Nova Libra Libera

Povezani članci

• SVIBANJSKA DILEMA: POBJEDA ILI PORAZ
• Biti angažiran, danas
• SRAM TE BILO PROFESORE
• Božica Jelušić: Kad jednom shvatiš da kroz naprsline curi životna snaga i vrijeme, moraš odustati
• Cenzura na bosanski način
• Denis Latin: HRT je leglo korupcije HSLS-a

Vani je dvobroj Libre Libere 38/39, časopisa za književnost i teoriju koji izlazi već 20 godina. Specijaliziran za underground kulturu, donosi nekoliko prijevoda bizarnih i nekonvencionalnih tekstova strane književnosti u izboru Librinog dugogodišnjeg urednika Zorana Roška. Tu je Álvaro Enrigue i Iznenadna smrt, postmodernistička zagonetka jednog od novih ambicioznih meksičkih velikana koja vrvi ubojicama, kriminalcima, papama, halucinogenim gljivama, umjetničkim i religijskim revolucijama…  Sve počinje partijom tenisa u 16. stoljeću, između slikara Caravaggia i španjolskog pjesnika Queveda (loptica je napravljena od kose Anne Boleyn, kojoj je kralj Henrik nedavno odrubio glavu), a onda narativni cunami postupno orkestrira golem kaleidoskopski sukob carstava i ideja.

Slijedi pripovijetka Mauricea Blanchota “Ludost dana”. Blanchot (1907 – 2003) je autor kojega se kod nas tek odnedavno počelo prevoditi, a zapravo je esejistička, književna, filozofska i književnokritičarska gromada na ekvatoru 20. stoljeća. Priča “Ludost dana”, kako kaže Derrida, “zatamnjuje sunce zasljepljujućim svjetlom”. Riječ je o ludilu gledanja onkraj vidljivog, onkraj samog gledanja.

Aleksandar Goldštejn bi mogao biti najveći suvremeni ruski književnik. To tvrdi drugi aktualni ruski velikan, Mihail Šiškin, koji još kaže da će se o našem dobu kroz 50 godina govoriti kao o dobu Aleksandra Goldštejna. Njegova dva romana (Помни о Фамагусте i Спокойные поля) toliko su jezično virtuozni i krcati erudicijom da sva ostala ruska suvremena književnost blijedi u usporedbi s njima. Spokojna polja koja je, bolujući od raka na plućima Goldštejn uspio dovršiti neposredno prije smrti, djelomično su fikcionalni memoari, djelomice kulturna kritika, njegova, kako kaže autor bloga The Untranslated, definitivna karta za književnu vječnost.

Joanna Walsh, između ostaloga urednica u izvrsnom e-časopisu 3am magazine, u 2015. je objavila čak tri knjige, sve zanimljive i iznimno zapažene. Ovdje predstavljamo integralnu verziju najotkačenije među njima Nabavi si muda: 9 i ½ bajki o seksu.

Velika pustara: staze je 500 stranica dug monolog, objavljen 1956. Riječ je o jednom od najvećih modernističkih romana, a João Guimaraes Rosa, njegov autor, uz Clarice Lispector, najveće je ime suvremene brazilske književnosti. Naravno da o tome nemate pojma jer to kod nas zna samo nekoliko ljudi s Filozofskog fakulteta. Brazilske pustare nešto su poput sjevernoameričkog Divljeg zapada, „pustara je tamo gdje vlada jači i lukaviji. I sâm Bog, ako dođe, bolje da dođe naoružan!“ Glavni lik romana je bandit i plaćeni ubojica (jagunço) Riobaldo, koji promišlja postojanje vraga i svoju ljubav prema prijatelju Diadorimu. Vlasnik je antologijske rečenice: „Ne znam gotovo ništa. Ali u mnogo toga sumnjam.“ Ako zavolite ovaj brazilski metafizički spaghetti western, na engleskome postoji stranica koju obvezno trebate posjetiti: http://amissingbook.com.

Od domaćih autora u ovoj Libri možete čitati uvijek posebnog Marija Brkljačića i njegove priče skupljene pod zajedničkim naslovom Oluja se strašna sprema čuješ li me što te nema. Brkljačić je i ovdje vjeran svojem poznatom jezgrovitom izrazu te prikazu radničke klase u različitim životnim momentima: trenucima odmora nakon posla, trenucima ljubavi i trenucima sreće na ribičiji. Sve je, dakako, začinjeno njegovom poznatom ironijom pa o ekonomskoj krizi protagonista ne možemo čitati, a da se povremeno ne nasmijemo.

Srđan Sandić donosi izvadak iz svog polu-biografskog hibridnog romana Bolest ljubavi u kojem ispituje stupanj samorazumljivosti određenih literarnih i svakodnevnih stereotipa i klišea.

Teorijski i filozofski dio časopisa zauzimaju tri temata. Umjetnost i osoba u kulturi tema je bloka tekstova posvećenih uspomeni na američkog filozofa umjetnosti Arthura Colemana Dantoa (1924–2013). Danto je po mnogočemu bio posebna pojava: revolucionari su ga voljeli jer je razumio pop i branio homoseksualce; konzervativci su ga cijenili jer je nastojao lučiti vrijedno od bezvrijednog i umjetnost od propovijedanja, a pri svemu tome radije je pisao tako da ga se razumije, nego tako da ga se obožava. Danto je vrlo očito uživao u tome da ga se impresionira ljudskošću, i o tome možda najbolje svjedoči magistralni ogled „Gola istina“ koji donosimo u ovoj Libri. Uza nj tu je još i pomalo opskurno predavanje iz njegova ciklusa o kraju umjetnosti te prikaz knjige Moderna umjetnost u zajedničkoj kulturi Thomasa Crowa, autora kojemu je – sasvim nezahvalno, ali ne bez razloga – prikvačen naslov Dantoova nastavljača u analitičnosti, upućenosti, promišljenosti i blagosti.

Filozof Jean-Pierre Dupuy, autor “zloglasne” knjige The Mark of the Sacred, u Francuskoj ne uživa tako dobru reputaciju kao, na primjer, u Sjedinjenim Državama gdje i predaje, naslijedivši katedru na Stanfordu koju je desetljećima držao Réné Girard. Kao i njegov učitelj Girard, Dupuy se nikako nije uklapao u ono što se danas žovijalno naizva French theory, distancirajući se od svih varijanti (post)strukturalizma i njegovih lingvističkih, semiotičkih ili političkih obrata. Od Lévi-Straussa nadalje, ta je  intelektualna tradicija, po Girardu i Dupuyju, pokušavala zatrti i osporiti fundamentalnu ulogu religije i rituala za ljudska društva dajući prednost materijalističkoj i imanentnoj igri struktura. Osim toga, obojica potječu iz katoličkog intelektualnog miljea koji je u Francuskoj od pedesetih godina 20. stoljeća uvelike marginaliziran usred dominantnog i militantnog sekularizma.  No, unatoč “sumnjivom” intelektualnom backgraoundu, Jean-Pierre Dupuy, se danas prometnuo u vrlo ozbiljnog i danas jednog od najzanimljivijih kritičara pozitivističke i znanstveno-optimističke racionalnosti i temeljnih zapadnjačkih socijalnih, znanstvenih i političkih institucija.

Teoretičarka Sunčana Tuksar Radumilo u zasebnom radu pokazuje da internet i engleski jezik pospješuju utjecaj popularne kulture na zapadnom tržištu te da se internet koristi kao medij, a engleski jezik kao medijsko sredstvo u domeni kreiranja sadržaja i njegovog utjecaja.

Naposljetku, umjetnički prilog Žarka Aleksića “Umjetnost u kutiji” dio je serije radova u kojoj je autor na umjetnički predmet primijenio wittgensteinovske ideje o filozofiji i jeziku. Wittgensteinov poznati ilustrativni argument bube u kutiji bio je osnovna inspiracija za seriju.

Autori ilustracija u ovom broju su Željko Serdarević i Terezija Đonlić.

Časopis se može nabaviti u zagrebačkim knjižarama Planetopija, Superknjižara, Vuković&Runjić i Knjižara Dominović, a može se i naručiti putem Facebook stranice www.facebook.com/libra.libera.casopis/