Esad Bajtal: Mudrost, Hrabrost, Umjerenost i Pravičnost – ključne vrline bivanja

Izdvajamo

• Ako Hodžićev rukopis sagledavamo komparativno-aksiološki, iz konteksta našeg regionalnog, ex-jugoslovenskog prostora i vremena, onda i nehotice očitavamo svu provincijalnost, sveopšte, idejno-nakaradne politizacije i etno-diskriminacije naših životno i osjećajno oskrnavljenih i ljudski degradiranih egzistencija. Egzistencija koje, zatvaranjem u tjeskobne okvire naciona, gube vezu sa temeljnom otvorenošću svijeta zajedništva koji se, tu, nadomak nas, nudi i otvara u demokratskoj raskošnosti životnog šarenila, dok se mi, zaneseni egoizmom kolektivističkih omraza i osveta, gušimo u zadahu ideoloških isključivosti i besmislu atarski prevaziđenog i, usto, krvavog svojatanja bogova, religija, jezika, kultura i zajednički nerazlučivih tradicija.

Povezani članci

• U SARAJEVU ODRŽAN 4. SEMINAR O INKLUZIJI ROMA – UKLJUČIVANJE ROMA U BIH KLJUČNO JE ZA PUT KA EU
• Armin Gazić (1991-2020): Počivaj u miru legendo bh. planina  
• Mapa puta
• Saša Broz: Od jake države sa svjetskim ugledom ostalo je tek zgarište
• Jazz trio „3“ snima album prvijenac
• Saopćenje roditelja Mahira Rakovca

Prikaz knjige Refika Hodžića, RIJEKOM OKEAN, Putopis

Ovaj rukopis nas vraća u najčešće neosviještenu tačku zajedničke bilosti čovječanstva. Rukovođen snažnim impresijama viđenog, autor se otvara davnoj prošlosti koja mu dolazi iz još nesagledive budućnosti, one iz vremena prije prvog vremena, nalazeći u njoj pradavni temelj sebe samog. Ali, sada, jednog sasvim novog sebe: pre-porođenog, i oslobođenog svih dogmi čija se običajna okoštalost rastače u neukrotivoj matici živog bivanja i neomeđenog sve-z-bivanja koje nevidljivo klizi u zaborav: panta rei.

Esad BAJTAL

Ako je putopis najizvorniji i najprirodniji oblik romana, kako ga vidi veliki njemački poeta Heinrich Heine, koji je svojom pjesmom Der Asra (Kraj tanana šadrvana), ostavio neizbrisiv emotivni trag u našoj sevdalinci, onda je Hodžićev rukopis RIJEKOM OKEAN, ne samo roman nego i nešto mnogo više od toga.

U pitanju je formalno i sadržajno neobičan tekst, kakav do sada nisam sreo na ovim prostorima. Tekst u kome se krajnje neobično, naratorski nenametljivo, prepliću i sapliću mitologija i istorija, događaj i doživljaj, prostor i vrijeme. Sve skupa na kraju skončava u neiskazanom zagovoru advaitističke jednosti bitka, iz koga i po kome, sve jest – ono što jest: Sve u jednom i Jedno u svemu! Bilost, mišljenje i osjećaj stapaju se u nerazmrsivu hermeneutičku pletenicu iracionalne stvarnosti u kojoj uzavreli životni tokovi vrve od onog neshavtljivog, misteriozno-bajkovitog, realistički grubog, nerijetko krvavog bivanja. Smjenjuju se užasno-strahobno, s jedne, i ono zadivljujuće oniričko, snovito, željama o(t)kovano, s druge strane. Sve se odvija na mebijusovski beskonačnoj traci pakleno-rajske komplementarnosti nepredvidljivo-hirovite povijesne zbilje turbulentnih, mitološki zagonetnih, životnih, dramatično šokantnih – obrta i mijena.

Hodžić putuje, piše i traga sam za sobom u vrtlozima nemirnog Vremena. Čini to simultano na dva paralelna, životno preklapajuća puta: jedan je onaj realno tvrdi, zemni, geografski, a drugi, onaj nestvarni, iracionalni, fantastično-mitološki. Samo beskonačna sveobuhvatnost vremena, sred realnog zaborava i memorijski neizbježnog diskontinuuma, drži Hodžićeve putopisne opservacije na okupu. Ovaj rukopis nas vraća u najčešće neosviještenu tačku zajedničke bilosti čovječanstva. Rukovođen snažnim impresijama viđenog, autor se otvara davnoj prošlosti koja mu dolazi iz još nesagledive budućnosti, one iz vremena prije prvog vremena, nalazeći u njoj pradavni temelj sebe samog. Ali, sada, jednog sasvim novog sebe: pre-porođenog, i oslobođenog svih dogmi čija se običajna okoštalost rastače u neukrotivoj matici živog bivanja i neomeđenog sve-z-bivanja koje nevidljivo klizi u zaborav: panta rei.

Radi se o autorski zanimljivom i spisateljski odvažnom izazovu da se, pokrenut i potapan virovima neukrotive bujice radoznalosti (potaknute snagom tragike povijesnih događaja i nesagledivih uzleta mitološkog uma), prebrodi Okean Bezvremena. Čini to Hodžić na način „…  stoika … kome je domovina čitav svijet“, nastojeći, pri tom dokučiti i „osjetiti savršenu ljepotu u jedinstvu različitosti“, postati „član zajedničke svjetske države“ i, konačno, probuditi se kao prosvijetljen – „slobodan čovjek“. Udružujući pri tom ono neudruživo: „razum i emocije, maštu i činjenice“, podređujući ih idealu ataraksije – sanjanoj oazi nepomućenog duševnog mira i unutrašnje sabranosti starodrevnog mudraca.

Sve u svemu, pred budućim čitaocem je jedna uspješno poetizirana mitologija svijeta prepuna informacija, činjenica i dnevnim snovima rasplamsanih maštarija, kroz koje se zrcale želje i strahovi, pobjede i porazi; veliko i malo, obično i neobično; sagledivo i nesagledivo; razumljivo i nerazumljivo … I sve to u povijesno nemirnom vrtlogu lutajuće egzistencije, kako one pojedinačne, individualne (koja traga sama za sobom), tako i one kolektivno-osvajačke koje sebe dokazuje, i na trenutak osovljuje, tvrdim žezlom raspojasanog voluntarizma i krvavim mačem nezajažljive ljudske oholosti dok, nasilnom smrću drugih, zida kule vlastite, suštinski jalove besmrtnosti.

U personalnoj, događajno-spisateljski neomeđenoj ravni ovog rukopisa, čitalac svjedoči najširem spektru životno režiranih predstava: rođenjima i umiranjima; brutalnim obračunima. Istovremeno, tu su i velike ljubavi, još veće mržnje; bol i radost; raskoš i bijeda filmski nestvarnih scenarija iracionalne zbilje ljudskog bivanja na vjetrometini uzavrelih epoha. Sve se odvija na povijesnom horizontu metafizički ustalasane zbilje. Miješaju se ideje i ideologije; emocije i strasti; racionalno i eshatološko na fenomenološkoj ravni iracionalno nemirnih stoljeća. Minulih, i zaboravom davno pokopanih vremena, koja žive još samo u okaminama iskopina i spomenika; u mitovima, bajkama i knjigama … Konačno, i tačnije govoreći, u vazda budnim, nemirno radoznalim glavama umova koji zagonetnu prošlost zazivaju u ime pokušaja promišljanja, domišljanja i osmišljavanja pragmom obezvrijeđene sadašnjosti.

U čisto pedagoško-odgojnom, i didaktičko-obrazovnom smislu, Hodžićev rukopis nudi čitavo mnoštvo interdisciplinarnih podataka i zbivanja iz korpusa povijesti, arhitekture, književnosti, slikarstva, kiparstva i drugih vidova života i umjetnosti. Doživljaj čitanja Hodžićevog rukopisa, intenziviran je uobraziljom mitološke logike koja otvara maštovitu raskoš gornjih i donjih, nebeskih, zemnih i podzemnih svjetova, kako u njihovoj zasebnosti, tako i u dijalektičko-sudbinskoj povezanosti njihova preplitanja u onom istinski Jednom. Jednom kao Praizvoru svijeta u kome ništa nije samo svoje, jer nevidljivom logikom ontološke jednosti istovremeno pripada svima i svemu.

Smrtno i besmrtno, bogovi i ljudi, anđeli i demoni, himne, ode i svadbene pjesme, kao i životno opasni pjev sirena što neodoljivošću vlastitog zova, mami čula antičkih junaka, sve je to strukturno neotuđivi dio armaturne mreže čudesno dinamičke arhitektonike Hodžićevog putopisnog štiva, koje računa na određenu vrstu predznanja čitaoca, istovremeno nudeći mogućnost novih sticanja i popunjavanja bjelina kod onih kojima, reflektirana problematika fahovski-stručno nije posebno bliska.

Upravo zato, svojom spoznajnom iritabilnošću, ovaj rukopis poziva one najradoznalije na enigmatski strpljivo popunjavanje praznih polja vlastite kognitivne mape, što pokreće različite spoznajne mehanizme i procese, kao što su opažanje i mišljenje o opaženom; razumijevanje pročitanog i zaključivanje na osnovu shvaćenog. Svemu tome, prethode imaginacija, uviđanje i konačno osvješćivanje za dodatne, dotad skrivene dimenzije najšireg životnog okruženja oblikovanog na beskonačnom horizontu ukrštanja civilizacija, kultura, vrijednosti i dotad nevidljivih ili zaboravom potisnutih dimenzija (pra)davnih svjetova.

Ako Hodžićev rukopis sagledavamo komparativno-aksiološki, iz konteksta našeg regionalnog, ex-jugoslovenskog prostora i vremena, onda i nehotice očitavamo svu provincijalnost, sveopšte, idejno-nakaradne politizacije i etno-diskriminacije naših životno i osjećajno oskrnavljenih i ljudski degradiranih egzistencija. Egzistencija koje, zatvaranjem u tjeskobne okvire naciona, gube vezu sa temeljnom otvorenošću svijeta zajedništva koji se, tu, nadomak nas, nudi i otvara u demokratskoj raskošnosti životnog šarenila, dok se mi, zaneseni egoizmom kolektivističkih omraza i osveta, gušimo u zadahu ideoloških isključivosti i besmislu atarski prevaziđenog i, usto, krvavog svojatanja bogova, religija, jezika, kultura i zajednički nerazlučivih tradicija.

Pristajemo na tjeskobu zemne, geopolitički nametane ograničenosti, umjesto da poučeni primjerom Anaksagore (oko 500–428 p.n.e.), nebo proglasimo svojom domovinom, u čijem nezamislivom beskaraju, gdje ima dovoljno mjesta za sve, nikome ne može biti ni tijesno ni zagušljivo. Ali, Anaksagora (ta antička gromada od uma), koji za Hegela izgleda „kao trijezan među pijanima“, očito, i nažalost, nije paradigmatički privlačan uzor etno-opijenim, idejno-isključivim, duhovno zakržljalim politikantima našeg vremena. Vođeni njihovom nedozvanošću vrtimo se u lavirintu bolesne, pragmatski indukovanih, natražnih i duhovno ispraznih neomitologijâ; izmišljotinâ bez ljudske topline i izvan svakog smisla i životne perspektive.

S tog stanovišta, ovaj rukopis i mimo autorskih nakana te vrste, nudi jedan stari misaoni horizont na kome (kako nam ga, u svjetlu vlastite želje, projektuje R. Hodžić), Mudrost, Hrabrost, Umjerenost i Pravičnost, figuriraju kao ključne vrline bivanja i jedini garant čovjekovog opstanka kao vrste kojoj je planeta Zemlja zajednički dom, sa svim ostalim vrstama koje bi svojim zoo-šarenilom, i konkretnim, nenasilnim načinom bivanja, trebale da i nas same čine životno kompletnijim, obzirnijim, savjesnijim i moralno odgovornijim bićima Planete koja nam nesebično daruje, ne samo svoje nenadomjestive plodove, nego i logiku samog opstanka.

Na to nas, životnim primjerom vlastitog bivanja, i snagom njegovane mudrosti, poziva čitava plejada umnih likova koji defiluju na stranicama Hodžićevog obimnog i istrajno klesanog rukopisa. Rukopisa čiji autor (i to je specifikum ovog rukopisa), iniciran viđenim, napušta Prostor i prostornost kao fizički temelj svog putovanja, te se, misaonim inkorporiranjem u Vrijeme, iz prostorne, baca u vremensku dimenziju svijeta. Da bi nam, lirično i sjetno, sa izrazitom naklonošću kao onom najboljem, prećutno i bez ikakvog dociranja, ponudio ono najbolje iz prebogate sehare filozofske i životne prošlosti čovječanstva, koja nas nastoji poučiti da racio i racionalno, nude samo dnevno-rutinska, formalna rješenja, a da se ono bitno krije u ekstatičkoj dimenziji našeg bića. Dakle, tamo na granici tame i svjetlosti, gdje se, putem samousavršavanja i asketizmom nesebičnosti, „čovjek sjedinjuje s božanstvom“.

Jer, istinsko saznanje se ne postiže logičkim mišljenjem nego ekstazom, koja nas izvodi iz tjeskobe dualističke isključivosti na široki drum monističkog svejedinstva. U tačku gdje prestaju porazna sebičnost i isključivost divergentne Ja–Ti logike, skončavajući u konvergenciji plemenitog i nesebičnog Mi zajedništva.

Ako ništa drugo (a mnogo je toga „za“), već samo ovaj detalj, Hodžićev humanistički jasno intoniran rukopis, preporučuje budućem izdavaču kao regionalno i istinski vrijedan materijal za štampanje u knjiškoj formi, pa ga u ime te vrijednosti iskreno preporučujemo.