Viktor Ivančić: MEDICINA VLADALACA

Autor/ica 👤Viktor Ivančić 6.7.2020. u 09:49

Povezani članci

40 pitanja naivnoga subjekta, državljanina RH

Zbog čega su u proljeće, dok je broj zaraženih i umrlih od koronavirusa bio velik, epidemiolozi nalagali stroge restriktivne mjere, poput zatvaranja granica, zabrane okupljanja, ograničavanja kretanja, zabrane putovanja unutar zemlje i sl.?
Zašto je nacionalna štampa to svesrdno podržavala?
Zbog čega danas, kada je broj zaraženih i umrlih od koronavirusa jednako velik ili čak veći nego proljetos, epidemiolozi ne nalažu stroge restriktivne mjere, poput zatvaranja granica, zabrane okupljanja, ograničavanja kretanja, zabrane putovanja unutar zemlje i sl.?
Zašto nacionalna štampa to svesrdno podržava?
Ako se uz jednako veliki (ili čak veći) broj zaraženih danas primjenjuju posve drugačije epidemiološke mjere nego ranije, da li je to posljedica činjenice da smo u međuvremenu „o koronavirusu nešto naučili“?
Ako smo kroz proteklih nekoliko mjeseci „o koronavirusu nešto naučili“, pa su zbog toga današnje epidemiološke mjere sušta suprotnost onima ranijim, zašto se onda epidemiološke mjere koje su bile na snazi u proljeće danas ocjenjuju kao „izuzetno uspješne“?
Ne bi li bilo logično, ako je nekadašnja stroga karantena zamijenjena tek preporukom o nošenju maske u javnom prijevozu, da se ranije epidemiološke mjere, umjesto „izuzetno uspješnima“, nazivaju izuzetno nepotrebnima?
Ako su ipak bile potrebne, nužne, neizbježne i „izuzetno uspješne“ – na čemu inzistira i nacionalna štampa – kako to da se aktualno epidemiološko otpuštanje stege, odnosno radikalno negiranje donedavne epidemiološke prakse, također ocjenjuje kao „izuzetno uspješno“?
Može li se iz toga izvući zaključak da epidemiolozi u svojim nalozima i preporukama mogu lupati što god im padne na pamet, pa i do mile volje skakati sebi u usta, ali će ishod u svakom slučaju biti proglašen „izuzetno uspješnim“?
Kolika je vjerojatnost da epidemiolozi ustvari ne lupaju ono što im padne na pamet, već ono što na pamet pada nekome drugom?
Zašto nacionalnoj štampi ne pada na pamet da se pozabavi tim pitanjem?
Ukoliko, naime, stvarni razlog popuštanja strogih epidemioloških mjera leži u ambiciji, najprije, da se održe parlamentarni izbori i osigura reprodukcija političke vlasti, a zatim, da se forsira što izdašnija turistička sezona i spriječi ekonomski kolaps, znači li to da je u medicinskom pogledu došlo do promjene prioriteta, pa primarni cilj epidemiološke borbe više nije spašavanje ljudskih života, već spašavanje vladajućeg režima i nacionalne ekonomije?
Ukoliko tako stoje stvari, zašto se to otvoreno ne kaže?
Ako se ni od vladajućih liječnika ni od vladajućih političara ne može očekivati da o tome otvoreno govore, zašto o tome otvoreno ne piše nacionalna štampa?
Tko – uzgred budi rečeno – ostvaruje veći interes od uspješne turističke sezone: sobarice i konobari ili vlasnici hotela, apartmanskih naselja i plaža koje su golom pljačkom od javnog dobra pretvorene u privatni kapital?
Tko – uzgred budi rečeno – ima veći utjecaj na odluke vladajućeg aparata: sobarice i konobari ili vlasnici krupnog kapitala?
Ako je dakle u igri spašavanje ekonomije, koje odjednom postaje važnije od spašavanja života – a svi pokazatelji upućuju da je o tome riječ – zbog čega bi to uopće bio epidemiološki problem?
Da – evo tog središnjeg pitanja – zašto se medicina bavi spašavanjem ekonomije?
Kako je došlo do toga da medicinska struka sudjeluje u odlučivanju u izvanzdravstvenoj sferi, i to – kako se sve češće čini – s protuzdravstvenih polazišta?
Ne bi li, čak i u situaciji kada se procijeni da je spašavanje ekonomije važnije od spašavanja života, bilo prirodnije zamisliti posve drugačiju dramaturgiju donošenja te odluke: na primjer takvu da politička vlast najprije priupita medicinsku struku kako bi se na širenje zaraze odrazilo otvaranje granica i slobodna cirkulacija turističkih masa, pa da zatim medicinska struka odgovori kako je to s aspekta epidemiološke prevencije iznimno rizično, jer gužvanja i masovna putovanja mogu samo pogodovati širenju zaraze, te da politička vlast naposljetku kaže: u redu, hvala vam savjetu, ali mi ćemo ipak, usprkos riziku, širom otvoriti granice i pozvati turiste u našu zemlju, jer želimo izbjeći ekonomsku kataklizmu i na taj način voditi brigu o egzistenciji naših državljana, a vas – kao medicinske eksperte – nećemo uvlačiti u tu odluku?
Zbog čega vladajuća politička garnitura ne želi preuzeti odgovornost za odluke koje sama donosi, tim više ako su ove rizične po kolektivno zdravlje, nego je prebacuje na kooptirane liječnike?
Zbog čega liječnici nemaju dovoljno kičme da političarima otkažu poslušnost i poruče im kako je – budući da djeluju autonomno – njihov posao voditi brigu o ljudskome zdravlju, a ne o ekonomiji ili izbornoj reprodukciji vladajuće kaste?
Zašto se nacionalna štampa ne bavi pitanjima prebacivanja odgovornosti i nedostatka kičme?
Može li se izbjeći zaključak o prostituiranju medicine za račun politike?
Ako se medicina prostituira za račun politike – a takav je zaključak očito nemoguće izbjeći – zašto nas gospoda iz vlasti upozoravaju da se držimo mjera koje su propisali naši liječnici, umjesto da nam kažu da se držimo mjera koje su propisale naše kurve?
Da li je vladajuću medicinu uputnije nazivati medicinom vladalaca?
Polažu li liječnici Hipokratovu ili hipokritovu zakletvu?
Da li bi na studiju medicine trebalo uvesti poltronstvo kao obavezan predmet?
Treba li se mladim doktorima koji drže do svoje buduće karijere i društvenog ugleda omogućiti specijalizacija u Banskim dvorima?
Ako liječnici servisiraju vladajuću politiku, da li bi ih, kao i vladajuće političare, trebalo potvrđivati na izborima?
Zar to ne bi bilo sasvim logično ako imamo posla s medikalizacijom političkog odlučivanja (odnosno, u povratnom smjeru, s politizacijom medicinskih preporuka) i uspostavom hibridnoga tipa vladavine, gdje liječnik sluša naloge politike, dok politika dobiva upute od vlasnika kapitala, tj. onih koji će – primjerice – u slučaju uspješne turističke sezone ostvarivati dobit?
Da li se kroz medikalizaciju vladavine utvrđuje vizija o budućem idealnom društvu koje bi bilo uređeno po uzoru na bolnicu, gdje građani-pacijenti bespogovorno slušaju upute stručnih autoriteta, koji imaju monopol nad dijagnozom i terapijom, dok građani-pacijenti, u vječnom strahu za goli život, zadržavaju onoliko osobne volje i autonomije nad vlastitim tijelom koliko je dovoljno da se jednom u četiri godine spuste u ulazni hol i ubace nekakav bezvrijedni papirić u kartonsku kutiju?
Što ako je ta bolnica u privatnom vlasništvu, pa se dio kapaciteta iznajmi turistima iz zemalja u kojima je eksplodirao Covid-19?
Ne bi li, po uzoru na medicinu rada, medicinu sporta i tome slično, bilo prikladno službeno ustanoviti i medicinu profita?
Da li bi se eksperti za medicinsku podršku neoliberalnom kapitalizmu mogli titulirati kao prof. dr. med. spec. profitologije?
Po čemu se to trenutne epidemiološke mjere protiv širenja zaraze u Hrvatskoj razlikuju od zloglasnoga „švedskog modela“, koji je ovdje bio napadnut kao bešćutan, perverzan i poguban po zdravlje stanovništva?
Ako su današnje epidemiološke mjere u Hrvatskoj potpuno identične „švedskom modelu“ – a nitko s trunkom razuma i poštenja to ne može osporiti – zbog čega „švedski model“ i dalje slovi kao zloglasan?
Kako nacionalna štampa, dok se gnuša nad „švedskim modelom“ kao ekstraktom kapitalističke okrutnosti, uspijeva današnji hrvatski odgovor na zdravstvenu krizu, koji se ni u jednome detalju ne razlikuje od „švedskog modela“, predstaviti „izuzetno uspješnim“?
Hoće li nas sutra, kada turistička sezona neslavno završi, a i izborna reprodukcija vlasti je obavljena, iznova zatvoriti u karantenu?
Zašto će nacionalna štampa to svesrdno podržati?