Hrvatska misao u Sarajevu: Prilozi NDH kolaboracionističkoj poetici

Izdvajamo

• Srodnost u vizijama mladog Ahmeda, i Muradbegovića u doba kolaboracionističke zrelosti, činiće se jasnovidnim. Dvadesetih godina Muradbegović piše naprimjer – potpuno u duhu etno-varijacija evropske desnice tog vremena – da su bosanski Muslimani najizrazitiji tip našeg naroda, sačuvavši „najčišće narodne tradicije, običaje i karakter” (Karakter i život jugoslavenskih muslimana, 1922).

Povezani članci

• Rabljena sedmica
• Pripadnici KFOR-a suzavcem rastjerali mještane sa barikade,jedan Srbin ubijen južno od Ibra
• Esad Bajtal: ‘Bosnom hodim’ – nostalgična oda rodnom gradu i Bosni
• Ljubo R- Weiss / UZBRDICE I NIZBRDICE: Što rade HRT i novinar Damir Matković??
• Gradimir Gojer: USKRSLI KRISTE, POMOZI BOSANCIMA I HERCEGOVCIMA
• Potopljenom Obrenovcu preti i izlivanje Save, Šabac odbranjen od poplava

Osnovan u jesen 1943., Hrvatska misao, kao časopis, svjedoči o pokušaju ustaškog režima da oživi nacionalističku propagandu preko novouspostavljenog Podoodbora Matice hrvatske u Sarajevu, jer zvanični Zagreb osjeća da misija kulturne unifikacije ni među Muslimanima ni bosanskim Hrvatima ne ide kako je planirano. U uredništvu tog časopisa radiće najagilniji bh. književnici tog vremena Ahmed Muradbegović i Alija Nametak, među glavnim saradnicima će se isticati mladi pisac Enver Čolaković, a časopis će uređivati i profesori i književnici Dragutin Kamber i Vladimir Jurčić.

Piše: Mirnes Sokolović

Avangardni jugoslovenski pisci bili su skloni koristiti još od dvadesetih godina rasni glosarijum. To nije samo tradicionalni memento, nego i modernistički trend tadašnje evropske desnice, često avangardno inspirirane. Voljeli su esejistički varirati na teme kolektivne karakterologije i psihologije cijelih etnija i naroda – zovući ih često i rasama.

Neki među tim piscima će početkom četrdesetih godina evoluirati do saradnika fašističkih režima i dati važne priloge kolaboracionističkoj poetici; tako će i konkretnim angažmanom stati iza tih pjesničkih vizija i (kolektivističkih) optimalnih (etno)projekcija, koji se nalaze u svim istočno-evropskim avangardama.

Nakon toga odrednice “rasa” – kao i epiteti koji su vezani za kolektivnu karakterologiju – dobit će novu i posebnu težinu – koji ima svoju evoluciju od manifestnih poleta do konkretnih stavki u političkim programima iz četrdesetih godina iza kojih će ostati milioni poubijanih.

Kada se razni nacionalni kanonizatori osamdesetih i devedesetih godina vrate tim ranim radovima avangardista, vidjeće ih tek kao osebujan prilog krajobrazima nacionalnih identiteta. Kao da nisu imali nikakvu pretistoriju i kasniju evoluciju; kao da se sada još jednom kreće nanovo.

Štaviše, nastaviće razvijati i raspuhivati sve te frule kolektivne karakterologije i nacionalnog duha na krilima tih starih tekstova. – Bilo je to veliko otkriće što su ti avangardni nacionalno zabludjeli sinovi bili ponekad i djeca duha naroda.

Dok se budu sjećali kako je Ahmed Muradbegović esejizirao o karakteru i životu jugoslovenskih Muslimana, objavljujući dvadesetih godina po časopisima Nova Evropa, Mlada Jugoslavija, Gajret i Vijenac, aktuelni kritičari i publicisti sada sve to vide kao zanimljive i endemske portrete u krajolicima bošnjačkog identiteta. Kao srodan tim tekstovima – u tom rehabilitacionom poletu onda izlijeće i esej Prabiće Bosne, objavljen u časopisu Hrvatska misao 1943.

Pregledi Muradbegovićeve misli uzeće najnormalnijim da su ti stari koncepti evoluirali do tih mistifikacija o prabićima iz četrdesetih godina, ostajući uzdržani kada valja ocrtati u kojem kontekstu esej biva plasiran. (Više o časopisu Hrvatska misao u kontekstu jugoslovenskog kolaboracionizma).

Osnovan u jesen 1943., Hrvatska misao, kao časopis, svjedoči o pokušaju ustaškog režima da oživi nacionalističku propagandu preko novouspostavljenog Podoodbora Matice hrvatske u Sarajevu, jer zvanični Zagreb osjeća da misija kulturne unifikacije ni među Muslimanima ni bosanskim Hrvatima ne ide kako je planirano. U uredništvu tog časopisa radiće najagilniji bh. književnici tog vremena Ahmed Muradbegović i Alija Nametak, među glavnim saradnicima će se isticati mladi pisac Enver Čolaković, a časopis će uređivati i profesori i književnici Dragutin Kamber i Vladimir Jurčić.

Srodnost u vizijama mladog Ahmeda, i Muradbegovića u doba kolaboracionističke zrelosti, činiće se jasnovidnim. Dvadesetih godina Muradbegović piše naprimjer – potpuno u duhu etno-varijacija evropske desnice tog vremena – da su bosanski Muslimani najizrazitiji tip našeg naroda, sačuvavši „najčišće narodne tradicije, običaje i karakter” (Karakter i život jugoslavenskih muslimana, 1922).

Religiozna, etička i socijalna ideologija koju je muslimanski dio našega naroda primio kao svoju baštinu, kaže Muradbegović, u bitnosti je slavenska, bogumilska, a u obliku i formi, u mentalnom križanju i stranim primjesama mongolsko-turska. (O karakteru i psihi naših Muslimana, Gajret, X /1926)

Slovenština u psihi i krvi, po Muradbegoviću, “po svojoj prirodi individualistična, ona je duboko humana i naklonjena je svemu što je moralno i etički lijepo”. Nasuprot tome stoji, “formalna strana” sa mongolsko-turskim primjesama, koja je po karakteru i težnjama parazitska, nametnička, naklonjena plandovanju i uživanju tuđim trudom stečenih dobara; ona je u svojoj ekstenzivnosti ratnička, zavojevačka, a u svojim unutarnjim sklonostima odana strasnom uživanju, neradu, blaženoj indolenciji i rajskoj bezbrižnosti oličenoj u jedinstvenoj i zamamnoj riječi ‘rahatluk’.

Muradbegović će “sklonost k lijepome i uzvišenome, riječi sloboda, neovisnost, napredak, obnova”, sve u čemu se može naći estetski i moralni užitak, dakle, vezati za slavensku stranu, za njezino etničko i moralno nastrojenje. Iz takvoga psihološkog kadera – reći će – regrutuje se savremena muslimanska akcija koja od tog svoga sna, od te ljepote i blagodati treba da stvori stvarnost, zbilju i istinu.

Ta ljepota i čistoća u Hrvatskoj misli, u eseju “Prabiće Bosne”, ta akcija koja je u početku bila sva od sna, kao pjesnička vizija, već dobiva i konkretne političke konsekvence: “U tome izskonskom bošnjačkom prabiću ima nešto od prastarog paganstva, koje su njihovi pradjedovi donieli sa sobom iz zakarpatskih nizina u ove krajeve i tu se ono zadržalo do dana današnjeg, a u svojoj prvotnoj čistoći”. (1943)

Ljepota, za kojom se desetljećima traga, lako pronalazi hronologiju, a blagodareći “rasnoj snazi” uvijek ima i budućnost u temeljima nove države: “Križanje civilizacija i kultura sa svih strana zemaljskog prostora bilo je, zbog rasne snage prabića Bosne, u glavnom samo tranzitna roba preko Bosne… Ali pod tom tvrdom korom, i u tom jednostavnom savršenstvu živi prabiće Bosne, najzdravija klica hrvatskog naroda iz koje se razcvjetava njegova neovisnost i njegova samosvojnost”. (1943)

Kako se ta prabića mogu iskoristiti na nivou nove uljudbe, pokazaće Muradbegović na primjeru sevdalinke u tekstu Bosansko-hercegovačke popievke u svietlu naše i evropske glasbene kulture, objavljenom u Hrvatskoj misli u veljači-ožujku 1944., kada napiše da i nakon nestanka “bivšeg muslimanskog gospodujućeg življa”, još uvijek postoji mogućnost “da se ta omiljela i bogodana narodna glasba iskoristi za našu nacionalnu i umjetničku uljudbu, za našu obču glasbenu kulturu”. Borba za spasenje ljepote jedne otmjene narodne pjesme jeste istovremeno i borba za civilizacijske vrijednosti s kojima ne mogu ići “površna mišljenja naših umjetničkom tuđinštinom zadojenih stručnjaka, a još manje biedni repertoire ciganskih kapela, nego pravi stvaraoci hrvatske umjetničke glasbe, njezini jedini izpravni zastupnici”. (1944)

Muradbegovićeva vizija bosanskog Muslimana, njegovi pojmovi čistoće i ljepote, biće paralelni sa ulogom panslavenstva i dinarstva o kojoj u to vrijeme, i u Idejama, esejizira Svetislav Stefanović, kasnije strijeljani komesar Srpske književne zadruge, ispisujući stupce koji će ući poslije u temelje kolaboracionističke propagande Srbije Milana Nedića, koju tih godina ovaj avangardni pjesnik podržava kulturnim žargonom. Paradoks je u tome što će jezičke formule i koncepti tog avangardnog pjesnika, kojeg današnje srpsko stanovište uporno rehabilitira, biti tako paralelni sa NDH promidžbenim imaginarijem koji je krvavo demonstriran i u Jasenovcu.

Godine 1934., svodeći sada panslovenstvo na konkretan rasni tip, Stefanović predlaže dinarski čojstveni tip čovjeka kao “tip herojsko-humanog čoveka, ne heroja gospodara, tvrdog, okrutnog, surovog, egoističkog i nehumanog, nego heroja ispunjenog dobrotom, mekošću srca i duše, koji ne samo ume da vlada nego i da herojski podnosi sudbinske udare i tegobe, što vladarski tip, naklonjen hedonističkom shvatanju života i sveta ne ume…“

Dok rasiste tog vremena brine brojno opadanje nordijske rase, jer padaju u strah od opasnosti izumiranja nordijskog čovjeka, Stefanović tvrdi da je možda taj tip “završio svoju historijsku misiju, kao i individualistički kapitalizam svoju”. Sada pak “dolazi čas da je ustupi drugom, recimo odmah, čoveku dinarskog-rasnog tipa, koji po svima znacima i brojno i terenski i, što je nada sve najvažnije, po duševnim i duhovnim osobinama sve više osvaja, donoseći sobom i novu socijalnu i kulturnu strukturu društva i države”. (Ideje 23, 1935).

I desetak godina kasnije, u žaru kolaboracionističkog angažmana, Svetislav Stefanović taj politički projekt uporno trasira na kulturno polje, sa panslavenstva i dinarstva prelazi na srpstvo, braneći se i dalje se pred onim uticajima koje je Muradbegović u Gajretu tako davno označavao mongolsko-turskim. Stefanović insistira da Nova Srbija svesna je, dalje, svoje sudbinske vezanosti za Evropu i njenu kulturu kao svoju širu otadžbinu, i za Srednju Evropu sa svojim bližim susedima, kao prostor svog životnog kulturnog i socijalnog razvoja, u kome je srpski narod i i do sad časno vršio jednu dostojnu ne samo ulogu nego i misiju u odbrani Evrope od Azijata i u kulturnom i socijalnom podizanju Balkana i Dunavskog bazena.

I u tekstu Zapis letopisca na Vidovdan 1941. poredi tu današnju revoluciju sa borbom hristijaniziranog istoka i zapada Evrope protiv azijatskog na islamskog zavojevača na Vidovdan 1389. godine. Sada je u pitanju borba, insistira Stefanović, novog evropskog poretka koji je zasnovan na naboljim socijalno pravednijim osnovima evropskog hrišćanstva protiv izrođenog antihrišćanskog, judeomasonstvom deformisanog i u kapitalističkim porocima ogrezlog Zapada koji se udružio sa otvoreno bezbožnickim anti-hristovskim judeomasonskim boljševizmom, a u ime te borbe srpski narod staje rame uz rame sa borcima novog evropskog poretka.

Na tom je putu čuvanja evropskih vrijednosti tih godina je i Hrvatska misao. Krenuvši od instinkta, tla, narodne snage, koju će uzdizati emfatično, po tim stranicama esejisti kao Muradbegović na kraju uklapaju tu energiju u stupce kolaboracionističke propagande i u otmjene jelovnike i repertoire konzumenata novih evropskih civilizacijskih vrijednosti, pokrećući časopis i promovirajući te iracionalno-uljudbene koncepte u gradu iz kojeg su dvije godine ranije, nakon što je dužnost preuzeo Ivan Tolja, Pavelićev stručnjak za deportacije, od oktobra 1941. do ljeta 1942. ustaše uspješno transportovali u logore sve sarajevske Jevreje, uključujući i preobraćenike, osim njih dvije stotine. Time je valjda, uprkos Muradbegovićevom dociranju, suspendirana i mogućnost da neki barbari stanu na put sveobćoj umjetničkoj uljudbi koju treba pripomoći i otmjena sevdalinka.

Hrvatska misao, izlazi u istom gradu, u kojem se u to vrijeme, kako navodi Emily Greble, vodi borba u domenu konfesionalnog privatnog života i gradske solidarnosti koju zove građanskom sviješću, da opstane jedna multikulturna sredina čiji potres je došao kao rezonanca smrti starog evropskog poretka i 1914. i 1941. Gradski čelnici u to vrijeme iznalaze način da Romima muslimanima i preobraćenim Jevrejima izdaju uvjerenja o pripadništvu arijevskoj rasi.

Istovremeno, Hrvatska misao, krenuvši od avangardne visokoparne retorike, te najprogresivnije poetike tog vremena, rujući po prabićima bosanske kulture i njenim najdubljim slojevima, rafinirajući dobrotu ovdašnjeg čovjeka koji dolazi iz dubina, evocirajući dah starih vremena kada je čestitost i marljivost mogla uzdići pojedinca, mistifikujući svu istoriju od Bogumila do Hitlera i Musolinija, okupivši najjače žonglere te pismenosti koju ima ta sredina tada, pronalazi i forsira jedan žargon koji u najmanju ruku anticipira i legitimizira hijerarhiju rasa i traga za društvenim izrodima, čak i kad tu karakterologiju i pojmove ne rabi u istom smislu kao rasne teorije kod nacista.

Istovremeno, taj časopis i uredništvo s konkretnom političkom misijom, igra u taktu NDH režima koji, po Antunu Barcu, u to vrijeme prema knjizi i književnicima pokazuje neobičnu naklonost uvodeći visoke državne nagrade i svečanosti, dajući visoke honorare po štampanim arcima. Glavni Pododbor Matice Hrvatske, naprimjer, raspisuje 1944. natječaj na kojem nagrađuje najbolje esej, novelu i pjesmu, nagradom od 30.000 kuna.

Ovjereni konkretnim angažmanom, Stefanovićevim u Srpskoj književnoj zadruzi i pronedićevskim časopisima, kao i Muradbegovićevom u časopisu NDH Matice hrvatske ili u ulozi intendanta režimskih kazališta – to nisu obične pjesničke varijacije o etno-mententalitetu, niti tek kulturološke etide. Nisu to ni obične konzervativne pohvale skrušenosti protiv kapitalističkog i demokratskog belle epoque hedonizma. Kao ni historijski odsječci duše marginalnih nacionalnih zajednica koje bi se danas bezbrižno mogle nasljedovati i reproducirati.

Te vizije o ljepoti i civilizaciji, ti profili kolektivne karakterologije, nakon Holokausta, bili su samo elementi u retorici koji su – zasvijetlivši svojom bijelom čistotom – ostavljali u tami sve „strane“ i „obojene“ narode i rase u kulturnim prostranstvima tadašnje Evrope, prepustivši ih likvidaciji.