OBLIKOM SAM KAPLJA . . .

Povezani članci

• 2015. godine slavimo tri poznata engleska izvoza
• PROMOCIJA KNJIGE “MI DJECA OKUPACIJE – PRIPOVIJESTI KĆERKI I SINOVA SAVEZNIČKIH VOJNIKA“
• Objavljena knjiga Jovana Nikolaidisa na albanskom jeziku
• Rođeni
• Hrvatska lirika u glazbi i poeziji
• Dunja Mijatović: Srebrenicu ne smijemo zaboraviti

Radio je zgodna stvar. Uključiš ga, nađeš neku stanicu, i onda radiš, krećeš se, možeš čitati, pisati, otići podalje, okrenuti mu leđa, a uvijek čuješ šta se govori, svira. Možeš ga i zaboraviti, okrenuti se nečemu drugom, a kada ga opet čuješ nisi ništa izgubio, samo nastaviš slušati. Meni  je utjeha i pomoć u noćima nesanice, smiruje me, zabavlja i ponekad uspava. Kako krenuše topli proljetni dani otvoreni su prozori, mjesec nad Trebevićem, tišina pozne noći, čuju se noćne ptice. Pokraj mene laptop, slušam uvrnute priče, sjećanja, pa onda prepirke. Svašta se tu nađe, lijepih riječi, bezobrazluka, duhovitosti, ponešto i tragično, izgubljene ljubavi, gorčine poznih godina, i kada sve to slušam nije mi važno ko je u pravu, ko ima krivo. Lijepo je čuti sve te glasove, ko su da su, i gdje su. A radio svira, priča. U neka doba doleti iz radija, kako to zovu meštri od računara „ključna riječ“. HUMLJANIN. Priča novinarka sa nekim, po glasu bi se reklo starijim čovjekom, koji za sebe kaže da nije Hercegovac nego Humljanin. Estakfirula. Hum, Humska zemlja, Zahumlje, humski knez Miroslav, a u njega mu žena sestra Kulina bana, pa Miroslavljevo jevanđelje što je stoljećima kojekuda putovalo dok dođe u Svetu Goru u Hilandar, odatle kralju u Beograd, tražili ga esesovci, a našao ga neki pisar na podu u kancelariji, pa humačka ploča što je nađoše i sačuvaše franjevci, i sada neki starina kaže da je Humljanin. U današnji vakat velika je rijetkost da neko svoj identitet veže za srednjevjekovnu Bosnu ili Hum. E to se mora čuti. Doprije mi do uha miran, pomalo tih, savršeno uravnotežen, kultivisan glas, riječi poezije kakvu nisam nikada i nigdje uživo čuo. Sjetih se, sufija, mistik, ali otkuda ovdje, otkud sada? Bilo je u starom vaktu pjesnika mistika, pade mi na pamet Fadil paša Šerifović, pisao je lijepe gazele, ali on je bio i šejh mevleviskog reda u Sarajevu, sljedbenika mevlane, velikog Rumija, pa je to tako i trebalo, ali da neko u ovaj zamagljeni i ustalasani vakat, kada se sve zna i ništa ne zna,u nekoj hercegovačkoj  zabiti, piše mističnu poeziju u slobodnom stihu. Da nije kijametski dan? Ali, učili su me, a i sam sam naučio i debelo platio, da ništa nije kako  izgleda nego . . . . . . . Pomješaše nam se tragovi po Sarajevu i okolini, svakakvi glasovi i dobri i loši, života sve manje, smrti sve više. Slušam glas iz radija, divni stihovi, majstorski rečeni, i traje to, teče priča, i onda dođe:

„Oblikom sam kaplja, sadržajem more.“

Ovaj stih nisam tada prvi put čuo. Sirri.Rumi. Razumijem ga ali teško da bih ga znao do kraja objasniti. Uvijek bi nešto ostalo nedorečeno. Ugasih radio da ne čujem o kome je riječ, kako mu je ime, gdje živi, da se ne mogu kasnije raspitivati, pa da saznam koješta ružno i da mi  propadne ovo lijepo osjećanje koje mi donese poezija i Humljanin.