HERCEG-BOSNA U HAAGU (21): I pripadnici HV-a mlatili su zatočenike u Dretelju

Izdvajamo

• Na temelju izvještaja Vojne policije HVO-a, sudsko vijeće rekonstruiralo je broj zatočenika: 3. srpnja 1993. bilo je 1.820 muslimanskih muškaraca
• šest dana kasnije 2.026, a još dva dana kasnije 2.270 zatočenika. U jednom izvještaju Vojne policije načelniku Valentinu Ćoriću navodi se kako je “od 30. juna 1993. do 5. avgusta 1993., u Zatvoru u Dretelju bilo zatočeno više od 2.500 Muslimana.” U drugoj polovini rujna, uoči zatvaranja logora, broj zatočenih smanjen je na oko tisuću. Među zatočenima bilo je više maloljetnika – najmlađi je imao 13 godina – kao i starijih od šezdeset godina.

Povezani članci

• Iz FUCZ više od 2 miliona za Patrio Visoko: Krije li se Kadrija Kolić advokat direktora Solaka iza ove firme
• Igor Puljić: „Tražim istinu za brata!“
• Potpisivanja Peticije i u drugim gradovima u kantonu
• FOM SDP Mostar: Godišnjica Starog mosta pod UNESCO-om iskorištena za privatnu zabavu i elitizam
• Međunarodno veče djece pjesnika
• Uspjeli smo, škola Pazdigrad počinje s radom, novi izazov – škole na Pujankama i na Kili

Foto: slobodna dalmacija

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

I pripadnici Hrvatske vojske mlatili su zatočenike u Dretelju, ustanovili su suci Haškog suda na suđenju šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne.

“Vijeće zaključuje da su od jula 1993. do početka oktobra 1993. zatočenike teškim zlostavljanjima podvrgavali ne samo vojni policajci u zatvoru u Dretelju i ‘stražari’, nego i osobe koje su u zatvor dolazile sa strane – stanovnici tog područja, vojnici HVO-a i HV-a – a ponekad, pod prinudom, čak i drugi zatočeni Muslimani”, navodi se u presudi, u kojoj su činjenice o logoru u Dretelju opisane na četrdesetak stranica.

Presuda je izrečena 29. svibnja 2013., a u šest svezaka obuhvaća oko dvije tisuće stranica. U tom se dokumentu ne navode detalji o “vojnicima HV-a” koji su zatočenike “podvrgavali teškim zlostavljanjima”, ali fusnote upućuju na dokaze u spisu koji su sucima omogućili takav zaključak.

Dokazni materijal na temelju kojega je prvostupanjsko vijeće rekonstruiralo zločine i osudilo optuženike, a sažet je u presudu od dvije tisuće stranica, u svakom je pogledu – pravosudnom, historiografskom i istraživačkom – neiscrpan materijal, ali pod uvjetom da postoji interes za utvrđivanjem činjenične istine. Žalbeno vijeće Haškog suda, koje je pravomoćnu presudu izreklo 29. studenog 2017., nije opovrglo činjenice o Dretelju utvrđene u prvostupanjskom suđenju.

Prema presudi, logor u Dretelju, “u predgrađu Čapljine”, obuhvaćao je kasarnu i zatvor, koji su bili dio jedinstvenog kompleksa: nekadašnje kasarne JNA za skladištenje goriva s dvije zgrade, nekoliko hangara od lima i cigle, te dva tunela ukopana u brdo.

U tim hangarima i tunelima, kao i u posebnim prostorijama zvanim “samice”, HVO je najmanje od travnja 1993. zatvarao uhapšene ljude.

Tužiteljstvo je u optužnici tvrdilo da je kompleks u Dretelju već 1992. služio za zatvaranje Srba, te da je potom zatvoren, pa ponovno otvoren u travnju 1993. nakon ultimatuma HVO-a Armiji BiH. Tužiteljstvo, međutim, nije uspjelo dokazati te navode, kao ni onaj da su Dretelj, neposredno prije ponovnog otvaranja u travnju 1993., obišli Jadranko Prlić, Bruno Stojić i Mate Boban.

“Prvi Muslimani, intelektualci i članovi protivničkog SDA, koje je HVO uhapsio u opštinama Stolac i Čapljina, dovedeni su u zatvor u Dretelju u aprilu 1993.” Većina zatočenika dovedena je dva mjeseca kasnije, “krajem juna i početkom jula 1993., nakon talasa hapšenja koja je HVO izvršio u opštinama Stolac i Čapljina.” Vijeće je zaključilo kako je “zatvor u Dretelju funkcionisao kao zatočenički centar od aprila 1993. do početka oktobra 1993.”

Na temelju izvještaja Vojne policije HVO-a, sudsko vijeće rekonstruiralo je broj zatočenika: 3. srpnja 1993. bilo je 1.820 muslimanskih muškaraca; šest dana kasnije 2.026, a još dva dana kasnije 2.270 zatočenika. U jednom izvještaju Vojne policije načelniku Valentinu Ćoriću navodi se kako je “od 30. juna 1993. do 5. avgusta 1993., u Zatvoru u Dretelju bilo zatočeno više od 2.500 Muslimana.” U drugoj polovini rujna, uoči zatvaranja logora, broj zatočenih smanjen je na oko tisuću. Među zatočenima bilo je više maloljetnika – najmlađi je imao 13 godina – kao i starijih od šezdeset godina.

“Strašni uvjeti zatočeništva” – tako je Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) u pismu, koje je 20. siječnja 1994. uputio predsjedniku vlade Herceg-Bosne Jadranku Prliću i načelniku Glavnog stožera HVO-a, hrvatskom generalu Milivoju Petkoviću, opisao stanje u Dretelju. I premda je dolazak Tomislava Šakote za upravitelja zatvora krajem srpnja 1993., “znatno poboljšao” uvjete u logoru, to je mjesto ostalo zapamćeno po nasilju i okrutnosti koji se ničim ne mogu opravdati.

Hangari su bili pretrpani, a vrućina tog ljeta katkad i premašivala četrdeset stupnjeva Celzija. Zbog stiješnjenosti, “neki su zatočenici dobili psihičke probleme” – prostora je bilo toliko da nisu mogli ni leći ni sjesti. A što se vrućine tiče, “prema riječima Zijada Vujinovića” – taj je svjedok u vrijeme zatočenja imao šesnaest godina – “’manje okrutni stražari’ otprilike jednom nedjeljno su otvarali vrata da uđe malo vazduha i da se osvježi prostor u hangaru.” Jer, “iako su vanjske temperature bile veoma visoke, a u unutrašnjosti hangara je vladala strašna vrućina, hangare su držali zatvorene.”

“Nije bilo nikavih higijenskih uslova. Zatočenici nisu imali klozete i morali su mokriti u flaše, a veliku nuždu su vršili u plastične kese, konzerve ili kante – koje su praznili kroz prozore, ako ih je bilo – i to su radili pred drugim zatočenicima.” Oni, pak, u takozvanim ‘samicama’ – neki su u njima ostali i četrdeset dana – “bili su prinuđeni da nuždu obavljaju u unutrašnjosti samica.”

Ako i jesu, kupali su se rijetko. Neki su bivši zatočenici pred sudom svjedočili “da se tokom cijelog zatočenja nisu mogli kupati”. Drugi su izjavili “da su se mogli istuširati samo jednom i da nije bilo sapuna.” Zijad Vujinović izjavio je da je u logor “jednom nedjeljno dolazila cisterna s vodom da bi se zatočenici kupali; objasnio je da su tom prilikom svi zatočenici iz hangara izlazili na parking ispred hangara. Vozač cisterne polivao ih je jakim mlazom vode, ponekad namjerno po glavi kako bi ih oborio na zemlju.”

Manjkalo je vode i hrane. Objekt u Dretelju nije bio predviđen za boravak mnogo ljudi, pa nije ni imao dovoljno vode. Neki su svjedoci kazali kako su vodu točili u konzerve te da su “vojnici HVO-a, kad su htjeli da zastraše zatočenike, zatvarali slavine tako da nisu imali vode.” “Fadil Elezović je izjavio da bi zatočenici dobili vodu tek kad bi se jedan od njih onesvijestio.” Jedan zaštićeni svjedok izjavio je kako su “temperature bile veoma visoke, a zatočenici su vodu dobivali samo dva puta dnevno. Iz svih tih svjedočenja proizlazi da su zatočenici dobivali samo vrlo malo vode, tek koliko je bilo ‘dovoljno za preživljavanje.’”

U srpnju, dobivali su samo jedan obrok dnevno, “uglavnom jedan komad hljeba i vrelu supu koju su morali progutati za nekoliko sekundi”. “Neki zatočenici izjavili su da je osamnaest ili devetnaest osoba moralo dijeliti ‘jedan komad hljeba’. U vrijeme obroka, stražari su zatočenike izvodili iz hangara i tunela i koristili tu priliku da ih ponižavaju.”

Sredina srpnja 1993., kada je HVO doživljavao poraze od Armije BiH oko Čapljine, bila je vjerojatno najteže vrijeme u Dretelju. U presudi se navodi zapovijed HVO-a ravnatelju zatvora od 15. srpnja 1993. da poduzme “mjere najviše bojne gotovosti u pogledu zatočenika u zatvoru u Dretelju”, i da za to koristi “sva raspoloživa sredstva i snage”. Tako zatočenici, usprkos vrućinama i preko četrdeset stupnjeva, nisu dobivali ni vodu ni hranu, ili nisu smjeli u WC. “Pošto nije bilo vode, zatočenici su bili prinuđeni da piju svoj urin.”

Zbog svega toga, jedan je zatočenik umro. “Vijeću su zaokupile pažnju riječi Denisa Šarića, koji je izjavio da je 16. jula 1993. jedan zatočenik iz Prozora, po imenu Plavuškić, preminuo uslijed dehidracije.” Nakon razmatranja tog iskaza, koji su potkrijepili još neki dokazi, vijeće je zaključilo “da su pripadnici HVO-a, za vrijeme velikih vrućina sredinom jula 1993., zatočenike držali zaključane bez hrane i vode, sve dok jedan od njih nije preminuo uslijed dehidracije.”

Postoji, međutim, i pozitivan primjer. “Iz nekoliko svjedočenja bivših zatočenika proizlazi da je dolazak Tomislava Šakote, krajem jula 1993., bio popraćen znatnim poboljšanjem uslova zatočenja i smanjenjem maltretiranja kojima su zatočenici bili podvrgnuti.” Poboljšala se hrana, a postala je dostupnija i medicinska njega. “Tomislav Šakota uradio je sve što je bilo u njegovoj moći da im nabavi lijekove i sanitetski materijal”, utvrdilo je sudsko vijeće. Ipak, “uprkos poboljšanju uslova zatočenja po dolasku Tomislava Šakote, a naročito kvaliteta i količine hrane, vijeće zaključuje da su uslovi zatočenja u periodu od jula 1993. do početka oktobra 1993., kad je zatvoren zatvor u Dretelju, bili veoma teški.”

Jer, Dretelj je bio mjesto nasilja. “Vijeće je saslušalo i uvrstilo u spis brojna svjedočenja nekadašnjih zatočenika iz zatvora u Dretelju koji su tokom zatočenja premlaćivani i koji su objasnili da su ih svakodnevno udarali nogama, željeznim šipkama ili lopatama.” Više svjedoka izjavilo je da su u zatvor dolazili ljudi sa strane – “kao što su stanovnici tog područja, vojnici HVO-a, pa čak i HV-a” – i da su “te osobe učestvovale u premlaćivanjima i ponižavanjima zatočenika.” Svjedok Ahmet Alić, na primjer, “objasnio je kako je neki čovjek iz Čapljine, koji je dovozio hljeb, svakog dana zaustavljao kombi ispred jednog hangara i ulazio da tuče zatočenike.”

Svjedok Kemal Lizde vidio je “kako tuku dva zatočenika, kako im glave guraju u cisternu s vodom i kako ih tuku po glavi komadom betona, prisiljavajući istovremeno druga dva zatočenika da tu scenu posmatraju.” Bivši zatočenici svjedočili su i kako su neki od njih bili prisiljeni premlaćivati druge zatočenike.

Zijad Vujinović iz sela Prenj 1993. je imao šesnaest godina, a u Dretelju je proveo od 19. srpnja do 7. rujna 1993. Kad su ih doveli, “jedan vojni policajac naizmjenično ih je udarao šakama i nogama skoro pola sata”. Udarac nogom u leđa Vujinoviću je slomio dva rebra. “Opisao je kako je jedan čovjek toliko isprebijan da više nije mogao hodati; kako su ‘stražari’ prozvali jednog veoma mršavog zatočenika da izađe, da su ga tukli pred hangarom, da mu je, kad se vratio, lice bilo krvavo, a na obrazu posjekotina; zatim, kako su ‘vojnici HVO-a’ još jednog zatočenika pretukli na sinove oči pred njihovim hangarom, i da su ga natjerali da položi ustašku zakletvu, te kako je u vrijeme puštanja na slobodu na grudima još imao tragove lanaca kojima je pretučen.”

zatvorenici logora Dretelj, foto -EPA Enric Marti

Vijeće je pouzdano utvrdilo da je najmanje pet zatočenika umrlo tog ljeta u Dretelju. U presudi se navodi “izvještaj Branimira Tucaka, pomoćnika načelnika Vojne policije HVO-a za sigurnost” od 29. srpnja 1993., u kojemu Tucak izvješćuje Valentina Ćorića o “pet smrtnih slučajeva evidentiranih do tog dana.” Tri su zatočenika, prema tom izvještaju, “ubijena prilikom navaljivanja na vanjska vrata”, a druga dvojica umrla su “prirodnom smrću, najvjerovatnije od srčanog udara.”

Suci su konstatirali “da je sredinom jula, u vrijeme dok su zatočenici bili zaključani u hangarima, više njih ranjeno mecima koji su izvana prošli kroz metalne stijenke hangara.” Nije im pružena pomoć, pa su “umrla najmanje tri zatočenika, među kojima Hasan Duvnjak”.

Svjedok zaštićen šifrom “EE” u pismenoj je izjavi svjedočio o smrti Kasima Kahrimanovića, ali to svjedočanstvo nije potkrijepljeno dodatnim dokazima, pa je vijeće zaključilo kako se “ne može osloniti samo na izjavu svjedoka EE da bi utvrdilo van razumne sumnje da je ova žrtva izgubila život uslijed pretrpljenog maltretiranja.”

Suci su ustanovili da je Omer Kohnić bio “zatočen u samici”, te da je “ispred te samice premlaćen i da je u njoj izdahnuo 2. ili 3. avgusta 1993.”

O smrti Emira Repka svjedočilo je nekoliko bivših zatočenika – taj je čovjek bio žrtvom udaraca zatočenika kojeg su prisilili da ga mlati. ”U avgustu 1993., pripadnici HVO-a – od kojih je barem jedan bio vojni policajac, Vide Palameta – natjerali su Emira Repka da se pobije sa Senadom Besićem/Basićem na očigled zatočenika i drugih pripadnika HVO-a. Emir Repak je nakon toga odveden u stacionar Zatvora u Dretelju, gdje je preminuo.”

Do rujna, Dretelj je bio izoliran od svijeta. HVO je priječio obilazak logora međunarodnim organizacijama, među kojima i MKCK-u, UNPROFOR-u i promatračima Europske zajednice. Pripadnicima MKCK-a je HVO kazao kako, ako žele u Dretelj, “prvo treba da posjete zatočenike hrvatske nacionalnosti u zatočeničkim centrima na istočnoj obali Mostara.”

Vrata logora otvorilo je tek pismo hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana predsjedniku Herceg-Bosne Mati Bobanu od 6. rujna 1993. “Iz svjedočenja bivših zatočenika, ali isto tako i iz izvještaja međunarodnih organizacija, proizilazi da je MKCK imao pristup u zatvor u Dretelju počev od 6. septembra 1993. i da su njegovi predstavnici zatočenike mogli evidentirati, izmjeriti i izvagati”.

Dretelj su 20. rujna, zajedno s predstavnicima MKCK-a, obišli i “Jadranko Prlić, predsjednik Vlade HR HB-a, Zdravko Sančević, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH, i Mate Granić, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske.“ No uoči tog 6. rujna, HVO je zarobljenike doslovno skrivao: stare, maloljetnike i imame dvije su noći premjestili u silos u Čapljini, da bi Tomislav Šakota tek nakon te druge noći priznao da su zatočeni u Dretelju, i dopustio MKCK-u da popiše i te zatočenike.

U Hrvatskoj jedva da se išta zna o izravnoj vezi zatočenika logora u Dretelju s Hrvatskom. Imam i bivši zatočenik Dretelja Ahmet Alić, primjerice, objasnio je da su imami nakon oslobođenja “pokušali da dobiju propusnice za prelazak na područje pod kontrolom ABiH, što je odbio predsjednik ‘vlade Čapljine’, i da su nakon toga stupili u kontakt sa zagrebačkim muftijom, koji im je obezbijedio garantna pisma za dolazak u Hrvatsku.” Također, “u periodu od 6. do 15. septembra 1993., na ostrva u Hrvatskoj prvo su odvođeni zatočenici najslabijeg zdravstvenog stanja, i to prevashodno na Korčulu, Prižbu i Badiju.”

S bivšim zatočenicima na Badiji je razgovarala, prema presudi, doktorica Aida Kapetanović, koja u izvještaju od 7. listopada 1993. spominje, među ostalim, kako su “jednom mladiću rasjekli spolovilo, a jednom je morala biti amputirana noga zbog rana zadobivenih kada je ‘straža’ u zatvoru otvorila paljbu iz vatrenog oružja”. U izvještaju Medicinskog odjela Ambasade Republike BiH u Hrvatskoj od 11. studenog 1993. navodi se kako je, od 288 bivših zatočenika Dretelja na otoku Badiji, “njih 181 bilo fizički maltretirano za vrijeme zatočenja.”

Od 10. kolovoza 1993, iz Dretelja su oslobađani “muškarci oženjeni Hrvaticama; osobe s garantnim pismima za odlazak u treće zemlje i tranzitnom vizom za Hrvatsku, te osobe koje je tražila Hrvatska.” Posljednji zatočenici napustili su to mjesto “početkom oktobra 1993, odnosno u vrijeme zatvaranja zatvora u Dretelju”. Ali nisu oslobođeni: odvedeni su u zatvor u Gabeli.