HERCEG-BOSNA U HAAGU (24) – Čapljina 1993: Strijeljanja, snajperisti, ubijanje staraca, protjerivanje…

Izdvajamo

• Većina tih ljudi jedno je vrijeme provela zatočena u čapljinskom silosu, inače korištenom “za skladištenje žitarica”, na cesti za Ljubuški, “ na raskrsnici s cestom koja vodi u kasarnu u Grabovini,” “Silos je imao veliko dvorište u koje su direktno ulazili kamioni puni Muslimana koje je HVO protjerao i raselio s više lokacija u opštini Čapljina.” U presudi se napominje kako je “Huso Marić, pripadnik brigade 'Bregava' Armije BiH, vidio dječju odjeću kada je u oktobru 1993. stigao u silos”.

Povezani članci

• Razlike i nelogičnosti: Ko je sve dobijao novac iz grantova Vijeća ministara BiH
• K(r)olindine laži i “jogurt-domoljublje”
• Ponovni susret s poezijom Jozefine Dautbegović u Mostaru: Domovina u koferu
• Dino Mustafić: MOJA ZEMLJA
• Majke Srebrenice i svjedoci genocida apeluju: Zaustavite Dodika u kršenju UN konvencije
• DJECA S KOZARE

Foto: DW

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

HVO je 16. srpnja 1993. strijeljao dvanaest Bošnjaka iz sela Bivolje brdo kod Čapljine, tijela im spalio i pokopao pored starog rudnika boksita. Dva ubijena bili su stariji od šezdeset, dvojica od sedamdeset, a najstariji je imao 85 godina.

To je još jedan od zločina HVO-a nad Bošnjacima o kojemu se vrlo malo zna. Počinjen je u selu Bivolje brdo, u općini Čapljina, iz koje je od travnja do prosinca 1993. – kao i iz drugih općina predviđenih da postanu dijelom Herceg-Bosne – protjerano gotovo sve muslimansko stanovništvo.

Ti su događaji rekonstruirani na tridesetak stranica drugog toma prvostupanjske presude Haškog suda šestorici političkih i vojnih vođa Herceg-Bosne, koji su osuđeni na ukupno više od stotinu godina zatvora. Prvostupanjska presuda izrečena je 29. svibnja 2013., a njezino pismeno obrazloženje obuhvaća oko dvije tisuće stranica. Pravomoćna presuda Žalbenog vijeća, kojom su sve kazne potvrđene, izrečena je 29. studenog 2017.

Nijaz Ćiber iz Bivoljeg brda imao je 61 godinu kada su ga, prema svjedočenju njegove supruge Sadete, 16. srpnja 1993. uhapsila četiri vojnika HVO-a. Uhapšeni su još i Halil Šoše, Mustafa i Safet Đonko, Mustafa i Ahmet Torlo, Ibro Trbonja, star 72, i godinu mlađi Bećir Trbonja, Bećir i Hilmo Mrgan, star 62 godine, Džemal Elezović od 62 godine i 85-godišnji Ibro Rahimić.

“Fatima Šoše izjavila je da su ‘vojnici HVO-a’ odveli tih dvanaest muškaraca s jednom grupom stanovnika sela, u kojoj je bila i ona, u selo Ruda, zatim su ih odvojili od ostatka grupe i poredali uza zid jedne kuće”, stoji u presudi.

Pet godina kasnije, 1998., “ekshumirano je dvanaest tijela u blizini napuštenog rudnika boksita u Bivoljem brdu”. Obdukcijski nalaz, potpisan 25. kolovoza te godine, potvrdio je da je riječ o ljudima čija smo imena naveli. “Iako u izvještaju nisu utvrđene okolnosti njihove smrti, u zaključku se navodi da se radi o nasilnoj smrti dvanaest muškaraca, čija su tijela spaljena kako ne bi bila pronađena i kako bi se uništili svi dokazi”, stoji u presudi.

Suci su utvrdili da su zločin počinili vojnici 1. brigade HVO-a “Knez Domagoj” i policajci 3. satnije 5. bojne Vojne policije HVO-a: te su ljude uhapsili, a “zatim pobili, spalili njihova tijela i zakopali ih u blizini napuštenog rudnika boksita u Bivoljem Brdu.“ Prema dostupnim izvorima, ubojice nisu odgovarali.

Tri dana prije strijeljanja u Bivoljem brdu, 13. srpnja, u nedalekom selu Domanovići, Ramiza Hasić hodala je glavnom ulicom sa svoje dvije kćeri, sedamnaestogodišnjom Dženitom i 23-godišnjom Sanelom. “Naime, dok nije bilo borbi u selu, Ramiza Hasić kretala se u pravcu Glavice sa svoje dvije kćerke, Dženitom i Sanelom, kada je Sanela pogođena metkom iz vatrenog oružja i srušila se u kanal pokraj puta, prije mostića koji vodi ka kući susjeda.”

“Mlada žena još je disala u trenutku kada je njena sestra, Dženita Hasić, takođe pogođena metkom iz vatrenog oružja  ̶  u lijevu nogu i glavu  ̶  i srušila se mrtva na cestu, ispred kuće susjeda. Hasan Hasić, otac, koji se u tom trenutku nalazio u svojoj kući nedaleko od tog mjesta, otišao je na lice mjesta i bio je prisutan kada je njegova kćerka Sanela umrla, zatim je prenio tijela svoje dvije kćerke u kuću jednog susjeda.” Ubijene su iz snajpera. Prema riječima njihova oca, “snajperisti su bili ‘vojnici HVO-a’ i skrivali su se u kućama na udaljenosti od oko tristo metara od mjesta gdje su ustrijeljene njegove kćerke.”

Dan kasnije, 14. srpnja, u zaseoku Kevčići, u Bivoljem brdu, svjedokinja zaštićena šifrom “CI”, skrivala se u skloništu petnaestak metara od svoje kuće. U Haagu je svjedočila kako je vidjela da oklopni transporter HVO-a staje pred kućom, a vojnici ulaze dozivajući njezinog svekra, “starog 83 godine i nemoćnog”. “Iz svog skloništa svjedokinja CI je čula kako ti muškarci ‘provociraju’ njenog svekra i pitaju ga da li mu je sin ‘mudžahedin’. Zatim je čula pucnje i vidjela kako se iz kuće dižu dim i plamen.” Izašla je iz skloništa kad je pala noć, i “vidjela beživotno tijelo svog svekra, s jednom ranom od metka, kako leži ispred kuće.”

Prema popisu stanovništva iz 1991., u općini Čapljina živjelo je 54 posto Hrvata, 28 posto muslimana i 14 posto Srba. Godinu kasnije, kada su srpske snage napale iz istočne Hercegovine, taj se odnos dramatično promijenio: “Prema izvještaju jedne međunarodne organizacije, u oktobru i novembru 1992. u opštini Čapljina bilo je između 12.096 i 12.600 raseljenih osoba ili izbjeglica, od kojih 80 posto Muslimana i 19 posto Hrvata.” U srpnju 1993., “60 do 70 posto stanovništva opštine Čapljina bili su Muslimani.” Tri mjeseca kasnije, u listopadu, broj muslimana smanjio se na 3.852 osobe.

Prema rekonstrukciji Haškog suda, “tokom rata vođenog protiv srpskih snaga, 1992. i 1993. godine, HVO i Armija BiH su se zajedno borili na teritoriji opštine, sve do aprila 1993.“ Ipak, već od ljeta 1992., “HVO je postepeno preuzeo vojnu kontrolu nad opštinom”, a bio je “dobro organizovan i opremljen jer je imao podršku Hrvatske, koja je HVO-u prije svega isporučivala vojnu opremu.”

U travnju 1993., HVO u dramatičnom preokretu kao da mijenja neprijatelja: svjedoci su pred sudom izjavili da su “pripadnici HVO-a u aprilu 1993. uhapsili muškarce Muslimane u opštini Čapljina, među kojima su bili muslimanski intelektualci, članovi SDA i pripadnici ABiH, i zatočili ih u kasarnu u Grabovini i zatvor u Dretelju,” Uhapšeni su, na primjer, Damir Sadović, pravnik u čapljinskoj gradskoj upravi, predsjednik Islamske zajednice Nazif Bašić, “ali i radnici i trgovci, kao što su Ale Zaklan, Huso Obradović, Kemo Boloban i Mustafa Dizdar.”

Kampanju masovnih hapšenja Bošnjaka otpočela je zapovijed načelnika Glavnog stožera HVO-a Milivoja Petkovića od 30. lipnja, da se razoružaju svi muslimani u HVO-u, te “izoliraju” svi vojno sposobni muškarci muslimani. “Veliki broj svjedoka koji su lično proživjeli te događaje, kao i dokumenti HVO-a, pokazuju da su od 30. juna 1993. do sredine jula 1993. godine 3. satnija 3. bojne Vojne policije HVO-a i 1. brigada ‘Knez Domagoj’, u saradnji s MUP-om Čapljine, provodili kampanju hapšenja muškaraca Muslimana u opštini Čapljina, i to konkretno u mjestima Bivolje Brdo, Višići, Domanovići i Lokve”.

Obrane dvojice optuženih načelnika Glavnog stožera HVO-a, Milivoja Petkovića i Slobodana Praljka – koji je na izricanju pravomoćne presude 2017. počinio samoubojstvo ispivši otrov – tvrdile su da njihove zapovijedi nisu izdane s namjerom da se muslimani protjeraju. Praljkova obrana tvrdila je “da je 1. brigada ‘Knez Domagoj’ preduzela mjere čiji je jedini cilj bio da zaštiti stanovništvo i teritoriju”, uz istodobnu tvrdnju kako je ta brigada “zloupotrijebila vojna ovlaštenja”. I Ivan Beneta, zapovjednik 116. brigade Hrvatske vojske, koji je svjedočio pred sudom, izjavio je kako je 1. brigada HVO-a ‘Knez Domagoj’ u to vrijeme trpjela vojne napade, “što je zapovjedništvo navelo da evakuiše ‘civilno stanovništvo’ s nekih područja opštine Čapljina kako bi ga zaštitilo.”

Suci su odbacili te argumente. “Vijeće je prihvatilo brojne dokaze iz različitih izvora  ̶  dokumente međunarodnih organizacija i svjedočenja predstavnika međunarodne zajednice, kao i stanovnika opštine  ̶  koji pokazuju da je HVO od jula do septembra 1993. pokrenuo kampanju deložiranja i raseljavanja žena, djece i starijih osoba, isključivo Muslimana, iz opštine Čapljina.”

Učinili su to, na primjer, u Domanovićima. Polovinom srpnja, “ušli su u Domanoviće, protjerali žene, djecu i starije osobe iz njihovih domova i odveli ih u silos u Čapljini. Sabira Hasić, Muslimanka iz Domanovića, izjavila je, na primjer, da su 13. jula 1993. neki stanovnici sela, među kojima su bile ona i njene kćerke, odlučili da pobjegnu iz svojih kuća i sakriju se u šumi u selu Lokve, na lokaciji Pašećevine, dok su osobe koje su ostale u selu   ̶  čiji broj ili identitet nije navela – uhapšene i odvedene u Silos od strane ‘vojnika HVO-a’.”

Počitelj je jedinstven, malen ali prelijep osmanlijski grad-spomenik uz Neretvu, na cesti od Čapljine prema Mostaru. U ljeto 1993., HVO ga je pretvorio u spaljene ruševine.

“Dokazi pokazuju da je mjesto Počitelj, od početka jula do početka avgusta 1993. postalo utočište i mjesto okupljanja žena, djece i starijih osoba, Muslimana, koji su pobjegli iz svojih sela i zaselaka na Dubravskoj visoravni ili koje je HVO uhapsio u selima i zaseocima u opštini Čapljina.”

Mjesec ili dva kasnije, bio je prazan. “U septembru – oktobru 1993., mjesto Počitelj bilo je prazno, bez stanovnika. S obzirom na sveukupne dokaze uvrštene u spis, Vijeće zaključuje da su pripadnici HVO-a, između ostalih vojnici 1. brigade ‘Knez Domagoj’ HVO-a, iz Počitelja protjerali žene, djecu i starije osobe, Muslimane, i raselili ih u Bunu, a zatim u Blagaj, oko 13. jula 1993. te početkom avgusta 1993.”

Nakon što su protjerali ljude, devastirali su i spalili gradić, taj rijetki biser otomansko-mediteranske arhitekture. Minirali su i počiteljsku Šišman Ibrahim-pašinu džamiju staru najmanje tristo, a možda i 450 godina, “majstorsko remek-djelo arhitekture osmanskog doba”, uništili kuće, kao i ostale vrijedne primjere nekoliko stoljeća stare osmanlijske arhitekture. Činjenica da se to razaranje u presudi Haškog suda uopće ne spominje, dokaz je da Haški sud nije dokumentirao sve zločine HVO-a.

Duže od desetljeća, sve do polovine dvijetisućitih, Počitelj je stajao razoren, spaljen i avetinjski prazan, s dva križa od drvenih greda zabijenim u zemlju na svakom ulazu u grad. Obnovljen je tek mukotrpno, novcem iz budžeta Federacije BiH, i bez ikakve pomoći iz Hrvatske. Tko ne zna što se dogodilo a danas dođe u obnovljeni Počitelj, ne bi mogao ni pomisliti što je vojska, vođena podivljalim hrvatskim šovinizmom, još nedavno bila u stanju učiniti toj jedinstvenoj ljepoti.

Nije uništen samo Počitelj. Polovinom srpnja 1993., srušene su džamije u obližnjim Višićima i Lokvama, a kuće spaljene. O džamiji u Višićima svjedočila je zaštićena svjedokinja, koja je vidjela “četiri muškarca u vojnim uniformama” koji su se dovezli automobilom do džamije, razbili prozore, “ubacili unutra neki predmet i pobjegli prije nego što su dvije eksplozije uništile jedan dio džamije.”

Ostali dokazi pokazali su da je “ostatak džamije uništen nekoliko dana kasnije u požaru koji je buknuo usred noći.” “Izvještaj 3. satnije 5. bojne Vojne policije HVO-a od 20. jula 1993. potvrđuje da je džamija uništena eksplozivom 19. ili 20. jula 1993., oko 3 sata ujutro, ne navodeći ko su bili izvršioci.” Dogodilo se to nakon što su iz sela 11. srpnja protjerane žene, djeca i starci.

Ista je žena svjedočila da je skupina vojnika, nekoliko dana prije nego su mještani protjerani, “pretraživala kuće i krala imovinu u vlasništvu muslimana”. Prema njezinim tvrdnjama, koje suci nisu uzeli kao dovoljan dokaz, ti su vojnici “govorili dalmatinskim dijalektom”, a njihovo je “vozilo imalo registarske tablice Makarske”.

U kolovozu i rujnu, Bošnjaci su otjerani iz Čapljine. “Svjedokinja DS je rekla da su se 23. avgusta 1993., oko 13 sati, jedan ‘civilni kamion’ s ceradom i tri ‘civilna automobila’ zaustavili u blizini njene i susjedne zgrade u Čapljini i da je jedan muškarac ‘u civilnoj odjeći’ pozvao megafonom Muslimane koji su ostali u zgradama, odnosno žene, djecu i muškarce koji nisu uhapšeni u julu 1993., da napuste svoje stanove i da se okupe oko kamiona.” Utrpali su ih u kamione i odvezli u silos.

Jedno od brojnih svjedočenja o tim protjerivanjima dala je žena zaštićenog identiteta koju su uhapsili 29. rujna 1993. “zajedno s još 34 druge osobe među kojima su bila njena djeca stara 13 i 15 godina.” “Krajem ljeta 1993. druge žene, djeca i starije osobe su protjerani iz svojih domova u Čapljini i raseljeni u gradove na teritoriji pod kontrolom ABiH”, zaključilo je sudsko vijeće.

Većina tih ljudi jedno je vrijeme provela zatočena u čapljinskom silosu, inače korištenom “za skladištenje žitarica”, na cesti za Ljubuški, “ na raskrsnici s cestom koja vodi u kasarnu u Grabovini,” “Silos je imao veliko dvorište u koje su direktno ulazili kamioni puni Muslimana koje je HVO protjerao i raselio s više lokacija u opštini Čapljina.” U presudi se napominje kako je “Huso Marić, pripadnik brigade ‘Bregava’ Armije BiH, vidio dječju odjeću kada je u oktobru 1993. stigao u silos”.

“Većina zatočenika bila je posve ili gotovo bez hrane više dana, nisu imali vode ni struje. Aldijana Trbonja izjavila je da je bila u prostoriji površine šesnaest četvornih metara s oko 30 drugih zatočenika. Dokazi takođe potvrđuju da su zatvorenici imali jednu kantu, u koju su morali da vrše nuždu u jednom uglu prostorije.”

Spavali su na golom podu, “bez pokrivača, u prostorijama od betona, bez stropa, u kojima je bilo veoma hladno u vrijeme kada su svjedoci bili zatočeni, to jest u septembru i oktobru.” Jedna je svjedokinja izjavila da zatočenica Almira Čolaković “nije imala ni najneophodnije stvari za svoju bebu.” Odvodeći jednu skupinu zatočenika iz silosa, vojnici HVO-a naložili su im da vrijednosti, nakit i novac ostave u kutiji na izlazu.