Mary Ann Hennessey: “Ne držite ih za obećanja, natjerajte ih da budu bolji od toga”

Povezani članci

• Goran Pandža: Na talasima ksenofobije
• Ana Bajić živi u kući od kartona
• TAKK NORGE
• Enes od homogene bašće
• Put od etničkog do kemijskog čišćenja: Koji ste tip ratnog zločinca?
• Dežulović: Prokletstvo bosanskih piramida

Mary Ann Hennessey, šefica ureda Vijeća Europe u Bosni i Hercegovini, jedna od najvećih zagovarača jedinstvene, demokratske, pravedne Bosne i Hercegovine. Borac je za ljudska prava, prava manjina, izražava veliku podršku LGBT zajednici kao i nezavisnim medijima. Kritizira vlast i diskriminatorske postupke prema određenim zajednicama i manjinama te osuđuje govor mržnje. O svemu ovome i šire govori za naš portal.

Razgovarali: Amer Bahtijar i Predrag Blagovčanin

Vijeće Evrope i ove je godine bilo pokrovitelj Sarajevo film festivala: Koliko zapravo ovaj festival može pomoći promociji zaštiti ljudskih prava?

Prvi razlog zbog kojeg Vijeće Evrope radi sa Sarajevo Film Festivalom jest da podrži regionalni film kao kulturni izričaj, kao nešto veoma simbolično u Sarajevu, nešto što je ujedno i veoma uspješno obavljeno kako bi se promovirao film u ovoj regiji te promocija suradnje među umjetnicima na ovim područjima da prave značajne filmove. Drugo razlog je zapravo zbog činjenice da filmovi sami po sebi pričaju o vrijednostima različitosti i ljudskim pravima na kojima Vijeće Europe radi.

Zalažete se za ukidanje obrazovnog koncepta „dvije škole pod jednim krovom“ odnosno za ukidanje diskriminacije, i to gorljivije od svih ovdašnjih bh. političara: Dokle se došlo s tim procesom?

Trenutno uopće ne vidim nikakav proces niti reformu obrazovnog sustava u Bosni i Hercegovini. Mnogo pričamo o toj temi „dvije škole pod jednim krovom“ zato što je to stvar koja se već odavno odvija. Mi u Vijeću Evrope ne brinemo o imenima i krovovima, zabrinuti smo zbog obrazovnog sustava koji ne promovira osnovne vrijednosti građanstva i osnovne vrijednosti ljudskih prava, poštovanje prema različitostima. Dakle, segregacija u školskom sustavu je veliki problem. Veliki je problem u odnosu na europske vrijednosti i standarde, ali kao što sami možemo vidjeti to je veliki problem za budućnost ove zemlje, ustvari za sadašnjost ove zemlje. Vi danas imati sustav koji ne obrazuje mlade ljude da budu adekvatno informirani i aktivno odgovorni građani ove zemlje niti obrazujete mlade ljude da imaju vještine i sposobnosti kvalitetnog obrazovanja koje su im  potrebni da budu uspješni u svom životu i vlastitoj karijeri.

Vidjeli smo slučaj djece iz Konjević polja koja su provela gotovo godinu dana u šatoru, a ne u školi. Kako se može spriječiti diskriminacija države prema pojedincu, u ovom slučaju prema djeci?

Konjević polje je jedan primjer, imamo djecu u Vrbanjcima koji su stvarno izgubili cjelokupno obrazovanje. Dok su djeca iz Konjević polja učinkovito eksternizirana od Republike Srpske, oni rade po kurikulumu učitelja iz Federacije BiH. Gotovo ih smatraju kao da nisu odgovornost Republike Srpske, ali ipak imaju obrazovanje. Djeca u Vrbanjcima nemaju nikakvog obrazovanja godinu dana, izgleda da će ovo biti i druga godina u takvoj situaciji. Postoje još i hiljade druge djece, pogotovo Roma koji nisu u školi i nema nikakvog posebnog interesovanja da ih se smjesti u klupe. To je jednostavno pitanje ljudskih prava. U Europskoj povelji ljudskih prava prvi protokol članka je da je pravo na obrazovanje pravo za svako dijete ali i obaveza javnih ustanova. Dakle, to je prvo pravno pitanje. Razlog zašto zajednice bojkotiraju škole za svoju djecu je zato što smatraju da kurikulum i predavačka metodologija su diskriminatorske prema njima kao zajednici, a to šteti njihovoj djeci. Odgovornost javnih ustanova je da prijavi tu zabrinutost te da iznađu rješenje. I to također nedostaje. Veoma je važno da se ne smatra kako je ovaj problem vezan samo za Republiku Srpsku. Diljem cijele zemlje kurikulum, predavačke metode, cilj predavanja uključuju elemente diskriminacije ili eventualno elemente nepoštovanja prema jednoj ili drugoj zajednici. Nedostaje mnogo otvorenosti u kurikulumima koji su potrebni da imate univerzalno, slobodno, obavezno obrazovanje koje je norma u civiliziranom svijetu.

Presuda Sejdić-Finci se još uvijek nije provela, a dolaze nam novi izbori. Je li Međunarodna zajednica odustala od traženja provođenja ove presude?

Međunarodna zajednica nikada neće prestati misliti o tome problemu dok se ne riješi. Vijeće Europe nastavlja nadgledati taj proces i nedostatak provođenja ove presude. Postoje i druge presude. Sada imamo Zornić slučaj, i tu je još Pilav slučaj koji  je još uvijek u tijeku. Nije opcija ni za međunarodnu zajednicu niti za Vijeće Europe niti za Bosnu i Hercegovinu da samo zaborave proizvoljno isključenje nekih građana iz ove zemlje od njihovih prava. To ne može nestati i nitko to neće zaboraviti. To je nešto što se mora otkloniti.

Radili ste veliku kampanju protiv govora mržnje. Nedavno smo opet imali primjer šta proizvodi govor mržnje: napad na akademika Kukića, napad na predsjednika sindikata i sl. Šta uraditi da se spriječi govor mržnje koji na kraju prerasta u fizičke napade?

Očigledno je da postoje veze u okruženju koje je blago ili otvoreno prema govoru mržnje i okruženju koje je pogodno za zločin iz mržnje. U isto vrijeme nitko ne smatra da zločin nije pogrešan, međutim morate uzeti zbroj elemenata slobode izražavanja i slobode govora kao nešto drukčije od govora mržnje. Ovo je rasprava koju nastojimo promovirati kroz naše kampanje sa mladima i rad sa medijima. Sloboda govora i sloboda izražavanja je temeljno pravo ali nije bez granica. Naglašena je pretpostavka da su obje prisutne u našem stvarnom životu ili offline životu i u medijima. Trebamo uvijek razgovarati sa istim poštovanjem prema drugima kao što očekujemo da se postupa sa nama. To je staro osnovno načelo. Nadalje, govor mržnje je drukčiji od kritičkog govora, od neugodnog govora. Govor mržnje nastoji da dehumanizira osobu ili grupu, nastoji ugroziti legitimitet njihovog postojanja ili mišljenja i ostavlja široki prostor za razvoj nasilja. Ono što trebamo uvidjeti je ne samo veća odgovornost medija zbog načina na koji oni pokrivaju, npr. ako javna ličnost ili političar kaže nešto grozno, nešto što je puno mržnje, to je jednostavno samo objaviti i ne preuzeti odgovornost kao medij zbog toga što objavljuju. U isto vrijeme ovo nije nešto što se može potpuno riješiti putem zakona, radom policije ili procesuiranjem. Crta između zaštite ljudi od govora mržnje i kršenja ljudskih prava da se slobodno izražavaju je veoma suptilna linija i bilo bi bolje da ljudi sami, da javnost, društvo, pogotovo konzumenti medija postanu više odgovorniji da se suprotstave zajedničkom razumijevanju ponašanja, što je prihvatljivo a što ne. Možete to vidjeti kroz dugi niz godina u mnogo zemalja kako su se stvari razvijale. Trebamo jednostavno biti kao ljudi koji stoje na ulici koji ne bi tako nešto rekli direktno drugim ljudima, bili bi posramljeni ili ljudi bi ih zamolili da prestanu i tako bi isto trebalo biti i na internetu u medijskom prostoru gdje imate određene standarde civiliziranog ponašanja, poštovanje prema drugima. Moramo raditi na tome da ljudi zahtijevaju takvo ponašanje. To je posebno teško uraditi tijekom izborne kampanje.

Tokom Queer Festivala ‘Merlinka’ u Sarajevu napadnuti su aktivisti, to je samo od jedan od ataka na ljudska prava; mislim da sličnog nasilja ima i u školama. Kako zaštititi grupu mladih ljudi, srednjoškolaca, pripadnika LGBT zajednice?

Ponovno dolazimo do istog pitanja da moraju biti dva različita pristupa u isto vrijeme. Naravno, zakon treba štiti ljude od zločina, zastrašivanja, zlostavljanja, diskriminacije i organi javne vlasti pod tim mislim policiju, tužitelje i sudovi. Ali također mladi ljudi, ministri obrazovanja, nastavnici, direktori škola oni su odgovorni za stvaranje sigurnog i otvorenog prostora za sve ljude u školi. Glede pravila i propisa to je veoma važno. Druga stvar je ta da bismo svi trebali više raditi da promoviramo vrijednosti  tolerancije, različitosti i otvorenosti i očekivati takvo ponašanje u školama i tamo gdje to očekujemo od civiliziranog društva. Nije u redu zastrašivati i zlostavljati djecu zbog religije, zbog izgleda, zbog toga jesu li pametni ili ne i zbog njihove seksualne orijentacije.

Na zadnjim izborima u Evropski parlament su ušli predstavnici radikalne desnice. U BiH imamo isti taj problem. Kako držati sve to pod kontrolom; doista se čini da je radikalna desnica svakim danom sve jača i jača?

Kao prvo ne vjerujem da je to baš istina. U uspostavljenoj demokraciji jednostavno veoma često vidite prebacivanje političke većine vremenom naprijed i natrag u ovisnosti od razvitaka. Ali u isto vrijeme možete vidjeti istraživački i direktni progres svih društava prema više liberalnoj demokraciji sa koracima prema naprijed ili natrag. Europski parlament je sada većina desno orijentiranih, većina nije radikalno desna kao što je to bilo prije ne većina radikalno lijeva. Do sada ne vidim mnogo rezultata toga u praksi. Kada je bilo incesta u nekim zemljama gdje je zakon veoma štetan prema određenim grupama bilo to grupe imigranata, ili LGBT ili bilo koja grupa koja nije dugo trajala tu su svojevrsna potiskivanja natrag od društva. Svi instiktivno znamo šta znači jednakost, želimo je za sebe i samim time moramo ih poštivati prema drugima. Mislim da nema potrebe kontrolirati radikalnu desnicu. Ono što se treba napraviti jeste da se osigura nastavak promoviranja, razvijanja vrijednosti i standarda za koje smo naporno radili da ih uspostavimo sve od Drugog svjetskog rata. Ne možete uzeti zdravo za gotovo da je to završen posao. Izazovi se s vremenom mijenjaju, imate nove izazove i biti će novih reakcija na razvoj društva, mi moramo nastaviti. Glavni zadatak Vijeća Europe je da nastavi to raditi. Demokracija, ljudska prava i vladavina prava nije samo nešto što možete napisati na papir, svi potpišu i gotovo. Zato mi i dalje radimo.

Kakav je stav Međunarodne zajednice i koliko se ona boji ratnika iz BiH koji odlaze na strana ratišta?

Mislim da je to izvještačena priča. Mnogo je više ljudi iz Belgije koji su se otišli boriti u Irak sa radikalnim grupama nego iz Bosne i Hercegovine. Imate ljude iz Srbije koji se bore u Iraku i u Ukrajini itd. Uvijek je bilo kategorija ljudi koji će zbog nekih razloga sudjelovati u zločinima koje ne nađu kod kuće pa onda idu negdje drugdje gdje budu plaćeni ili nešto drugo. Smatram da postoji tendencija za pretpostavku ili je možda u interesu nekih ljudi da misle da se Europa ili Zapad boje Islama u BiH. Ne vidim nikakve dokaze za to.

Očekujete li da bi naredni izbori mogli donijeti neke promjene ili bi se stvari mogle dodatno još pogoršati?

Iskreno, ne znam. Ono čemu se nadam je da će ljudi glasovati, pogotovo mlađi ljudi da će izaći i glasovati. Zato što na taj način nitko se ne može pasivno osjećati ne odgovornim  za situaciju. Razumijem činjenicu da nema magičnog rješenja, da nema novog „zlatnog vođe“, da nema nekog „da, možemo“ trenutka u politici ove zemlje. Ali, glavno pitanje koje se treba pitati svaki građanin je „što želim od svoje vlade, jesam li dio ovog procesa i kako mogu biti siguran da me slušaju?“. Dakle, izlazak na glasovanje, ali je još važniji trenutak dan nakon glasovanja. Ne držite ih za obećanja, natjerajte ih da budu bolji od toga. Obećanja koja političke partije daju su na neki način refleksije kako oni misle da ljudi ove zemlje razmišljaju. Ljudi ove zemlje žele reformu, žele promjenu i moraju natjerati novu vlast da to uradi a ne čekati i čekati. Mislim da će to biti ključ problema. Svi će shvatiti da su dio tog procesa donošenja odluka, da su glasovali i imaju odgovornost na dan izbora i dan poslije. Ne glasate da bi izabrali ljude da vladaju ovom zemljom. Njihov posao je da upravljaju, da uređuju u ime vas. Ne samo na dan izbora nego i svaki drugi dan nakon.

Kako komentirate zadnje proteste u gradovima Bosne i Hercegovine?

Bio je to izraz bijesa i frustracije. Krenulo je loše, ljudi su bukvalno zapalilii vlastito vlasništvo, što nije u ničijem interesu. Činjenica da su ljudi bili spremni stati zajedno iako riskirajući da budu uhapšeni,  pokazuje nivo uznemirenosti i zabrinutosti koje će, nadam se, prijeći u više aktivno razumijevanje građanstva u ovoj zemlji, prije i poslije izbora. Reforma dnevnog reda nije nešto što će bilo koji političar u bilo kojoj zemlji uraditi lagano, jer kada radite reformu netko će uvijek izgubiti nešto. Reforma je uvijek nezgodna za nekoga negdje. Težak je to posao koji zahtijeva mnogo vremena, napora i razmišljanja. Ako ne moraju to uraditi oni ni neće, ali trebaju znati da će morati, zato što ljudi neće samo stajati naredne četiri godine bez napretka.