platu. Žene na Zapadu nisu uspjele zahvaljujući tamošnjoj patrijarhalnoj kulturi nego uprkos njoj. A svi wild-wild-west bosovi koji tvrde da su ženi dali slobode zapravo mnogo podsjećaju na one koji vaze o tome kako su ženi dali počasno mjesto. Retorika je ista, sve ostalo su nijanse.

Druga stvar koja je vrlo opasna jeste činjenica da, skupa s jačanjem desničarkih pokreta, jačaju i neokonzervativni pokreti. Na Zapadu, posebno u Americi, postoji cijeli jedan neocon pokret koji označava sve one koji su za povratak u kozervativne okvire. A to sve jako dobro korespondira s otvaranjem svjetskih ratnih žarišta. Dobrom vojniku je, kao drugi dio idilične slike, potrebna dobra ženica kod kuće. Tu su, dakako, sveprisutni stereotipi o feministicama pa su one, posebno u filmovima masovne produkcije, uvijek debele, ružne, asocijalne, isfrustrirane, dakle sve ono što stane u američku tinejdžersku poštapalicu ”weirdo”.

Osim toga, prisustvo žena u politici se svelo na obično mjerenje procenata. Žene u svjetskoj politici i dalje govore muškim glasovima. Štaviše, jedini način da se žena regrutira za politiku je da maskulinizira svoj glas i svoje djelovanje. Jer, žena je poželjna samo ako reproducira muški, militaristički i patrijarhalni sistem vrijednosti. U malim ex-yu samoljubivim patrijarhalnim rezervatima takve primjerke nalazimo svuda. Postoji li bolji dokaz od recimo ”obiteljski” i generalski nastrojene Kolinde Grabar Kitarović ili, recimo, Željke Cvijanović. Da karikiram, ne mislim da je Kolinda veća feministkinja od Karamarka niti Cvijanovićeva od Dodika. No, kome je to bitno?! Sve se svelo na performativnost. Imate pet žena u vladi. Cool, vaša zemlja je ženski raj.

Još je jedna vrlo moćna retorička zamka. Naime, često se govori o radikalnim feministicama. Radikalni šovinisti, s druge strane, ne postoje. Oni su samo moralni čuvari tradicionalnih vrijednosti. Divota jedna.

U 21. stoljeću sve se čini da žena (ponovo) bude samo sjena koja smjerno prati patrocentrični i militaristički poredak i vjerno mu služi zarad takozvanih viših ciljeva. I sve su žene donekle slobodne, ali samo unutar granica koje im je odredila dominantna kulturološka i politička matrica. Pitajte ženu u mini-suknji u Kabulu ili ženu s burkom u Parizu.

Osmi mart je, od dana koji je simbolizirao nastavak borbe za ženska prava, postao dan koji se shvata kao praznik ”ljepšeg spola”. Ova retorička zamka svjedoči u šta se danas pokušavaju pretvoriti feminističke akcije od istoka do zapada, kao i o tome kako je patrijarhat pokušao reinterpretirati žensku borbu. Jer, žena treba da bude ljepši spol, u čudovišnoj vladavini neopatrijarhata. Od mašrika do magriba.