ENG
34 SU GODINE PROŠLE . . .
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
Povezani članci
Od Titove smrti prošle su pune 34 godine, više od tri desetljeća. Nije li stoga krajnje vrijeme da objektivni historičari, sposobni stvari procijeniti s nužne povijesne distance, da istinoljubivi novinari koji ne dozvoljavaju da ih se kupi egzistencijalnom ucjenom, da nevladin sektor koji mora shvatiti da zadržavanje samo na osudi kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji otvara put još većem kršenju ljudskih prava pod plaštem tzv. demokracije, da preostali antifašistički borci i antifašisti, bez obzira kojoj generaciji pripadaju, da svi oni dignu glas protiv demoniziranja Josipa Broza Tita.
Piše: Tomislav Jakić
Čovjek koji je Tita dobro poznavao, koji se s pravom ubrajao u krug njegovih prijatelja, a koji ga je upoznao u vrijeme kada je Titovo ime postalo simbolom borbe za slobodu i prešlo granice Jugoslavije, napisao je: „Ako je ikada postojalo dijete 20. stoljeća, bio je to Josip Broz . . . Krvavi međaši toga stoljeća utjecali su na njegov razvoj i imali odraza na njegovu karijeru. A on je sa svoje strane obilježio stoljeće. Oni i idu zajedno – taj čovjek i to vrijeme. Moglo bi se reći da je prvi simbol drugoga.“ Napisao je to u godini nakon Titove smrti sir Fitzroy Maclean, britanski diplomat i političar, konzervativac koji sigurno nije imao simpatija za komunistički pokret, ma u kojoj varijanti, ali koji je znao prepoznati, cijeniti i poštovati veličinu Titovog djela kako na vojnom, tako i na političkom, i to globalnom, planu.
Sve to, da je Tito bio izvanredni organizator i vođa pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, da je nakon razlaza sa Staljinom poveo Jugoslaviju samostalnim putem, da je bio nesporni vođa Pokreta nesvrstanih, značajnog faktora međunarodnih odnosa u njegovo vrijeme, sve se to znalo i u nekadašnjoj Jugoslaviji. Ne zato što su nam punili glavu lažima, nego zato što je naprosto tako bilo. I sve je to „zaboravljeno“, negirano, a u najmanju ruku relativizirano, u protekla dva desetljeća, otkako se raspala država što je bila njegov projekt. Kao da je s Jugoslavijom morao – po drugi puta – umrijeti i Tito. Niti je morao, niti je umro. Svatko, naime, tko iole pažljivije prati ono što se objavljuje u svijetu, zapazio je upravo u ta dva desetljeća simptomatičan paradoks: Tita se uporno, agresivno, za zdrav razum upravo ponižavajuće, odriču oni koji bi od pozivanja na Tita i njegovo djelo mogli imati (samo) koristi, dok ga i dalje cijene izvan područja bivše Jugoslavije, u svijetu, tamo gdje od toga nemaju ništa – osim spoznaje da nisu istinu proglasili za laž (a to baš i nije tako malo).
Sve države nastale na području bivše Jugoslavije podvrgnute su, u manjoj ili većoj mjeri, od trenutka osamostaljivanja procesu povijesnog revizionizma koji se može u svojemu krajnjem cilju svesti na grubo jednostavnu formulu: pobjednike u Drugome svjetskom ratu proglasiti poraženima, a poražene – pobjednicima. Tome treba, međutim, dodati još jednu, nimalo beznačajnu dimenziju. Jugoslavija je bila socijalistička zemlja, bitno različita od svih zemalja Istočnoga bloka, „lagera“, ali ipak – socijalistička. U vremenu rušenja socijalizma ne samo kao poretka, nego i kao ideje (što je na dugi rok gledano čak i važnije) postalo je „krojačima novoga poretka“ izuzetno bitno da se ako ne izbrišu, a ono svakako bespovratno kompromitiraju svi simboli socijalizma. U Jugoslaviji glavni je takav simbol nesumnjivo bio Tito. Drugim riječima: ako se želi kompromitirati (i) jugoslavenski model socijalizma (u sklopu demoniziranja socijalizma kao takvog) mora se uništiti i ugled što ga je imao Tito, mora ga se provući kroz blato, bilo tezama o njemu kao o „desetome na svjetskoj listi mega ubojica“, bilo pričama o njegovome „slatkom životu“, bilo – napokon – tvrdnjama kako veliki međunarodni ugled Jugoslavije u Titovo vrijeme nije ništa drugo, nego propagandna laž. Ako stvari sagledamo u tome svjetlu, a samo ih se tako i može sagledati, onda nužno dolazimo do zaključka kako odnos prema Josipu Brozu Titu postaje lakmus papir kojim ćemo detektirati i naš odnos prema vlastitoj prošlosti.
Ova su razmišljanja zasnovana primarno na iskustvima Republike Hrvatske i bilo bi pretenciozno prenositi ih na sve države nastale na tlu bivše Jugoslavije, mada bi – u isto vrijeme – značilo zatvarati oči pred činjenicama, ako bi se ustvrdilo da nema nikakvih paralela između kretanja na hrvatskoj sceni i onih – na primjer – u Srbiji, pa i u Sloveniji. Trend negiranja Titove ličnosti i njegovoga djela najmanje je prisutan u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini – barem na razini službene politike.
Kasniji “Vrhovnik” i Maršal
Prvi predsjednik samostalne Hrvatske, Franjo Tuđman, osim što je bio i uvjereni hrvatski nacionalist, bio je čovjek proizašao iz NOB-e, godinama oficir armije kojoj je Tito bio vrhovni zapovjednik i – na osobnoj razini – očito fasciniran Titom. U Tuđmanovo vrijeme nemilosrdno je uništeno praktično sve što je na bilo koji način podsjećalo na socijalističku Hrvatsku, na Jugoslaviju, na antifašizam (o komunizmu da se i ne govori), ali – Tita se uglavnom nije diralo. Pojavljivali su se, doduše, članci o njegovome luksuznom životu, o tome kako je u njegovo vrijeme standard ostvarivan zaduživanjem u inozemstvu (onda: standard, a danas – golo preživljavanje!), ali grubih napada nije bilo. A Tuđman je čak pokušavao oponašati Tita nastupom i uniformama. Kako je to izgledalo, bolje je i ne govoriti. Desnica je dotle čekala u prikrajku. I dočekala je svoj trenutak Tuđmanovom smrću. Tada je „otvoren lov“ na mrtvoga Tita, tada se punim zamahom počeo ostvarivati projekt kojega su od samoga početka imali u prvome redu povratnici iz emigracije (koji su podupirali Tuđmana), a uz svesrdnu podršku kako maloga broja istinskih desničara na hrvatskoj sceni, tako i određenog broja konvertita, dojučerašnjih radikalnih članova Saveza komunista, koji su iznenada „progledali“ i koji su očito procjenjivali da u svojem i antikomunizmu, i antititoizmu moraju biti agresivniji i glasniji od drugih, kako bi bili uvjerljivi.
Na njihovo razočaranje, taj medeni mjesec demontiranja Titove veličine bio je kratkoga vijeka, jer je sa stupanjem na dužnost drugoga hrvatskog predsjednika, Stjepana Mesića, na čelo države došao čovjek koji je ispravno procijenio kako samostalna Hrvatska može na međunarodnoj sceni, a pogotovo u Trećem svijetu, samo dobiti, bude li ne samo naglašavala Titovo hrvatsko porijeklo(otac), nego uvažavala i vanjsku politiku vođenu u njegovo vrijeme i pozivala se na dobre odnose sa zemljama s drugih kontinenata uspostavljene u kontekstu politike nesvrstavanja (pa će Mesić dva puta otići i na summite Pokreta nesvrstanih). Ipak, nakon relativno kratkog razdoblje nesnalaženja, desnica se pribrala, i ponovo krenula prilično agresivno s kampanjom protiv Tita. Dok je višegodišnjim demonstracijama (u Tuđmanovo vrijeme) u Zagrebu na početku vlade kojom su dominirali socijaldemokrati Ivice Račana (nekadašnjeg prvog čovjeka SK Hrvatske) uspjelo vratiti ime Trgu žrtava fašizma, formirana je inicijativa koja manifestacijama što se održavaju dva puta godišnje traži ukidanje Trga maršala Tita. A u Saboru (parlamentu) kojim su dominirali zastupnici vladine koalicije, vrijedi naglasiti još jednom, na čelu sa socijaldemokratima, donijeta je odluka o davanju pokroviteljstva (kasnije, doduše, i o uskraćivanju financijske podrške) manifestaciji koja se održava na Bleiburškom polju u Austriji i kojom se – objektivno – komemoriraju pripadnici neprijateljskih kvislinških formacija koji su se tamo predali, nakon što su, još tjedan dana nakon službenog završetka Drugoga svjetskog rata, pružali oružani otpor. Nitko danas ne poriče notornu činjenicu (mada desničari tvrde suprotno) koja se u vrijeme Jugoslavije uporno prešućivala, da je ne mali broj tada zarobljenih bio likvidiran bez suda, po kratkome postupku. No, gledamo li povijesne dokumente, naći ćemo samo dva puta ponovljenu Titovu zapovijed da se sa zarobljenicima postupa u skladu s međunarodnim ratnim pravom. Zapovijedi – njegove – da se provode likvidacije, nema. Naravno, može se raspravljati o tome je li on znao što se događalo nakon predaje kod Bleiburga, kada je saznao, je li mogao spriječiti veći broj likvidacija, no to je sve u sferi spekulacija. To su pretpostavke, materijalnih dokaza nema, baš kao što nema – još – ni provjerenih podataka tko je u jamama otkrivenima u Sloveniji, u tenkovskom rovu kod Maribora, jesu li tamo pokopani ljudi poginuli u borbi, ili likvidirani (vjerojatno i jedni i drugi), ima li među njima žena i djece (što se uporno ponavlja) i, što je najvažnije, koliko je tijela u tim „masovnim grobnicama“. Potpuno proizvoljne pretpostavke kreću se od 20.000 do 200.000. Upravo iz toga razloga drugi hrvatski Predsjednik, za razliku od svojega nasljednika i aktualnoga predsjednika Sabora i Vlade, obojice iz redova socijaldemokrata, nikada nije želio ići ni na Bleiburško polje, ni na bilo koju lokaciju gdje su pronađeni leševi, insistirajući na tome da neće položiti vijenac na mjesto gdje mogu biti i posmrtni ostaci ratnih zločinaca, ubojica i koljača.
Smjenom na čelu najprije države, a potom Vlade (mada je u oba slučaja riječ o socijaldemokratima!) za desnicu se, nelogično, ali tako je bilo, stanje naglo počelo mijenjati. Iz njene perspektive – nabolje. Projekt usporen, ali nikada prekinut, u deset godina mandata drugoga Predsjednika, pokrenut je ponovo punom žestinom, krajnje agresivno i grubo, a bez ikakvog iole spomena vrijednoga otpora od strane Države. Javnost je zapljusnuta pravom poplavom publikacija, knjiga, TV emisija koje se sve mogu podvesti pod zajednički nazivnik: niti je Tito bio ono, za što su nas uvjeravali da je bio, niti je naša prošlost bila takva kakvu su nas učili da je bila („komunistička sintagma“, tako to zove jedan od medijski najeksponiranijih protagonista te kampanje). Preciznije rečeno: Tito je bio ubojica, najveći zločinac u odnosu na hrvatski narod, čovjek koji je, kao šef države, znao samo uzimati kredite, a živjeti u obilju. Ta medijska kampanja protiv mrtvog Tita ide preko dvije promašene TV serije o njemu (svaka na svoj način), serija koje portretiraju Saveznike kao one koji su svojim bombardiranjima maltene uništili Hrvatsku (a da se ne kaže koga su i zašto bombardirali), pa do serije pod imenom „Jugoslavenske tajne službe“ (u kojoj se – uz ostalo – apologetski govori o tzv. Bugojanskoj skupini). Knjige i publikacije pružaju znatno širu lepezu, mada – sadržajno – jednako siromašnu i „glajhšaltovanu“. Tu imamo knjige o Titu kao čovjeku koji svoj uspon na čelo KP Jugoslavije zahvaljuje tome što je denuncirao sve potencijalne rivale Staljinovoj tajnoj policiji i tako ih poslao u smrt (uopće nije teško dokazati da je to laž), knjige i članke o Titu kao čovjeku koji se spetljao s gotovo svakom poznatijom filmskom zvijezdom svoga vremena (o nepoznatim ženama, od radnica do aristokratkinja da se i ne govori), ali i knjige koje – kao – na znanstveni način opisuju „oružane snage NDH“, a na naslovnicu stavljaju sliku zloglasnog ustaškog koljača Jure Francetića, te knjige koje o oružanim akcijama tzv. križara, ostataka ustaških jedinica, bilo ostavljenih u Hrvatskoj, bilo ubačenih u Hrvatsku nakon završetka rata, govore kao o „gerili u Hrvatskoj“, a zamagljuju činjenicu da su „križari“ bili notorni teroristi.
Posebna su priča TV emisije, članci i knjige o tzv. komunističkim zločinima kojima se želi cijeli Narodno-oslobodilački pokret prikazati kao zločinački, s time da krajnja odgovornost leži – naravno – na vrhovnom zapovjedniku, maršalu Titu. Tu se operira s podacima o više od 700 masovnih grobnica samo u Hrvatskoj (a gotovo 2.000 na području cijele bivše Jugoslavije, s time da nije poznato tko ih je izbrojio), o zločinima partizana i na području susjedne Austrije, da bi se – kao svojevrsna nadogradnja – na tim temeljima uspostavila konstrukcija o zločinačkom karakteru vlasti u Jugoslaviji u cijelo vrijeme njezinoga trajanja („komunistički zločini u ratu i poraću“). I tu dolazimo do perverzne logike arhitekata koji grade „novu-staru povijest“. Upravo ono što nedvojbeno jest bila osnovna karakteristika i ustaškog pokreta i kvislinške države, uspostavljene bez ikakve demokratske legitimacije pod njegovim vodstvom, dakle – zločinački karakter, to se pripisuje Titu i državi kojoj je on bio na čelu. Druga je strana iste medalje uporno ponavljanje teze o „jasenovačkom mitu“ (čemu – objektivno govoreći – pridonose i vlastodršci Republike Srpske koji uporno insistiraju na brojci od 700.000 ubijenih), pa se tako s TV ekrana u Hrvatskoj mogla čuti tvrdnja „znanstvenika“ da je broj od poimence utvrđenih 82.000 ubijenih u Jasenovcu – rezultat političkog dogovora. A ima ne mali broj slučajeva da obitelji ubijenih u Jasenovcu, izvrgnute dvadesetogodišnjoj propagandi koja tvrdi da su u tom zloglasnom logoru završavali samo neprijatelji Hrvatske, poriču da su njihovi ubijeni preci ikada bili u Jasenovcu. Dok je ne tako davno hrvatska policija dobila kao primarni zadatak istraživanje komunističkih zločina (što je uključivalo neselektivno ispitivanje boraca Narodno-oslobodilačke vojske), masovne grobnice, koje svjedoče o vladavini terora u tzv. NDH, napr. u Jadovnom, prvom ustaškom gubilištu, nitko ne istražuje, a spomenik početku ustanka u Srbu proglašava se „četničkim spomenikom“.
Nešto slično vidimo u Republici Srbiji u slučaju sudskog postupka (bez obzira na njegov završetak) kojim se željelo rehabilitirati četničkog vođu Dražu Mihailovića. Već i sam čin formiranja Državne komisije za istraživanje okolnosti ubojstva Draže Mihailovića (a to je bio potez Države) spada u sferu povijesnog revizionizma, jer četnički vođa nije ubijen, nego suđen zbog suradnje s okupatorom u postupku koji je bio javan, osuđen na osnovi mnogobrojnih dokaza i iskaza svjedoka na smrt i strijeljan. I vrlo slično kao što su se rigidni nacionalizmi, odnosno šovinizmi međusobno pothranjivali na početku raspada jugoslavenske federacije, pridonoseći nesumnjivo krvavome karakteru toga raspada, tako i danas povijesni revizionizam jedne strane (svejedno koje) pothranjuje povijesni revizionizam na drugoj. S posljedicama koje ne mogu biti drugačije, nego pogubne.
U svemu tome postoji i jedan širi aspekt – evropski. Mada je današnja demokratska Evropa sazdana na temeljima antifašizma, mada je zločina osvete kakvi se pripisuju jugoslavenskim antifašistima i Titu (i koje se, treba ponoviti, ne može poreći), bilo u svim zemljama što su stenjale pod okupacijom naci-fašizma (iako ni u jednoj od njih ne pokušavaju ni tražiti njihove počinitelje), sklonost prema antikomunizmu, odnosno spremnost da se za volju antikomunizma svašta tolerira, tjera ujedinjenu Evropu, točnije Evropsku uniju da zatvara oči pred sve grubljim nasrtajima povijesnog revizionizma, čime se tjera voda na mlin krajnje opasnoj i povijesno neodrživoj tezi o izjednačavanju „svih totalitarnih režima“, drugim riječima o izjednačavanju naci-fašizma i komunizma kao zločinačkih poredaka. Zato, na primjer, Evropska unija ne reagira kada glavnim gradovima nekih njezinih novih članica, ili aspiranata na članstvo marširaju bivši pripadnici SS odreda iz tih država, zato šuti na mimohode s bakljama pripadnika nacionalističkih, desnih organizacija, a posve po uzoru na poznate bakljade Hitlerovih pristaša u „zlatnim danima“ Trećeg Reicha.
Od Titove smrti prošle su pune 34 godine, više od tri desetljeća. Nije li stoga krajnje vrijeme da objektivni historičari, sposobni stvari procijeniti s nužne povijesne distance, da istinoljubivi novinari koji ne dozvoljavaju da ih se kupi egzistencijalnom ucjenom, da nevladin sektor koji mora shvatiti da zadržavanje samo na osudi kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji otvara put još većem kršenju ljudskih prava pod plaštem tzv. demokracije, da preostali antifašistički borci i antifašisti, bez obzira kojoj generaciji pripadaju, da svi oni dignu glas protiv demoniziranja Josipa Broza Tita. Jer, ako se otrpi njegovo demoniziranje, ako se pristane na isključivo pristrano ocjenjivanje i njegove ličnosti i njegovoga vremena, uz istodobno negiranje svega pozitivnoga što je uradio, otvorit će se slobodan put definitivnom brisanju povijesnih istina i instaliranju povijesnih laži na njihovo mjesto, te – u krajnjoj liniji – zatiranju antifašizma kao sustava vrijednosti na kojemu bi naša društva trebala biti izgrađena. Dan, kada je prije 34 godine umro Tito, čini nam se prigodnim danom da se upravo to krajnje jasno konstatira. Ne samo zbog očuvanja uspomene na Tita, nego i zbog generacija što dolaze. One nisu zaslužile društva kakva danas imamo. Zaslužile su bolje.
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
