“Igrač za raju”, priče o nogometu autora Saše Ibrulja

Povezani članci

• Korupcija u poticajima za poljoprivredu FBiH: Milioni za nepostojeći biznis
• KRIVI SU LOPOVI ŠTO SU STIGLI POPOVI
• SERGIO ŠOTRIĆ: Da se eksplozija nije desila u Bejrutu, nego u New Yorku, onda bi to sigurno bila top vijest na samom početku njemačkog dnevnika
• SVETLANA BROZ I GRADIMIR GOJER POSJETILI KLUB BOEMA
• Žalbena komisija VZS poziva na uredničku odgovornost zbog teksta „Veselin Gatalo – Radno mjesto Srebrenica“
• Otadžbina

Stasavanje i uspjeh Nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine pratilo je i stasavanje samoproglašenih nogometnih stručnjaka, najčešće onih koji su iz udobnosti vlastitih fotelja imali idealnu strategiju, obično suprotnu onoj koju bi njegovao nacionalni selektor. To bi im, nakon prvobitne euforije nakon nekoliko dobijenih utakmica, a potom vječnih baraža, poslužilo kao argument za arsenal uvreda koje bi adresirali bh. izbornicima. Istina, nije previše povoda za radost ostalo našem narodu, otuda i potreba da se lični neuspjesi kompenziraju uspjesima reprezentacije uz očekivanje da će nas Džekin gol u sudijskoj nadoknadi sve skupa povesti u bolju budućnost.

Atmosfera u kojoj nacionalni fudbal tavori između niza manjkavosti u radu Nogometnog saveza i očekivanja navijača, nerijetko nas je vodila na staze udaljene od ljepote igre. Izostanak autorstva u sportskom novinarstvu i autoriteta koji bi bili posrednici između publike i majstora igre doprinosila je tom šumu.
Zbog toga „Igrač za raju“ Saše Ibrulja ne samo da premoštava dugogodišnji (ili višedecenijski) jaz u komunikaciji, već nas uz autorski, plemeniti pristup pun ljubavi i razumijevanja, vraća ljepoti igre. Koja je postojala, a nadamo se i opstaće, i prije višemilonskih transfera i pravila brojeva koji se često smjeste iznad pravila igre.

Ibrulj nas podsjeća da nogomet nije samo nacionalna selekcija te da, ako govorimo o domaćem, ne možemo dovijeka računati na bh. reprezentaciju zasnovanu na patriotizmu ili potrebama onih koji su davno iz domovine otišli. Na nekada svjetlije stranice fudbalske prošlosti i ono što smo i gdje smo danas, podsjetio nas je kroz fudbalski vremeplov od voljenog Veleža uz koji je prohodao, do sarajevskih klubova od kojih je jedan bio i ostao radnički, formiran na davno zaboravljenom konceptu solidarnosti i samodoprinosa.
Osim što poznaje tajne davno zaboravljenih domaćih klubova, Ibrulj nam nudi cijelu lepezu nogometnog znanja, od formiranja italijanske i engleske lige do fudbala u Siriji.

Knjiga „Igrač za raju“ može biti od višestruke koristi nogometnim profesionalcima, može biti i idealan vodič kroz manje poznate informacije ljubiteljima fudbala, ali najveća vrijednost knjige je u snazi da zainteresuje čitatelje i čitateljice koje o nogometu ne samo da ništa ne znaju, već o njemu ne razmišljaju. Cijela jedna antropološka studija može iz ovog djela nastati i pomoći nam u razumijevanju zbog čega je toliko važno ono što smo označili kao „najznačajniju sporednu stvar na svijetu“. Koliko je nogomet bio važan za razvoj nekih gradova ili za lični razvoj kao kod Zlatana Ibrahimovića, takođe ćemo iz Ibruljeve knjige saznati.
Spoj vrhunskog propovjedačkog dara, velikog opšteg znanja i poznavanja nogometa isprepleli su se na 300 stranica uzbudljivog putovanja kroz nogometnu istoriju i njegove savremene trenutke.

U vremenu koje je obilježeno izostankom jasnih stavova, Saša Ibrulj na svu sreću nijednu svoju priču nije oslobodio autorskog pristupa i ličnog pečata. On nije hroničar niti biograf. Ibrulj je sportski novinarski profesionalac kada piše o činjenicama i vrhunski prozaist onda kada piše o licu i naličju nogometa. Njegov utorski statement najbolje je sublimiran u posljednjoj priči „Ljubav i otpor“ gdje parafrazira Servantesovog „Don Kihota“: „Hvala onome ko je izmislio san, jer ovakvi dok spavaju ne vide i ne čuju ništa oko sebe, ne poznaju ni strah, ni nadu, ni probleme, ni sreću. Danas, zahvaljujući tome i takvima i svi oni optuženici i osuđenici i sportski analfabeti, koji vode saveze i klubove mogu svaku večer mirno spavati i živjeti na račun sporta koji decenijama uništavaju. Jer i javnost spava – nije ni preplašena, niti se nada, niti prepoznaje probleme ili sreću. Ne postoji borba, ne postoji front, ne postoji prva linija. Zasad. Postoji samo grupica pojedinaca koji djeluju kao gerila, kao maleni pokret otpora i napadaju tamo gdje i kada mogu. I ma koliko to nekada djelovalo kao borba s vjetrenjačama, kao borba bez smisla i šanse za pobjedu nad velikim i moćnim neprijateljem, i ma koliko nas spinovali i pretvarali u negativce, nema odustajanja. Nema predaje, jer ta esencija sporta se i dalje voli i zbog nje će nekada – u neka bolja i ljepša vremena – sport i oživjeti. I jednog dana pričat ćemo i pisati i lijepe priče. Ljubav i otpor.“

Iako knjiga „Igrač za raju“ nije samo o domaćem nogometu, ona nas uspješno izmješta u prostor bolje prošlosti i budi nostalgiju za vremenom porodičnih odlazaka na tribine gradskih nogometnih stadiona, onda kada smo se samo dijelili na navijače Sarajeva, Željezničara, Dinama, Zvezde, Partizana ili nekog zavičajnog drugoligaša.

„Knjiga Saše Ibrulja, koju imate pred sobom, puna je ljubavi. To je ono što se često zaboravlja: sve brojke, tačnih pasova, intervali minuta primanja i davanja golova, broj istrčavanja i procenat realizacije iz prekida, sve to je samo puka statistika, ako ne postoji tanka nit koja ‘analitiku’ može pretočiti u jednu vrstu poetske magije. Za to je, naravno, potrebna vještina, a ona se stiče u vlakovima kojima se putuje na utakmicu, u jeftinim hotelima u kojima spavamo mi iz zemalja Druge Evrope i Trećeg svijeta, dok novinari iz Lige petice i najvažnijih svjetskih agencija svoje pauze provode uz koktele u hiltonima i sheratonima. Ali, tamo ne stanuju naše priče. Priče za raju. (…) Ibrulj ispisuje jedan dio subjektivne povijesti i, uz nužni nivo mitologije, pokazuje i zavidno znanje. Fala bogu, reklo bi se, ipak se radi o nekome ko je pisao i još to radi za najprestižnije siteove i časopise, i to znanje nikako ne bi smjelo dolaziti u pitanje. Istina, ali dosta je onih koji znaju, ali ne umiju. Pisati ovakve tekstove iziskuje teški napor, jer valja povezati objektivnost i strast, egzaktno i poetsko, brojke i slova, trku i dribling, rudarski posao i magiju. (…) I nije istina da onaj ko igra, odnosno piše za raju, završava karijeru u nižerazrednom Vratniku. To je priča za papane. Pravi pišu za raju i tako nastaju sjajne knjige. Kakva je i ova. Izvolite i provjerite“, napisao je u predgovoru knjige Ahmed Burić.

„Igrač za raju“ odvešće vas, između ostalog, u dane Mundijla u Italii 1990. kada smo posljednji put nastupali pod zajedničkom zastavom uz intoniranje himne koja je imala tekst. Na stranicama Ibruljeve knjige nekako se i zaključuje vječna rasprava o idealnom timu koji bi danas Jugoslavija činila. Te zemlje svakako više nema, ali na svu sreću ima onih koji o njenoj ukupnoj i fudbalskoj prošlosti, kao i svjetskoj, umiju i žele da pišu.