PUT KA PREPOZNAVANJU SEBE

Autor/ica 👤Vojislav Vujanović 5.6.2019. u 12:39

Izdvajamo

Sva u lirskom notiranju ratnog užasa, ona je neka vrsta lirske etičke hronike posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine i izbjeglištva. Zato ova poezija obuhvata ogroman etički prostor, od potresnog opisa patnje gole ljudske supstance do propitivanja božanskih etičkih načela i zalaganja za novu formu osjećajnosti... (Enver Kazaz).

Povezani članci

Fotografije: arhiva

Jozefina Dautbegović već je bila prekoračila tridesetu kada se 1979. godine predstavila javnosti svojom prvom pjesničkom zbirkom. Jasno je, dakle, da nije žurila u svome cjelovitijem predstavljanju, da je čekala trenutak kada se osjetila dovoljno zrelom za takav čin. Knjizi je dala znakoviti naslov Čemerike. Sam leksem izveden je iz korijena čemer, sa značenjem gorčine i jada, teških životnih iskušenja. Otkuda ovakav naziv budući da se radi o čovjeku rane dobi, bez širokog spektra životnih iskušenja? Očito je da je pojam čemera izveden iz drugačijeg vida svijesti – onog koji se oblikovao u dinamičnom preživljavanju prelaska iz mladalačke dobi u doba zrelosti, u doba kada se život počeo ukazivati u složenijim vidovima svoje neposredne opstojnosti, sa projekcijama koje nisu bile u punom suglasju sa očekivanim, bilo u saznajnom bilo u emotivnom smislu. Kada se tome doda i intelektualni potencijal koji će u punoj mjeri doći do izražaja u poeziji što će nastajati u punoj i životnoj i stvaralačkoj zrelosti, onda diskrepanca između životnog toka i dinamičkog faktora koji je stvarao unutarnje napone biva sasvim vidljiva.

Ali treba dodati još jednu činjenicu: Jozefina Dautbegović imala je izuzetno razvijen osjećaj za jezik. Uz to, bila je prosvjetni radnik i živjela je u neposrednom dodiru sa sredinom onoga govora koji je modelirao izvorni narodni genij i koji je ona upijala sa samog izvora. Leksem čemerike je, bez sumnje, nikao u jezičkom djelatnom prostoru upravo narodnog genija, jer nosi u sebi i lirsku transparenciju toga govora, ali i izuzetnu ekspresiju u sazvučju vokalā visokog tembra (i, e) i konzonanata izražajne snage, u čijem se spregu ističe konzonant č. Moglo bi se reći da je pjesnikinja do upotrebe ovog leksema došla sjedinjenjem značenjskog nemira koji je proživljavala i zvučno-likovnog sublimata koji je dolazio iz samog jezika.

Knjiga je štampana kod izdavača Druga svjetlost iz Doboja. Pjesme su nastajale, bez sumnje, u dužem periodu sazrijevanja i otklanjanja početničkih nevještina, jer pjesme imaju dovoljno izgrađenu pjesničku fakturu, iako je većina zasnivana na kratkim stihovima, a sadržaji su uzimani iz osobnih emotivnih izvorišta, izvorišta prvih ljubavnih iskušenja. Ta zrelost očituje se u nekoliko stvaralačkih ravni, posebno u korištenju jezičkih sredstava iz kojih su odagnane neravnine u formulacijama paradigmatskih cjelina, čime su otklonjene smetnje za oblikovanje frazeološke punine, samjerljive sa unutarnjom dinamikom izabranog motiva, njegovom sadržajnošću, misaonim kompleksom i sa emotivnim duhovnim emanacijama. A svi ti elementi manifestirali su onaj poetički princip koji je odgovarao samom pjesnikinjinom biću.

I ono osnovno: već u prvoj knjizi eksponirana je autohtonost njenog izričaja, bez težnje da rafinman svome stihu traži u obrascima drugih pjesničkih izričaja. Ona svoj stih svodi do sintagmatske stiješnjenosti, bez upotrebe jezičkog znakovlja, zareza i tački, ona gradi svoj poetski narativ tako da se kreće primijetnom dinamičkom linijom, bez zastoja, bez razuđenije intonativne parabole i bez težnje da se koristi obilnijom metaforičkom izražajnošću. U takvim formulacijama izražajnih sredstava ona pokušava da izrazi svoj egzistencijalni drhtaj koji subjekta njene pjesme zatječe na brisanom prostoru iskušenja, bez sigurnosti i zaštite. Sve pjesme, koje su se našle u knjizi, ispjevane su u istom značenjskom ključu – osim prve u kojoj se svijet predstavlja kao tajna i sve se stvari zbližuju i dodiruju. Ti dodiri jesu ljubav koja ispunjava sobu u kojoj se tajne i otjelovljuju kao ljubav, ili se ljubav ukazuje kao tajna.

Naslovi pjesama sugeriraju prostor u kojem je inspiracija nalazila svoje izvorište. A izvorište je nemir izazvan strepnjom i iščekivanjem. Prva pjesma pomalo je djetinjski intonirana. U drugoj pjesmi došlo je do svojevrsne inverzije: subjekat je u pjesmi muškarac koji proživljava nedolazak žuđene i u njegovom senzornom sustavu sve oko njega poprima drugačiju zornost, priroda snažno saučestvuje u njegovim nemirima, njene predmetnosti poprimaju antropomorfne karakteristike, pa se nemir subjekta prenosi na čitavu prirodu kao neposredni saučesnik, kao što se to zbiva u narodnoj pjesmi. Ali ono što je značajnije u ovoj pjesmi od oblikovanja motiva jeste sigurnost kojom se oblikuje sama pjesma. U narednoj pjesmi je u osnovi isti motiv: odsustvo onoga za kojim se žudi – ali je sada subjekat pjesme žena, i pjesma je znatno bogatija metaforikom koja pjesmi daje naglašenu ljupkost, a sami stihovi prožeti su zvonkošću i lucidnim rješenjima oblikovane situacije. Zapravo, cijela je pjesma jedna metafora u kojoj se prepliću i druge metafore što prate unutarnje nemire. Neke stihove moramo unijeti u svoj zapis:

Otkad te nema
Sve mi naopako
Kao rukopis u ogledalu
Ničega
Ni zvuka zvona
Gospode ti si zvonara umorio
A zvuku zvona
Vjetar je vrata zatvorio
Mislila sam kao suluda ptica
Da se dešavaju čudesa
Od zvijezda zrnevlje
Treba se samo popeti do nebesa
I pozobati

U posljednjoj pjesmi, pak, došlo je do snažnog motivskog zaokreta: umjesto motiva zasnovanih na mladalačkoj ljubavi, pjesma je zasnovana na spoznaji da godine počinju igrati svoje kolo i da je od svega ostalo

Da pričamo što nas boli što smo snili
Da brojimo samoće satove
Pred noć mislimo koga bismo
Pozvali na sprovod (kad bi se moglo)
Kao u svatove.

Druga knjiga, koja se pojavila šest godina iza prve, i nosila naslov Uznesenje (Doboj, 1985.) nije donijela, u poetološkom smislu, neke bitne značajke, mada su primjetljivi izvjesni pomaci u karakteru same inspiracije. I ovdje je prevalirao ispovijedni ton, a poneka je pjesma ličila na dnevnički zapis, mada je misaoni koncentrat do izvjesne mjere ojačao osjećaj egzistencijalne nesigurnosti i strepnje od gubitka onoga čijom se bliskošću osmišljavala opstojnost u svijetu. I sam je stih postajao čvršći, spregnutiji u svojoj formulaciji.

Sa trećom knjigom, čiji naslov nam više sugerira putopis nego pjesnički govor: Od Rima do Kapue – pojavila se 1990. godine i njome počinje nova faza u stvaralaštvu Jozefine Dautbegović. Poetska fraza poprima, bar u većini pjesama, šire razmjere, ritam se usaglašava sa kontenplativnim tonom i sa tematskim okvirom u kojem njena inspiracija nalazi svoje izvorište, sama pjesma se koliko-toliko distancira od intimnih proživljavanja, iskoračuje iz sfere ispovijednog tona i osobnih preokupacija, mada ljubav ostaje kao konstanta u sveopćem njenom emotivnom obzorju. S druge strane, misao se uzdiže do metafizičkih spoznaja, do općeljudskih vrijednosti kojima poetsku karakterologiju očuvava pojačanim korištenjem metaforike. U pjesnički govor pjesnikinja uvodi i asocijacije kojima se proširuje opservaciono polje, čime se, neminovno, misao sama sobom produbljivala – dostižući do sfere zapitanosti o egzistencijalnom smislu opstojnosti u prostoru izvan realnosti.

I tematski krug se širi, pa pojedini njegovi aspekti omogućuju pjesnikinji da razvija lepezu svojih sintagmatskih kristala, svoju metaforiku i sprezanje svojih opservacija do simbola. U vidnom polju pojavljuje se lik koji nije više vezan za iskustveni prostor već za mitski karakter koji, svojom znakovitošću, podiže skalu interesiranja na ravan u kojoj se opservacije uzdižu ka magijskom prostoru – gdje vladaju drugačiji principi razumijevanja sopstva, spregnutog u simbol nade i iluzivnosti htijenja da se ovlada svijetom ideja. I sve je to kondenzirano u mitskoj ličnosti Ikara, koji je bio opsjednut željom da se vine u prostore izvan iskustvenog polja, da se vine do Sunca! Ali, iz te opsjednutosti da se dosegne nedosegnuto rađa se i spoznaja da je jedino stvarnosno – pad. Između ta dva pola: opijenosti ciljem i neminovnosti pada – počinje da kreće pjesnička misao Jozefine Dautbegović. Istina, ona se neće do kraja odricati iskustvenog, neće se odricati ni svoje mladalačke opsesije – ljubavi, ali će gotovo u svim pjesmama svoju pjesničku misao raspinjati između ova dva pola: cilja i pada, s tim što je ideja cilja transponirana u svijest o iluziji:

Vrebam svjetlucav odraz
tvojih puceta
Dok moju golu krstaču
Čupaju za potpalu.

Iz prepleta ovih spoznajnih stanja izrasla je njena pjesma Prvo drhtaše riječ. U ritmičkoj organizaciji naslova može se doslutiti evanđeoska sintagma U početku bijaše riječ, a cijela pjesma nudi se u vidu alegorije. Riječ je korelat života, život u sebi nosi smisao plodnosti i rađanja. Obesmišljenje tog čina dovodi do iluzije, iluzija postaje priviđenje, priviđenje konstituira pjesmu. Pjesma postaje freska priviđenja, zasnovana na opservacionoj moći koja je omogućila pjesnikinji da se slobodno kreće vremenom i prostorom, da pronalazi motive kao imaginativna uporišta iz kojih je isijavala nova energija čiju je snagu transponirala u misaoni kondenzat koji poprima karakterologiju začudnog kojim se modelira poetski narativ koji svu motivsku razuđenost svodi u jedinstveno zorno polje oblikujući nenarušivu arhitektoniku pjesme, bez obzira na sve misaone i oblikotvorne rukavce kojima se imaginacija kreće.

Ovakvim načinom oformljenja pjesme pjesnikinja je neminovno morala doći i do motiva sa biblijskom ili kristološkom paradigmom. U pjesmi Mrak dolazi poslije, kao i u pjesmama Između, Premijera, Prinosim, pjesnikinja je propitivala osmišljenost ove paradigme, dok pjesma Od Rima do Kapue, što je svoj naziv dala čitavoj knjizi, pokušava misaonu širinu, koju je eksponirala u ovoj knjizi, dovesti do kristološkog čina raspeća u kojoj se već desilo sve što se moglo očekivati: od golgotskog hoda do raspeća i skidanja s križa.

Iskustvo stečeno u prethodnim knjigama bilo je dragocjeno u daljem njenom pjesničkom rastu i razvoju. Međutim, nastanak nove knjige, naslovljene Ručak s Poncijem (Zagreb, 1994.), uslovljen je novim povijesnim kontekstom – ratnim bezumljem u kojem je pjesnikinja bila prisiljena da se spusti sa misaonih transverzala, do kojih je dospjela u knjizi Od Rima do Kapue, i da se zagleda u čin koji se nije zbivao u nekim zaumnim prostorima već tu, na rodnom pragu.

Ali, prije toga moramo reći da je ovo kataklizmičko stanje pjesnikinja naslutila i prije nego što se zbilo. To je ona snaga anticipacije koja je bila svojstvena samo vidovitima. Jozefina Dautbegović bila je obdarena i tom snagom. Eksponirala je to u pjesmi Ovidiju za utjehu. Nema datuma kad je pjesma nastala, ali po intonaciji ona više pripada prethodnoj knjizi nego knjizi na čijem se početku našla. Za naša razmišljanja intrigantno je što je za junaka svoje pjesme našla upravo Ovidija i da ga je preobrazila u metaforu onoga što je njoj predstojalo. U osnovi pjesme je – progonstvo. Ali, bez obzira u kakvom se ozračju pjesnikinji ukazivalo Ovidijevo progonstvo, nama se sam motiv čini začudnim, i u toj začudnosti mi iščitavamo podsvjesnu slutnju onoga što je i pjesnikinju samu čekalo. To je ono vizionarno do kojeg će se vinuti njena inspiracija.

Jozefina Dautbegović će, uistinu, postati pjesnikom vizionarnog, u čiji će se svjetlosni krug useljavati i motivi što doslućuju i kristološke vizije, sagledavane sa ruba egzistencije koja i želi da, svojom sudbinom, participira u sveopćem stradanju čovjekovom, izraženom i naslovom knjige: Ručak s Poncijem. Ona ne želi da tim svojim motivima daje karakter vjerničke skrupuloznosti; ona traži način da ozvaniči sveopće povijesno stanje koje se urušava na čovjeka, a koje se može sagledati iz Poncijeve stajne tačke. I još nešto: da bi svojoj misli dala univerzalni odsjaj i oslobodila je mogućnosti sopstvene ispovijedne intonacije, subjekta pjesme prevela je u muški rod.

Knjiga je dosta heterogena u svome sastavu. U prvom dijelu je nekoliko pjesama u kojima je sagledana tragika Bosne u tek preživljenom ratu. U ovakvoj situaciji pjesnici se teško oslobađaju plošnoga govora. Međutim, Jozefina Dautbegović znatno je izmijenila intonaciju, uspostavila prividnu distancu kroz čiju je koprenu pukost podatka prevodila u metafore i od njihove očitosti gradila kontekst koji je omogućavao da se služi i datostima koje su duboko obilježene pukošću stvarnosnog, a da se ne uruši poetski govor. U tom prostoru posebno se djelatnim čini narativni fon koji podržava opservacionu moć inspiracije i fabularni tok pjesme sa izrazitom ritmičkom organizacijom koja je podudarna sa širinom opservacione moći. U ponekim pjesmama može se doslutiti alegorijski način organizacije pjesme sa živim stvarnosnim koleratom, ali bez gubitka melodike kojom se pjesma obznanjuje i smješta ovu pjesnikinju u red najznačajnijih pjesničkih pojava u posljednjoj četvrtini minulog stoljeća i najznačajnijih pjesničkih ličnosti koje su tragediji Bosne dali uzvišeni karakter pjesničkoga govora.

Sa knjigom Ručak s Poncijem Jozefina Dautbegović uspostavila je svoj poetološki sustav koji smo pokušali definirati nastojeći da dosegnemo do onih odrednica koje i određuju taj sustav i da proniknemo u njihov složeni preplet. Ona se kretala, od prve do četvrte knjige, vertikalom sazrijevanja, ali i podizanja svoga pjeva do one intelektualne razine koja ju je smještala u izuzetne pjesničke individualnosti i izazivala respekt svih koji su se bavili njenim pjesništvom i gonetali ga izrazito intelektualnom aparaturom i filozofskim formulacijama njene pjesničke misli. Možda je najobuhvatniju analizu dao Hrvoje Čulić u svome zapisu Poezija kao egzil objavljenom u Vijencu 1998. godine. Sigurno je da je Čulić svoj zapis načinio nakon pročitane knjige Prizori s podnog mozaika (Zagreb, 1997.). Pojam prizor jeste testamentarna riječ njenog poetološkog sustava čija bi se funkcija mogla, sa manje ili više uspjeha, ekstrahirati i u njenim prvim pjesmama. Međutim, u knjizi Prizori s podnog mozaika pjesnikinja ga je ozračila punim mlazom svjetlosti stavljajući ga u naslov niza pjesama u ovoj knjizi i omogućila nam je da jasno vidimo njen stvaralački prosede u gradnji pjesme.

Dva elementa bitna su u stvaralačkom postupku Jozefine Dautbegović: sopstveno duhovno stanje i prizor kao drugi pol stvaralačkog postupka. Prizor nije tek eksplikator u pjesmi, on je tvorački izuzetno funkcionalan i to je vidljivo po načinu kako pjesnikinja gradi prizor. Genij njenog tvoračkog akta očituje se u izboru detalja iz melase koja se nudi za uvođenje u stvaralački akt. Detalj je onaj momenat koji u sebi sadrži kontekstualnu snagu cjeline, ali se snaga njegove pjesničke djelotvornosti aktivira tek onda kada bude osupnut duhovnom energijom koja se oslobađa iz ukupnosti duhovnog stanja pjesnikinje. To je ona spiritualna snaga koju je pomenuo Hrvoje Čulić, i tek kad se u odabrani detalj useli spiritualna energija duhovnog stanja Jozefine Dautbegović – on se uzdiže iznad ravni svoga materijalnog sopstva i postaje gradbeni faktor pjesničkog prizora. Prizori, pak, postaju otvorene dveri kroz koje se u prostor pjesme useljava zbiljnost u svojoj nepatvorenosti, ali i ritmička mjera govorne formulacije inspirativnog sadržaja. I tek kad se svi elementi među sobom usaglase – nastaje pjesma širokog spektra opservacionih moći i čvrste ritamske organizacije. To biva vidljivo gotovo u svakoj pjesmi od koje je sačinjena ova knjiga. Evo jednog primjera:

Okrećem novi list ozdravila sam
Pisat ću opet o ljubavi govorim
sebi u bradu dok se prepun autobus
opasno naginje u zavoju kao plav cvijet
na pretankoj stabljici.

U citiranim stihovima primjećujemo još nešto: da bi mjera govornih formulacija dala pojačani mah, ona ne poštuje stihovnu organizaciju da se na njenoj protežnosti osjeća i zaokružena misao, ona stih presjeca tamo gdje to ona hoće, na takav način čineći neku vrstu opkoračenja da bi kolokvijalna širina očuvala svoju narativnu slobodu. Kada se tome doda i izostavljanje interpunkcije, onda je slika potpuna, ali može u čitatelju izazvati i izvjesni nesporazum zbog teškoće u definiciji momenta u kojem se okončava jedna frazeološka cjelina i započinje druga.

Ova knjiga u dotadašnjem opusu Jozefine Dautbegović ima i svoju zasebnost: pojavila se nakon završetka rata – 1997. godine, ali datumi ispod pjesama svjedoče da su pjesme nastajale dok su ratni pogromi još uvijek trajali. Pjesme bilježe stanja koja umjetnica proživljava, mada se u njima može osjetiti i određeni vid zbiranja proživljenog. Očito je, dakle, da su sve pjesme u knjizi proistekle iz istog inspirativnog jezgra, što knjizi daje snagu unutarnje monolitnosti: pojedine pjesme nose na sebi oznakovljenje svoje zasebičnosti, ali, isto tako, one se slijevaju u jedinstvenu cjelinu, pa se stječe dojam da se ovdje ne radi o zbirci pjesama već o projektu koji se nudi u svojoj cjelovitosti.

Stvaralačka magija Jozefine Dautbegović nije se smirivala. Iako smo već rekli da je knjigom Prizori s podnog mozaika definirala svoj poetološki sustav, ona je i dalje ustrajno pronalazila moguće modulacije kojima bi učinila bogatijim taj sustav i proširila svoje pjesničko interesiranje za neko nedosegnuto polje kojim bi svoj pjev podigla za još jednu skalu, za novo poetsko čvorište. Jedna od tih modulacija izražena je u knjizi Božja televizija (Zagreb, 2001.). Očito je da pjesme u ovoj knjizi imaju bitno izmijenjen ključ. Ali, bez obzira na inoviranje unutarnje organizacije pjesama, to inoviranje ima svoj logički slijed – koji ju je vodio ka novom pjesničkom zborenju.

Prvi gradbeni elemenat, koji se pojavio još u vrijeme njenog mladalačkog stvaranja, jeste ojačavanje inspiracije opservacionim moćima kojima je svome pjesničkom zóru dala novi polet i snažno proširila svoje stvaralačko polje. Drugi čin tog sazrijevanja ogleda se uvođenjem u stvaralačko polje zbiranja proživljenog. Stoga se stvaralački čin više nije oslanjao na blistave prosjeve svijesti, trenutačku koncentraciju stvaralačkog ega, jer u svoj pjev ona unosi još jedan momenat: rad uma. Pjesma više ne ovisi od trenutačnog inspirativnog bljeska, jer njega presreće um koji od proživljenog gradi sinteze u kojima se kondenziraju specifični životni aspekti, aspekti u kojima se zrcali ona strana životnosti što je nedostupna neposrednom viđenju i koja se mora gonetati. Odgonetnuto, očišćeno od efemernog u životnom traktu, preseljava se u pjesmu, a iz pjesme, u krajnjem kondenzatu, prvobitnost tajne prelazi u spoznaju. Spoznaja u svoje biće uvodi spletove značenjskih postulacija koje proistječu iz brojnih rukavaca iz kojih se isijavaju životna ozarenja koje pjesnikinja ugrađuje u svoje stihove širokih fraza što se gotovo dotiču prozne organizacije rečenice, ali, ipak, sa ritmičkom organizacijom poetskih dionica. To je novi vid stilizacija govora, govora kao slike svijeta. U tu frazeološku širinu život, naoko, ulazi u svojoj otvorenoj pojavnosti, ali oslobođen stihijnosti koja biva nadvladana stilizacijama što ih pjesnikinja koristi u saglasju sa misaonim preokupacijama, prvenstveno misaonim, tek u podtekstu smještajući i određene emotivne naboje. U tom pogledu pjesma Trag nameće se gotovo svojom programatskom usmjerenošću:

Čak kad idem i nasumce, naiđem na samo meni prepoznatljiv trag.
Moje traganje nije bilo kakvo, ono slijedi znakove, mirise, svjetlo,
Boju. Svaki puta trag je drukčiji. Tako je i sa zvukovima.
Uvijek se izdvoji jedan, samo meni čujan, i ja ga slijedim.
U prolazu zamjećujem samo one ljude kroz koje je prošao takav
Trag. Oni nisu svjesni činjenice kako su za mene obilježeni.
Primam ih bezrezervno, jer od njih trag vodi dalje.

Ovakvim postupkom Jozefina Dautbegović nije obezličila svoj pjesnički ego nego ga je do izvjesnog stepena čak i ojačala, a to je mogla postići jer se cijeli njen stvaralački postupak toliko razvio da postaje i mjera univerzalne snage. Od te tačke, reklo bi se, kreće većina onih koji su u filozofskom ključu razrješavali kompleks misaonih procesa ove pjesnikinje. Međutim, veliki broj njih, zapravo, u Jozefininu pjesničku frazu, kako smo već rekli, utiskuju svoje filozofske opservacije što promašuju onaj sustav koji je Jozefina izgradila u svome poetskom zborenju.

Jozefina Dautbegović u svakoj pjesmi mijenja svoju stajnu tačku i o uvedenoj materiji sudi iz izoštrenog ironijskog kuta, ali koristi i svoj himnički poj. Prvi vid korišten je u pjesmi Božja TV, gdje se poigrala sa Bogom koji koristi televizijske mogućnosti da, pritiskom na dugme, izbriše ili izmijeni sliku svijeta. Ona takođe može da ispjeva himnu vodi, jednu od najljepših koja mi je bila dostupna. I treba je čuti:

Pozdravljam te vodo i trudim se oponašati
Tvoj smisao za čistoću
Tvoju mogućnost da se prilagodiš mijenama
Tvoju upornost da tečeš unatoč preprekama

Bez tebe ni riba ni klica pšenična ni ovaj list duhana
Isjeckan i savijen u cigaretu koju pušim dok pokušavam
Shvatiti tvoju lukavu odluku da budeš

I slatka i slana istovremeno.

Posljednja knjiga pjesama koju je Jozefina Dautbegović objavila za svoga ipak kratkog života – bila je Vrijeme vrtnih strašila (Sarajevo, 2004.). Knjiga ima 39 pjesama podijeljenih u tri ciklusa. Naziv prvog ciklusa je Na graničnom prijelazu, drugi je Teška predstava, a treći Pokušati pamtiti.

Prvi ciklus nastavlja inspirativni tok prethodnih zbirki čiju je tematsku kružnicu obilježilo ratno stradalništvo u Bosni i Hercegovini zbog kojeg je morala krenuti u izbjeglištvo i proživjeti strahote što se obruše na pleća beskućnika koji se našao na egzistencijalnom rubu održanja golog života. U Selidbi, prvoj pjesmi, suočavamo se sa fenomenom odricanja: odricati se svega što je već postalo dio duhovne konstelacije samog bića. Ovo odricanje znači, zapravo, skrnavljenje bića, ogoljavanje egzistencijalne vertikale kojom je uspostavljan odnos između samog bića i uspostavljenih odnosa i sa vremenom i sa prostorom. Krajnja konzekvenca toga odricanja jeste gubitak sopstva, gubitak komponenata od kojih je sazdana duhovnost po kojoj se čovjek može prepoznavati ne samo u svijetu već i u sopstvenoj bîti. Svaki odbačeni elemenat sadrži u sebi neku od duhovnih komponenti po kojima se čovjek prepoznaje u protoku vremena, u kojem je zgrudvao sve daće i nedaće kojim se obistinjivao i činio sebe prepoznatljivim u sopstvenoj zbilji. No, Jozefina Dautbegović u pjesmi to ne čini tonom oslobođenim unutarnjih duhovnih vriskova već tonom koji se ne pomiče iz svoga spoznajnog ležišta – čime upravo i postiže onu potresnost što se prelijeva preko ruba iskaznog, ugrađuje se u naše biće, pomjera nas iz ustaljenog ležišta, i mi doživljavamo onu tjeskobu koja se vezuje za čin koji pjesnikinja proživljava. Odričući se stvari koje će, za koji trenutak, radnici gradske čistoće odvesti u javnu spalionicu iz koje će se “vinuti u zrak siv stup dima” iz kojeg će “duše naših stvari padat (će) ponovo na nas/ u obliku gradskog smoga”, pjesnikinja, na kraju, prepoznaje u sebi dželata sa dilemom da li da na lice stavi “crnu kapuljaču kao i ostale ubojice/ kako me stvari ne bi prepoznale”.

Odricanje jeste, zapravo, proces obezličenja, stravičniji, možda, i od same smrti – čija će potresnost biti podignuta za potenciju više kada se pokušaju pronaći sredstva za uspostavu identiteta, što predstavlja idejnu osnovu druge pjesme u ovom ciklusu, u pjesmi Na graničnom prijelazu, ili u pjesmi Prilozi za nove biografije. Osnovnom problemu ogoljavanja sopstva pjesnikinja ponekad dodaje i socijalni momenat, kao u Pjesmi perača gradskih izloga. Poantu ovoj pjesmi čine stihovi sa krajnjom kondenzacijom onoga čega nema:

No ima jedan mali izlog na broju 42
Koji perem s posebnom pažnjom
Ali mi uvijek ostane mutan
Unutra je kao u lutkinoj kući izložena šarena dječja odjeća
Pa dok perem sve gledam bi li odgovaralo mome unučetu
Da mi se sin oženio prije nego je otišao

A lijepo sam mu govorio kad je odlazio
Jebena budalo znaš li da u svim ratovima gine
Jedino sirotinja
I svaki put kad na to pomislim
Izlog se zamuti

U pjesmi Neidentificirani Jozefina Dautbegović spušta svoju sondu u grobnu humku, produbljujući problem identifikacije kada od bića ostane samo nekoliko kostiju.

U ovom ciklusu ima jedna pjesma koja se, na neki način odaljuje od predmetnog sloja ostalih pjesama, mada se vezna nit nije do kraja istanjila. To je pjesma Vrijeme vrtnih strašila čiji je naslov preuzet za cijelu zbirku. Nju je, možda, trebalo izdvojiti kao zasebnu cjelinu. Njena je misaona okosnica podignuta do razine univerzalne slike rađanja zla koje počinje nagrizati pjesnikinjin mir. Jozefina Dautbegović načinila je zapis o potonuću čovječnog u čovjeku, ali ne u začudnim apstraktnim formama, ili u vidu mogućih egzistencijalisičkih filozofema, već u vidu konkretnih slika ugrađenih u sopstvena iskušenja: strašilo je poslužilo kao paradigma, ili kao meafora:

Vlasnik vrta se odlučio na drastičnije mjere
Jedno jutro je živu svraku svezao za nogu
I istaknuo na visoku motku kao pobjednik zastavu
Usred vrta

Ali, kako pjesnikinja kaže, “stvari nisu ostale na tome”, i u pjesmu je uvedeno novo iskušenje, potresnije od prvog:

Poslije smo i ljude
Gledali kako vise na različitim mjestima
Na bodljikavim žicama preko drvenih ograda ispred kuća
U vlastitim vrtovima
Sasvim mrtvi u tamnim kaputima
Koji su poslije dugog boravka na otvorenome
Izblijedjeli kao svrakino perje na onoj motki.

Sve to, pak, prevedeno u pjesmu, dobiva produbljenije značenje, potresnije u svojoj biti, sa jasnim oznakma onog Zolinog “opužujem” (j’accuse). Završna kadenca misaone parabole, utkane u tokove pjesme, jeste još jedan vid potresnosti vezan za čovjekovo biće: u neko doba on se oslobađa potresnosti prizora, satkanih od raščovječenog čovjekovog senzibiliteta, i postaje ravnodušan prema onome što se useljava u njegovo vidno polje, pa pjesma okončava spoznajom da je vrijeme strašila, kao pitome skaske, davno prošlo. Uspostavljaju se druge skaske. Pjesma je jednostavno komponirana, bez ikakvog pokušaja emotivnog zažarenja, kao govor mudraca. A upotreba prvog lica jeste osnova za epsku mirnoću koja, u svome podtekstu, do metafizičkih obzora podiže spoznaju o destruiranju čovječnog u čovjeku – što postaje obilježje samog vremena.

Drugi ciklus heterogen je i po izvorima inspiracije i po vremenu nastanka, i pjesme je teško svesti na zajednički imenitelj iz kojeg bismo mogli izlučiti kontekstualnu osnovu, mada je vidljivo nastojanje pjesnikinje da stvari koje, ponekad i slučajno, uđu u njeno interesno polje prevede u duhovno stanje, a potom preoblikuje u pjesmu. Nekoliko nas pjesama upućuje na to. Sat, mjerač vremena, ipak ju je najčešće preokupirao, kružno kretanje njegovih kazaljki, kao u pjesmi Noćna geometrija sata. Po sadržini joj je bliska pjesma Čekanje. Ona je karakteristična i po tome što ispod nje stoji godina njenog nastanka: 1983. Pjesma se odlikuje frazeološkom širinom, gotovo besprijekornom poetskom uglazbljenošću i lijepo oblikovanim poetskim narativom – što nam pokazuje da je Jozefina Dautbegović već u ranoj fazi svoga stvaranja uspijevala naći pravu mjeru i pravi iskaz za odabranu temu, i da je suvereno vladala izabranom pjesničkom formom. Specifičnom poetskom uglazbljenošću odlikuje se pjesma Kao šugav pas – porebarke postrance, sa izrazitim osjećanjem životne tjeskobe. Neke pjesme nose u sebi i nanos otuđenosti, kao Ona više ne voli posao koji radi. Jedna je pjesma zasnovana na pobuni, na težnji da se drugi podjarmi sopstvenoj volji koja se otelovljuje u činu jahanja, makar to bili konji lipicaneri, pogotovo kada se taj čin prevede u egzaltirano jahanje golim tijelom, kako je to činila glumica Vlasta Delimar da bi time manifestirala čin – slobode. Tu je i pjesma Veliki odmor koja je u svojoj poetskoj organizaciji dovedena do kristala.

Ipak, do poetske kristalizacije najviše je dovedena pjesma Nevestinsko oro, inspirirana Ohridom i njegovim ambijentom. Pjesma se odlikuje izvanrednom orkestracijom: sve što se našlo u vidnom polju pjesnikinja je sažela u vanredan poetski narativ i iznad svega toga raspela dugu svoga emotivnog sazviježđa.

I u trećem ciklusu pjesme potiču iz različitih izvorišta. Većina ih je pisana pomalo začudnim jezikom, zagonetnim, kao tročlana pjesma o Korčuli u kojoj se prepliće vrijeme u svojoj nestalnosti, uvijek nudeći drugo lice nepostojanosti da se dođe do neke druge istine koja bi u sebi sažimala vrijeme, prostor i osobno urastanje u zbiljnost susreta sa otokom. Neke od njih poprimaju vid alegorije (Kukavičja; Od stakla), neke se spuštaju do zaumlja (Naoružane samo očima s bijelim zjenicama), u nekima je pjesnikinja preokupirana usudnošću bića (Kornjača). U svakom slučaju, poezija u ovom ciklusu nudi se u drugačijem svjetlu od neposredne doživljenosti – ma koliko katkad frazeološke kadence nude metaforiku otvorenih značenja, kao u pjesmi Žito i kukolj. Svoj govor pjesnikinja u nekim trenucima podiže do hermetizma, postavljajući ga u formi gonetanja (Od stakla) ili nudeći neki vid nadrealnog govorenja, kao u pjesmi Pokušati pamtiti. Dvije se pjesme, ipak, nude svojom otvorenom metaforikom. Takva je prva pjesma ciklusa Pitanja jednog prirodoslovca sv. Franji i pjesma Oblaci – kruhovi koju bismo uvrstili među one pjesme u kojima je Jozefina Dautbegović dosegla zenit svojih stvaralačkih pregnuća.

Inspirativna energija koju je Jozefina Dautbegović ugrađivala u svoje pjesme bila je široka, bogata, rapsodična, a sama organizacija pjesama zasnovana je na poetskom narativu koji je stvaralačkoj invenciji ostavljao široki prostor. Unutarnja kondenzacija oslonjena je na akcenatski ustroj koji je ustanovljivao strogi odnos između misaonih parabola i rečeničnih perioda, i oni nisu dopuštali da se izgubi ona unutarnja arhitektonika koja nije dozvoljavala da pjesma sklizne u ispraznu retoričnost i prozaičnu fabulativnost. Akcenatski ustroj je, također, uredovao i unutarnje modeliranje emotivnih napona: Jozefina ni u jednoj pjesmi nije prelazila one amplitude u kojima bi se pjesma suviše zažarila i prelazila u naglašenu osobnost i poprimala ispovijedni karakter. Njena pjesma je, zapravo, rezonator smisaonog obzora u koji ona smješta inspirativni poticaj pronalažen u svijetu realnih zbivanja, i to je ona pjesnička snaga koju je ovom pjesničkom knjigom ona dosegnula.

Nosila je Jozefina Dautbegović izuzetne potencijale svoje stvaralačke moći, dosegnula je vrhunce koji nas obavezuju da njenom pjesništvu damo dostojno mjesto u našoj, bosanskohercegovačkoj književnoj povijesti. Vid dostojnosti očituje se i u znanstvenom skupu o njenom djelu, kao i u uz skup objavljenom izboru od 61 njene pjesme Zadnja bosanska zima (CKO, Tešanj, 2013.) koji je načinio profesor Enver Kazaz i popratio esejem u kojem je sve ideološke paradigme Jozefinine pjesme podigao do metafizičkih visina, univerzalnog obzorja i etičkih određenja u čijim se okvirima jedino može i razumjeti ova poezija: Sva u lirskom notiranju ratnog užasa, ona je neka vrsta lirske etičke hronike posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine i izbjeglištva. Zato ova poezija obuhvata ogroman etički prostor, od potresnog opisa patnje gole ljudske supstance do propitivanja božanskih etičkih načela i zalaganja za novu formu osjećajnosti… (Enver Kazaz).

(Izlaganje na Naučnom skupu o književnom djelu Jozefine Dautbegović održanom 14.12.2013. godine u Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj.)