TO JE BIO PAKAO NA ZEMLJI

Priče o raznim vidovima zlostavljanja djece u redovima Katoličke crkve samo se množe. Čini se da ja ta pojava bila, a i još uvijek je, mnogo izraženija nego što se moglo očekivati. Da bi se ovaj problem riješio, ili bar ublažio, potrebno ga je dobro istražiti i otvoreno razgovarati, a krivce odgovarajućim mjerama sankcionirati. Bez toga, Crkva će i dalje gubiti vjernike. S namjerom da se sve postavi na svoje mjesto, evo nekih svjedočanstava nekedašnje djece i njihovih loših iskustava. Nadajmo se da će ona potaknuti na razmišljanje neke od onih ljudi koji imaju mogućnost utjecaja na promjenu stanja u Katoličkoj crkvi i donošenje mjera koje će spriječiti da neka nova djeca imaju slična iskustva kao ova koja će biti spomenuta.

Piše: Janja Zec

Tadašnji dječak, nazvat ćemo ga Hans Muster, koji je proveo osam godina u tom samostanskom domu za nezbrinutu djecu, priča o prisilnom radu, seksualnim silovanjima i fizičkom nasilju 50-tih godina.

Koji je njegov najgori doživljaj u samostanu? Dok sjedi u svom stanu u Seebachu (Zürich), razmišlja: Premlaćivanja od strane učitelja i svećenika? Ne. Zatvorske kazne u tamnim podrumima za ugalj? Ne, nije to. Najteži doživljaji bili su zagnjurivanja glave u vodu dok ne bi izgubio dah, a katkada i svijest. Danas taj 69-godišnjak priča o sistemu koji podsjeća na zloglasni Waterboarding, kojim se služila u prošlim godinama, a možda i danas, američka vojska kad je za teror osumnjičene prisiljavala da progovore. Dvije časne sestre bi ga zgrabile, jedna s jedne, druga s druge strane, te njegovu glavu ugurale u bure i vodu odvrnule, “sve dok ne bih izgubio dah”.

Prošlo je 60 godina od kada je Hans na ovakav način kažnjavan. Do danas on nikada ne smije zaroniti u vodu jer ga odmah hvata panika. Hans je bio dijete razvedenih roditelja iz Sargansa, koji je od 1951. svoju osnovnu školu proveo u dječjem domu u Samostanu Fischingen. On priča o fizičkom teroru, o seksualnim silovanjima i prisilnom radu. Osam godina njegovog djetinjstva uništila je Crkva, on danas kaže: “Bio je to pakao na zemlji!”

Prije četiri mjeseca pisao je švicarski dnevni list Tages-Anzeiger o izjavama bivše djece i okrivljivanju Samostana Fischingen zbog seksualnih silovanja i o fizičkim zlostavljanjima. Jedan austrijski dječak opisao je opširno sadističke Methode jednog svećenika 60-tih i 70-tih godina. Poslije objavljivanja njegove izjave u novinama javljali su se mnogi bivši đaci tog Samostana i potvrdili iz svojih ličnih doživljaja da je istina sve što je objavljeno. Taj svećenik živi još i danas u tom Samostanu, odbio je da razgovara sa reporterima Tages-Anzeigera.

Sredinom septembra 2012. objavila je Udruga St. Iddazell, koja podržava taj Samostan, da će angažirati jednu neutralnu komisiju da ispita istinitost navedenih priča iz 70-ih godina koje su okrivljivale Samostan. Istraga ove komisije još traje. Ali redakciji Tages-Anzeigera javio se jeden bivši učenik tog Samostana koji potvrđuje sve izjave, ali iz 50-tih godina. Znači da su djeca decenijama sistematski zlostavljana, a da niko ništa nije poduzeo protiv nasilnika.

Hans je imao samo šest godina kad je doveden u dječji dom u Samostan Fischingen. Tada su u Domu bile djevojčice i dječaci odvojeni, a moć nad njima imali su svećenici iz Samostana Engelberg i časne sestre iz Samostana Menzingen. Učitelja je djelomično bilo i onih koji nisu bili iz redova Crkve, ali u svojim brutalnostima nisu se razlikovali od crkvenih. Prije svega njegov tadašnji razredni starješina od 6-og do 8-og razreda ostao je u njegovim najcrnjim sjećanjima. Hans kaže da je taj nasilnik bio Sotona na zemlji. On je sve đake tukao bez prestanka: lenjirom, ćoškovima knjiga, i drugim predmetima, po rukama, po leđima, po glavi, sve dok ne bi prokrvarili.

Hans je bivšeg nastavnika za vjeronauk opisao kao ekstra brutalnog siledžiju. Dolazilo je i do seksualnih zloupotrebljavanja. „Svećenici su nas masirali po leđima i igrali se s našim intimnim organima i čekali da se nešto digne.“ Zbog tih seksualnih silovanja kaže Hans da on i danas pati od depresija. Često se noću budi i pita se: „Zašto? Zašto baš ja?“ Ali odgovora nema.

Hans ima još uvijek svoje školske sveske iz tih dana. On nije bio slab đak. Sve su mu ocjene bile najbolje, ali to nije sprečavalo njegove zlostavljače da uvijek imaju razloga da ga kažnjavaju. I za najmanju grešku morao je osam dana u izolacioni zatvor. U zimi na hladnom tavanu bez odjeće i posteljine, u ljeti u tamnom podrumu za ugalj. Mnogo puta je on takve strahote morao izdržati. Za spavanje u podrumu iskopao je rupu u uglju. Za jesti dobijao je samo kruh i vodu. “Izjutra bi me pater izveo iz zatvora zbog nastave u školi, ali po završetku bi me ponovo strpao u zatvor. Manja kazna se izdržavala u podrumu za krompir. “Tamo smo bar mogli nešto drugo jesti osim samoga kruha”, kaže Hans.

Bivši učenik priča i o prisilnom radu koji su morali svi đaci da rade: u ljeti po samostanskim njivama grabljati i vezati sijeno. U jesen donositi cjepanice drva. Svakog vikenda duge kamene samostanske hodnike ribati: “Ako nismo bili dovoljno brzi ili nismo perfektno izribali, opet smo dobijali batine i sve ispočetka morali ribati”.

U vremenu od osam godina boravka u samostanu morao je bezbroj puta izdržati potapanje glave u vodu: “Uvijek kad sam bio loše raspoložen, dvije časne sestre su me zgrabile i glavu mi držale pod vodom tako dugo dok ne bih izgubio dah.”

Hans priča i o samoubojstvima djece u tom zloglasnom Samostanu. Jedan njegov školski prijatelj, 50-tih godina, popeo se na toranj gdje je bilo zvono. Zazvonio je nekoliko puta, zatim se bacio u dubinu. Samostan je i to samoubojstvo prijavio kao “nesretni slučaj”.

Kad je Hans konačno otpušten iz Samostana našao je zanat gdje je mogao učiti za mesara. Njegov mu otac nije to dozvolio nego ga je prislio da uči za baštovana. Na tom poslu ostao je do penzije. Sa roditeljima nikada nije mogao razgovarati o svojim problemima u samostanu: “Za njih je samostan bio najbolja škola, a svećenici sveci.” Prije nego što je u razgovoru sa reporteima Tages-Anzeigera sve ispričao, povjerio se samo svojoj sestri.

Današnji direktor Fischingena, ljudima koji se javljaju u vezi sa prošlošću u samostanu Fischingen, pruža mogućnost direktnog razgovor i zajedničko traženje rješenja problema. Kad je Hans za to saznao od reportera Tages-Anzeigera zamahnuo je šakom kao da nekoga hoće udariti. Nikada više, kaže on, neće sa crnim mantilima razgovarati! “Moja bol je još uvijek prevelika.”

Werner Ibig je duže od 11 godina direktor tog Samostana. Na pitanje Tages-Anzeigera da li on vjeruje u opisane Hansove doživljaje kažnjavanja izolacionim tamnicama, teror sa vodom i ostale metode kažnjavanja, odgovara da je Udruga St. Iddazell već započela pregovore o planu za rješavanje ovih problema. Zato on ne vidi razlog da sad nešto dodatno poduzima: “ Ja neću specijalno obučenim ljudima da se unaprijed miješam u posao.”