Jasna Kovo: U poplavama mediji su bili u službi građana

Povezani članci

• Uz NSA skandal globalnog prisluškivanja: CAR JE GOL!
• Samir Šestan: GLUMLJENJE DRŽAVE (ZA DOBRE HONORARE)
• Hijerarhija kontra anarhije i obratno
• Zatvaranje najmračnog poglavlja balkanske istorije
• “Vrijeme ističe…” Epizoda #5
• KADA NEKO ZAUSTI: SJAJNO

Jasna Kovo je mlada magistrica književnosti koja je do sada u javnosti bila zapažena po svojim medijskim i disursnim analizama. Osim toga, autorica je nekoliko zapaženih književnih kritika. Za naš portal Jasna Kovo govori o medijskom izvještavanju u BiH i regiji za vrijeme poplava.

Razgovarala: Amila Kahrović Posavljak

Kakvo je Vaše viđenje medijskog izvještavanja tokom posljednjih poplava u BiH i postoji li neka, uvjetno rečeno, klasifikacija prema kojoj biste svrstali medije s obzirom na izvještavanje?

Ukoliko uzmemo u obzir sve medijske servise, tradicionalne i tzv. nove medije, moglo bi se reći da je svaki ponaosob obavio određen zadatak u medijskom izvještavanju o poplavama u BiH. Neki su donosili više stvarnih i konkretnih informacija sa terena o izljevanju voda i pokrenutim klizištima, humanitarnoj i materijalnoj katastrofi, dok je bilo i onih koji su i u ovakvoj nemiloj situaciji pribjegavali senzacionalističkom izvještavanju i prenošenju neprovjerenih informacija zbog gledanosti, čitanosti i puke potrebe da se dobije jedan gledalac ili čitatelj više.

Teško je napraviti neku klasifikaciju koja bi umakla općepoznatim mjestima prepoznavanja medija i medijskih izvještavanja. Tu je ona klasična podjela na javne servise kao režimske medije naklonjene informiranju javnog mnijenja prema direktivama političkih stranaka i njihovih moćnika, s jedne strane, i privatne medije koji služe interesima svojih gazdinstava (korporativni mediji?!), s druge strane. Tako smo naviknuti da iznova i iznova ponavljamo opća mjesta kritike i jednim i drugim medijskim servisima, pogotovo ovim uslovno rečeno “režimskim medijima” jer, laički rečeno, javno mnijenje s pravom očekuje da javni servisi koji se finansiraju njihovim novcem budu servisi u službi građanstva. Svaka kritika koja bi se ponovno izrekla na račun medija samo bi potvrdila ona mjesta oko kojih se s pravom lome koplja. Pitanje da li postoji nezavisni mediji sa pravovjernim informacijama i sadržajem koji umiče političkom poltronstvu ili interesima određenih korporacija je i više no dosta puta postavljeno namećući samo jedan odgovor – NE! Uprkos tome, bila bi i krajnje teška optužba reći da se ne plasiraju informacije koje su korektne makar se one provukle tamo gdje ih najmanje očekujemo. S tim u vezi, zanimljivo je pratiti kako mediji informiraju na tv-kućama koje i dalje prednjače kao medij koji se najviše prati i kojem se uprkos navednim mjestima najviše vjeruje a kako to rade nezavisni internet portali, medijske agencije, radiostanice i u konačnici štampani mediji.

Je li bilo spinovanja i, ako jeste, koji su najznačajniji spinovi koje ste primijetili?

Spinovanja je bilo, možda ponajviše u informiranju o dijeljenju humanitarne pomoći na terenu kada se neprovjereno pisalo da humanitarna pomoć ne stiže do onih kojima je potrebna (što vjerovatno djelimično i jeste istina) kao i u senzacionalističkoj potrebi određenih portala da šire neprovjerene informacije o malverzacijama humanitarnom pomoći i podizanju cijena u nekim trgovinskim objektima. Za razliku od sistematskog spinovanja medija tokom februarskih protesta, mislim da su ovoga puta mediji koliko-toliko osvjetlali obraz svoje profesije i više bili u službi građana.

Kako komentirate činjenicu da su neki mediji sisitemski prenosili poruke vjerskih službenika u kojima su ovu poplavu označavali Božijom kaznom?

U prvim danima poplave medijski izvještaji sa terena su bili blago rečeni haotični, to je sasma razumljivo s obzirom na prirodnu nesreću koja je pogodila veći teritorij BiH pa je vrlo moguće da su i mediji kao i većina pučanstva BiH bili šokirani onim što nas je zadesilo. Ali to nikako ne smije biti opravdanje za eventualno nesnalažanje sa plasiranjem informacija. Nije nikakva novost da mediji u ovakvim i sličnim situacijama, npr. u vrijeme februarskih protesta u FBiH, ustupaju mjesto vjerskim službenicima podjednako kao i političarima da “analiziraju” ili tek dadnu svoje viđenje situacije. To, između ostaloga, govori čiji glasovi dominiraju javnim prostorom BiH. Također, u tome nema ništa sporno sve do onog trenutka dok ti glasovi izrečeni u javnom prostoru nisu neodgovorno izrečeni stavovi kao što smo svjedočili i u danima nezapamćene prirodne katastrofe. Mogli smo čuti i čitati kako je Amfilohije ispred SPC-a govorio kako je potop koji je pogodio Srbiju Božiji gnjev za gay parade i pobjedu bradate pjevačice Končite na Eurosongu. Također, na portalu SAFF je izašao tekst u kojem se prirodna nesreća samjerava sa našim grijesima, a Fatmir Alispahić izriče kako je Bog sa opravdanjem kaznio Srbe zbog kolektivne krivice u genocidu nad Bošnjacima pa je “jagma za Srbe” u poplavljenim područjima pokazatelj valjda i merhametluka i gluposti Bošnjaka. Ovo su tek neki slučajevi koji ukazuju na svedominantnu vulgarnu interpretaciju religije koja bi upravo u nesrećama koje nas pogađaju morala biti duboko uronjena u vjeru kao svakodnevnu praksu življenja solidarnosti i humanosti na djelu. No, ovakvi glasovi nisu ipak dominantni pa je stav IZ BiH bio sasma drugačiji, oni su na svome zvaničnom glasilu osudili ovakve saff-ovske proglase o Božijem gnjevu nad griješnim narodima i pozivali na izraz konkretne solidarnosti sa unesrećenima.

A, čini se da su elektronski mediji vrvjeli od teorija zavjere?

Moglo bi se i tako reći, ali tu je uistinu riječ o sporadičnim slučajevima posredovanja nekih uslovno rečeno – analiza i komentara – prevashodno internet medija koji su poplave, kao i svaku drugu prirodnu katastrofu, povezivali sa HAARP-ovim programom, zaprašivanjem zraka i slično. U moru neprovjerenih informacija, čini mi se da su teorije zavjere u istom rangu sa prethodno navedenim religijskim tumačenjima poplava. Smatram da je i tu riječ o širenju neodgovornih stavova koji prave više štete no što konkretno pomažu unesrećnima i(li) ukazuju na prave krivce nepravovremene reakcije vlasti na upozorenja o poplavama i pravljenu sistema odbrane materijalnih dobara i ono još bitnije, ljudskih života.

Jasna Kovo

Čini se da su ove poplave sa sobom odnijele veliki dio onoga što mi označavamo nacionalizmom. S druge strane, mediji su jako često išli u naivnu krajnost prema kojoj je ovo što se događa zapravo potpuni krah nacionalizma na Balkanu. Kako komentirate to?

Da, solidarnost koja je nadmašila ustaljena očekivanja i s riječi prešla na djelo je uistinu divna pojava koja nas je zadesila u ovoj nesreći. Sve to je uglavnom analizirano kroz jednostavnu prizmu pomirenja do jučer sukobljenih naroda na ovome prostoru i kao izraz nade da je moguće ne samo su-život nego i istinsko življenje jednih sa drugima i jednih za druge. Hrvati koji idu u pomoć Srbima i Bošnjacima, Bošnjaci koji pomažu Srbe i Hrvate, Srbi koji pomažu Hrvate i Bošnjake – sve su to uglavnom mjesta u kojima su mnogi vidjeli krah nacionalizma i prevazilaženje entitetskih i međudržavnih granica kao bedema razjedinjenja spomenutih naroda. No, takvo što i nije toliko neočekivano jer svaki prosječni građanin će reći da nema problema sa „drugim“ nego da su političke elite one koje razjedinjuju narode po naciji i vjeri. Mnogi su u tome vidjeli i pomalo naivno ujedinjenje negdašnjeg jugoslovenskog prostora. Ipak su mnoge ocjene ove solidarnosti koja nas ujedinjuje u muci pomalo naivna procjena da je riječ o potpunom krahu nacionalizma ali su pokazatelj da se narod “odozdo” može ujediniti jedan sa drugim, no i dalje će biti nemoguće govoriti sve dok vjerujemo politikama koje počivaju na nacionalističkim programima a solidarnost samjeravaju prema nacionalnoj, a ne klasnoj istosti. Zato bi trebalo sve činiti kako bi se osvijetlile tačke otpora prema političkim strukturama i ukazalo na socijalnu nepravdu koja će tek doći do izražaja nakon utvrđivanja materijalnih šteta ove prirodne katastrofe i nefunkcionisanje i izbjegavanja odgovornosti državnog aparata u kriznim situacijama.

Kako komentirate činjenicu da na nivou države nije proglašeno niti vanredno stanje, niti dan žalosti? I, kako je to popraćeno u medijskom prostoru?

To je samo jedan od pokazatelja nefunkionisanja državnog aparata i složenosti političkog uređenja BiH. Sramotno je kako su se vlasti postavile prema ovim katastrofalnim posljedicama poplava i pokazale svu bahatost i neprincipijelnost u odgovornosti koju nose. Dok su Srbija i Hrvatska zajedno aplicirale pred EU za pomoć iz Fonda solidarnosti, bh. političke elite, čiji je teritorij najviše poplavio i još uvijek su neki dijelovi u poplavama, nije uspio donijeti odluku  o proglašenju vanrednog stanja na teritoriju cijele države nego su to učinili po entitetskom ključu, kao i proglašenje Dana žalosti. Apliciranje EU Fondu solidarnosti je nemoguće zbog neimanja statusa članice kandidata za EU, ali uprkos tome, neproglašenje vanrednog stanja na nivou države otežava pristupe i nekim drugim fondovima pomoći. Gledajući to, stječe se utisak da se odgovornost za preventivno djelovanje za poplave, prebacuje samo s jednog na drugi entitet u lažno skromnim izjavama nekih političara da EU ne treba da kažnjava građane BiH zbog njihovog nerada. Mediji su u tom smislu manje-više nebitna instanca na kojoj se, u ovom trenutku, treba tražiti odgovornost jer su bili samo posrednici vijesti kao takve.

Tokom cijelih događanja društvene mreže su “gorjele”. Kolika je bila njihova uloga u širenju informacija i dezinformacija?

Društvene mreže su odigrale nemalu ulogu u širenju informacija sa terena, Facebook i Twitter ponajviše, i, za razliku od “tradicionalnih” medija, imali ulogu direktnog posredovanja informacija sa poplavljenih i klizišnih područja. Oni su na neki način odigrali izuzetno bitnu ulogu povezivanja ljudi u humanitarnim akcijama, upućivanja volontera na radne akcije, hitnim prosljeđivanjem informacija o ljudima koji su zatočeni u kućama i slično. Međutim, mnogo toga je šireno neprovjereno pa su u prvim danima pogotovo širene dezinformacije za koje nije bilo moguće provjeriti jesu li tačne a samim tim i dizana panika u ionako haotičnom stanju. Osim što na neki način izravno pomažu, takav prostor apsolutne slobode širenja (dez)informacija stvara i određene štetne posljedice. Mnogo se pisalo o tzv. malverzacijama sa humanitarnom pomoći, broju nastradalih i slično. Zbog prirode društvenih mreža, ovakvo što je skoro pa nemoguće i izbjeći. Facebook stranica Mapa poplava je tako uspjela donekle dati smjernice u kojem pravcu na terenu treba djelovati dijeljenjem pomoći, gdje se nalaze krizni štabovi, punktovi za skupljanje pomoći, organizirati volontiranje na terenu i slično. Uzimajući sve u obzir, društvene mreže su mnogo više posredovale sa “živim” informacijama, kontaktima i uvezivanju ljudi po različitim osnovama. No, ljudi koji su dio društvenih mreža ipak su manjinski dio javnog mnijenja koje prati medijska izvještavanja putem nekih od tradicionalnih medijskih servisa. I tu bi se mogla izreći kritika na neke primjere neodgovornog dijeljenja informacija i određenog spinovanja prostora.

Po Vama, kakvo je bilo izvještavanje javnih servisa? 

BHRT, kao krovni medijski servis je dosta svoga prostora posvetio uključivanju direktnom javljanju sa terena iz svih pogođenih područja, dok je FTV nešto manje pratila stanje na terenu. Za razliku od ova dva javna servisa RTRS je imao cijelodnevno praćenje stanja na poplavljenim područjima. Sve u svemu, izvještavanje bi se moglo označiti korektnim u onom dijelu koje je pratilo stvarno stanje terena. Za pohvalu je i Sindikat javnih rtv servisa koji je uz pomoć njemačke organizacije HELP i Plenuma građana/ki Sarajeva skupio i donirao pomoć nastradalom Odžaku.

Kada se prate medijske analize, stječe se dojam da su mediji iz RS ipak insistirali na entitetu. Posebno se u tom smislu izdvaja izvještavanje situaciji u Doboju kada je premijerka RS Željka Cvijanović smijenila gradonačelnika zbog njegovih probosanskih stavova a postavila čovjeka osumnjičenog za ratne zločine. Je li se Vama čini da je tako?

Upravo tako, prema pisanju medija Krizni štab RS-a je imenovao generala-potpukovnika Momira Zeca za povjerenika rješavanja situacije u Doboju, nad kojim je podignuta optužnica za počinjena zlodjela u ratu. Riječ je o političkim obračunavanjima sa neistomišljenicima i iskorištavanju krizne situacije za razračunavanje sa političkim neistomišljenicima ili pukom prebacivanju neodgovornosti s jednih na druge. Doboj je grad koji je uz Maglaj pretprio ponajviše posljedica izljevanja rijeke Bosne a prvi koji su stigli u pomoć spašavanja su Bišćani. U jednoj izjavi na javnom servisu (FTV), policijski službenik Doboja je poručio da su vlasti RS-a u potpunosti zakazale i da je prva pomoć, konkretno u vodi, stigla iz Federacije, tj. Tešnja. Dakle, političke elite su kao i do sada, putem režimskih medija pokušale ubirati političke poene i skinuti odgovornost za nedjelovanje prije i poslije poplava koja su zahvatila područja oba bh. entiteta. Srećom, postoje mediji koji su pratili stvarne priče unesrećnih ljudi i ukazivali na jalovu bh. političku scenu. Granica entiteta, barem u konkretnom djelovanju i ispomaganju ljudi, bile su na sreću nevidljive. No, ostaje pitanje: ko će snositi i hoće li snostiti odgovornost za ne-predviđenu prirodnu nesreću koja nas je pogodila?!

Bili ste i na terenu, u radnim akcijama. S druge strane, mediji su počeli da šire priču o navodno mnogo većem broju mrtvih koji se skrivaju da ne bi bilo panike. Imate li vi dojam da ima mnogo više mrtvih, i šta mislite o insistiranju pojedinih medija na ovome?

Učestvovala sam u jednoj radnoj akciji u Maglaju, potpuno samoorganizirano sa prijateljicama i smatram da to nije akcija s kojom bih/bismo se trebale “faliti”. Studenti pogotovo, koji su organizirali i punktove za skupljanje pomoći, Filozofski fakultet u Sarajevu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, su potpuno samoorganizirano od prvog dana skupljali i distribuirali pomoć svim pogođenim područjima premoštavajući entitetske linije od Maglaja do Bijeljine što je i više no za pohvalu. Također, i prije a i poslije odluke senata UNSA da se studenti i nastavno osoblje angažiraju na radnim akcijama, studenti su samoorganizovano sa drugim građanima BiH išli i raščišćavali pogođena područja. Mediji su popratili ove aktivnosti, a o broju mrtvih se još uvijek nagađa. Neki smatraju da je taj broj mnogo veći od onog koji kruži medijskim prostorom što je vrlo moguće s obzirom da se o tome bez povlačenja vode iz svih poplavljenih područja i ne može govoriti. Neki u tome pribjegavaju senzacionalizmu pa u svemu traže dramatičnije posljedice od onih već postojećih, dok drugi pokušavaju ne dizati paniku među ljudima povećavanjem broja nastradalih u poplavama i klizištima. Mogu pretpostaviti da se u najkriznijim danima izbjegavalo govoriti o stvarnom broju mrtvih upravo zbog izbjegavanja podizanja panike. Ne bih sama nagađala taj broj jer bi to bio proizvoljan zaključak u potpunosti neutemeljen sa terenskim izvještajima. Nadajmo se svi da taj broj neće nadići već postojeći.

Kako komentirate pojavu da su neke lokalne radiostanice, koje se obično u mainstream medijima gledaju s podozrenjem, zapravo odlično izveštavale imajući non-stop otvoreni program i služeći kao istinski servis građana?

Nisam pratila lokalne radiostanice, iako prema nekim medijskim analizama, upravo stoji to što pitate. Vjerujem da je tako i bilo samim tim što su dijelom lokalnih zajednica i kao takve su servis za informisanje lokalnog javnog mnijenja, pristupačnije su im informacije i manje odgovaraju višim instancama.

Jeste li primijetili slučajeve da je neki mediji koristio situaciju da se napravi razračun sa svojim neistomišljenicima?

Nisam toliko to upratila.

Koliko su regionalni mediji bili uvezani, budući da je ovo regionalna nesreća? I, je li među njima bilo neke disonance?

Gledajući javne servise zemalja koje su pogođene ovom prirodnom nesrećom, moglo bi se reći da su pratile dešavanja i u drugim zemljama. Svaki od javnih servisa je ponajviše pratio stanje na vlastitom terenu dok su u bloku izvještaja o regionalnom stanju, posvećivali djelimično pažnju i situaciju u susjednim državama. Javni servis Srbije je dosta pažnje posvećivao premijeru Vučiću i njegovom obraćanju glede prirodne nesreće, dok je sam Vučić u trenutku prirodne katastrofe primio premijera RS-a Milorada Dodika koji je otišao tražiti pomoć u Beograd. To su manje-više zanimljivi momenti u političkoj areni ovih dana. Prema nekim medijskim analizama, pojedini nezavisni mediji u Srbiji su blokirani nakon proturječnih iznošenja informacija onim koji su plasirali javni servis i politička garnitura, npr. lokalni radioamateri. U tekstu Društvena nepogoda (Peščanik.net), autorica Milica Jovanović, analizira neprofesionalno izvještavanje o poplavama u Srbiji. Kao i u BiH, političari u regionu su ostali neosjetljivi na stvarnu katastrofu i posljedice prirodne nesreće, pa je predsjednik Srbije izjavio da su građani Srbije sami krivi za ono što ih je snašlo.