Kemija zla

Dino Mustafić
Autor/ica 29.7.2019. u 09:20

Izdvajamo

  • SDA im je "nesavjesni" saveznik, duboko uronjen u religijsko konstituisanje nacije, bez želje da razumije kompleksnu pluralnost BiH. Oni godinama razvijaju narative koji ne približavaju nove bošnjačke generacije ideji multietničkog društva već suetničkog, podijeljenog društva, svodeći ga na mehanički zbir tri etnonacionalna entiteta. Takvu "kemijsku shemu" podržavaju HDZ i SNSD, gotovo sve partije iz RS-a, a dobijaju podršku od političkih diletanata iz SDA. Odgovorna politika će zapitati Srbe i Hrvate da li je pravedno da oni imaju državu i pola druge države u slučaju Srba i državu i trećinu države u slučaju Hrvata, a Bošnjaci samo trećinu države. Sa druge strane, Bošnjaci trebaju prihvatiti da postoje strahovi kod Srba i Hrvata, posebno nakon rezultata posljednjeg popisa stanovništva koji je pokazao da su Bošnjaci postali apsolutna većina u BiH.

Povezani članci

Kemija zla

foto šg

Strah da će biti tretirani kao manjina i ignorisani, jer Bošnjaci imaju brojčanu prevlast, najčešći je izgovor srpsko-hrvatskih nacionalista kojeg treba ustavno-pravno eliminisati i trajno otkloniti kao nacionalistički spin protiv evropske i građanski ustrojene BiH. Za tako nešto potreban je demokratski kompromis i dijalog koji bi uklonio bilo kakve sumnje o tome da sva tri naroda i njeni građani žele opstanak Bosne i Hercegovine. Taj dogovor bi vratio ovu zemlju sopstvenom smislu, njenom historijskom i kulturnom biću. Dok ne dođe to vrijeme potrajaće vlast etničkih partija unutar čijeg okvira se proizvode kemijski odnosi zla koji prijete životu dobra.

Na moj svjetonazor presudno je uticao rat i opsada Sarajeva. U meni su se trajno urezale slike rastrganih dijelova ljudskog tijela po krvavim ulicama rodnog grada nakon svakodnevnih bombardiranja, zvuk zvižduka granate kojeg ako čuješ jeste znak da si preživio, zatim užas nad sudbinom svih ubijenih, opljačkanih, silovanih i protjeranih kojima su nacionalizam i nacionalistički ratovi uništili život. Tako je nacionalizam u Bosni slomio na hiljade individualnih sudbina, a nigdje nikoga nije bilo da ih zaštiti. Kada neka kretenska izjava poput nedavne Čovićeve o “kemiji” između etničkih partija u državi zaprijeti mom ostatku života već srednjovječnog čovjeka kojem je kidnapovana mladost od tih istih politika, doživim i intelektualno i moralno poniženje, metafizičku jezu straha, remake vlastite egzistencije u svoj njenoj ugroženoj i krhkoj punoći balkanskog života. Tada se sjetim i sopstvenog zavjeta iz rata da ću ako preživim u ime svojih kostiju i mesa, dostojanstva, opstanka, inata, ostati vjeran beskompromisnom individualizmu i preziru prema svakoj društvenoj sili zla koja prijeti normalnom životu. Posebno ako prijeti tako bijedna i maloumna društvena sila kakav je nacionalizam, etno fašizam sa svojim glupavim i opasnim teritorijalnim pretenzijama. Sa prvim danima opsade Sarajeva kao svojevrsni intelektualni i duhovni otpor uprizoren je anti-ratni mjuzikl Kosa, publika je katarzično reagovala na songove u kojim se pjeva “imam ruke, imam noge, imam prste, jetru, krv, imam život i slobodu i ne dam ih nikome…”, nažalost mnogi tada kao ni sada, nisu bili pitani, već su postali żrtve ekspanzionističkih i tradicionalnih ambicija reinkarniranih ideologija susjeda iz II svjetskog rata kroz dogovor o podjeli BiH, Tuđmana i Miloševića. Na tom “kemijskom” odnosu i danas predano rade laboratorijski šegrti zla Čović i Dodik podržani iz Zagreba i Beograda, uporno tražeći formulu za demontažu države, strpljivo tražeći signale u iščekivanju propasti Zapada koje vide u Trampu, jačanju Rusije i Turske na Balkanu i slomu međunarodnog poretka kada bi se Bosna i Hercegovina mogla podijeliti. Takve političke snage dominiraju u mainstream politici, prilično su glasne u medijima i na portalima. One imaju podršku radikaliziranih nacionalističkih birača koji stalno govore da su avnojske granice relativne, da nisu prirodne, da nisu međunarodne i tako dalje. Priželjkuju novo raspakivanje granica sa popularnom nacionalističkom tezom ako Srbi i Hrvati nisu mogli da žive zajedno u Jugoslaviji, kako mogu onda da žive u BiH. To je balkanski recept za katastrofu u kojem postoji “kemijska” veza između političkih težnji secesionističkog SNSD-a i segregacijskog nacionalizma HDZ-a. Što im treba partnerstvo sa SDA kao eminentno bošnjačkom partijom za ovaj politički cilj? Da bi pred očima međunarodne javnosti dokazali disfunkcionalnost BiH kao države – za koju su suštinski odgovorni SNSD i HDZ, jer dominirajuća bošnjačka politika oličena u SDA pati od odsustva svijesti o državnom razlogu, ma koliko se na pojavnoj ravni, tvrdi i govori drugačije. U tom stilu opštih mjesta bez konkretnih političkih ciljeva i zahtjeva jesu zaključci Glavnog odbora SDA.

SDA vide njihovi srpski i hrvatski partneri kao klijentelističku grupu za etničku podjelu teritorijalno-ekomskog interesa jer se ta stranka višegodišnjim djelovanjem izuzetno kompromitirala aferama i daleko odmakla od mogućnosti reforme prema modernoj i konzervativnoj evropskoj stranci. Dapače, javni govor o evropeizaciji, svebosanskom karakteru stranke i demokratskim vrijednostima prati staturna stranačka izmjena Glavnog odbora koja vodi daljnjoj autokratizaciji i sklonosti prema orijentalizaciji, neprikosnovenoj vlasti Izetbegovića po ugledu na Erdoanovu partiju. I dok Izetbegović učvršćuje svoju stranačku poziciju lidera dotle Dodik bez obzira na neke negativne geopolitičke implikacije za tu politiku, uspjeva proizvesti prvorazredan status za Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini. To je neporeciva politička činjenica – da je cjelina srpskog političkog bloka prisutna kao faktor moći u Bosni i Hercegovini. Nedavno je to javno demonstrirao i povlačenjem entitetskog vitalnog interesa po pitanju Pelješkog mosta. Ad hoc kemičarska ljubav između Dodika i Čovića jeste uz amanet i oficijelnog Zagreba koji ga čak i podržava, ali ne voli da se to javno vidi. Identično se ponašaju kao u devedesetim godinama kada režim iz Zagreba nije htio da ga se optužuje zbog rata u BiH. Zagreb je želio da samo Milošević bude optužen za taj rat, a kada se BiH jednog dana raspadne, u što je Tuđman vjerovao da će se dogoditi, bosanskohercegovački Hrvati mogu očekivati da će dobiti svoj dio – po mogućnosti pola. Zato i danas i Zagreb i Beograd imaju vrlo jasne političke ambicije da određuju kakav će karakter imati BiH. Hrvatska to čini kroz raspravu o izbornom zakonu, a Srbija insistiranjem na neupitnom i nepromjenjivom statusu Republike Srpske, kao de facto jedinom utješnom plijenu poražene politike Velike Srbije. Najbolji scenario koji i jedni i drugi priželjkuju jeste mogućnost da multietnička država u budućnosti ne može funkcionisati i da će se tako možda u samoj BiH stvoriti pretpostavke za rekonfiguraciju ili raspad. Njima ne odgovara pluralno društvo, jer imaju prljavu i krvavu prošlost biznismena etničkog identiteta, pa svakoj novoj generaciji građana BiH proizvode strah od ideje nadnacionalne Bosne, strah od sopstvene domovine i države. SDA im je “nesavjesni” saveznik, duboko uronjen u religijsko konstituisanje nacije, bez želje da razumije kompleksnu pluralnost BiH. Oni godinama razvijaju narative koji ne približavaju nove bošnjačke generacije ideji multietničkog društva već suetničkog, podijeljenog društva, svodeći ga na mehanički zbir tri etnonacionalna entiteta. Takvu “kemijsku shemu” podržavaju HDZ i SNSD, gotovo sve partije iz RS-a, a dobijaju podršku od političkih diletanata iz SDA. Odgovorna politika će zapitati Srbe i Hrvate da li je pravedno da oni imaju državu i pola druge države u slučaju Srba i državu i trećinu države u slučaju Hrvata, a Bošnjaci samo trećinu države. Sa druge strane, Bošnjaci trebaju prihvatiti da postoje strahovi kod Srba i Hrvata, posebno nakon rezultata posljednjeg popisa stanovništva koji je pokazao da su Bošnjaci postali apsolutna većina u BiH. Strah da će biti tretirani kao manjina i ignorisani, jer Bošnjaci imaju brojčanu prevlast, najčešći je izgovor srpsko-hrvatskih nacionalista kojeg treba ustavno-pravno eliminisati i trajno otkloniti kao nacionalistički spin protiv evropske i građanski ustrojene BiH. Za tako nešto potreban je demokratski kompromis i dijalog koji bi uklonio bilo kakve sumnje o tome da sva tri naroda i njeni građani žele opstanak Bosne i Hercegovine. Taj dogovor bi vratio ovu zemlju sopstvenom smislu, njenom historijskom i kulturnom biću. Dok ne dođe to vrijeme potrajaće vlast etničkih partija unutar čijeg okvira se proizvode kemijski odnosi zla koji prijete životu dobra.

Dino Mustafić
Autor/ica 29.7.2019. u 09:20