Sergio Šotrić – Beogradski: „AKO KAŽEŠ: NOŽ, ŽICA – TI SI BRE OBIČNA PIČKICA“! Dalmatinski: „JEBA VAS DOM ZA KOJI STE VI „SPREMNI“ – VI STE, GOSPE MI, OBIČNI KRETENI“!

Autor/ica 👤Sergio Šotrić 13.7.2018. u 20:10

Izdvajamo

Ovih dana se mediji na njemačkom jeziku – uz izvještavanje o sportskim rezultatima – osvrću i na hrvatski nacionalizam i fašizam. Mogu se napr. pročitati izvještaji o kršenjima zakona - napr. ustaškim simbolima - navijača u Beču, urlanja fašističkog pozdrava „za dom - spremni“ itd.. Jedan od najutjecajnijih njemačkih informativnih medija – NTV – objavljuje opširan izvještaj, pedantno navodeći i taksativno nabrajajući napr.: skandal oko hrvatskog reprezentativca Josipa Šimunića 2014., Thompsonove nacionalističke pjesme koje se ovog ljeta pjevaju u svlačionici hrvatske nogometne reprezentacije, Antu Pavelića – Hitlerovog vazala i današnjeg predsjednika HNS-a Davora Šukera, koji 1996. u Madridu ponosno pozira pored Pavelićevog groba, Mamića i njegovu kriminalnu prošlost, – nabrajaju Nijemci, sve po redu – nikoga ne poštediše, ne zaboraviše Nijemci ni ovom prilikom svojim građanima (po hiljaditi put) detaljno objasniti da je hrvatski (kako crno-na bijelom napisaše) ustaški pozdrav „za dom spremni“ potpuno ravan nacističkom pozdravu „Sieg Heil“.

Povezani članci

Foto: moja / naša zajednička državna zastava na nacionalnom spomeniku države Bosne i Hercegovine, Partizanskom spomen groblju u Mostaru / maj 2018.

Nogometaši Republike Hrvatske i fudbaleri Republike Francuske lijepo igraju lopte, ali ja u nedelju 15.07.18. svjesno neću gledati utakmicu francuskih i hrvatskih milionera na zelenom terenu. Tih 90 ili 120 minuta mog života, posvetit ću mom odanom prijatelju – psu, njemačkom ovčaru (porijeklom iz okoline Sarajeva) Valteru, sa kojim sam zadnjih dana, iz nedostatka slobodnog vremena, rijetko bio u šetnji. Tom prilikom ću uputiti iskrene želje svim psima: „dragi psi, želim vam puno sreće i uspjeha, da se ostvare sve vaše želje u vašim psećim životnim utakmicama – ja navijam za vas!“.

Piše: Sergio Šotrić

„Je li kod Vas sve OK gospodine Šotriću“ upita me to veče Michael Meier – tada dugogodišnji menadžer „Borusije Dortmund“ – višekostrugog njemačkog fudbalskog prvaka, pobjednika UEFA Champions League 1997. (da ostale mnogobrojne sportske uspjehe ovdje ne nabrajam), dok smo se liftom – zajedno sa predsjednikom „Real Madrida“ – vozili iz garaže Borusijinog „Westfalen“ stadiona“ do VIP- loža. „Kod mene sve OK, hvala Vam na pitanju, nadam se i kod Vas“ – kazah, te mu u sljedećoj rečenici zaželih sportsku sreću i uspjeh u meču sa Realom. Kartu za tu (rasprodatu) utakmicu (kao i za mnoge druge) sam besplatno dobio od Borussia-e, na čemu su mi zavidjeli moji njemački prijatelji, pogotovo znajući, da je za mene fudbal najsporednija stvar na svijetu. Ta utakmica – to veče – za mene je bila pomalo dosadna, Real je na kraju pobijedio, u prostorijama VIP- lože, to veče – kao i uvijek, servirali su vrlo ukusnu klopu, a nakon utakmice nije bilo nikakvih incidenata… Navijači su se mirno razišli svojim kućama…

Srijeda, 11.07.18 u Mostaru i Hercegovačko-neretvanskom kantonu:
masovno divljanje hrvatskih navijača, koji su slaveći uspjehe hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu pjevali: o mostovima i (međunarodno presuđenoj zločinačkoj para-tvorevini) Herceg-Bosni. Širokim Brijegom se orilo: “je*** te Bosno, je*** te ja, Hrvatska moja domovina” i “pu** ku*** ko te je**, možemo mi i bez tebe Federacijo…”, za dom – za dom spremni…“ I tako u krug… Vjerojatno najskandalozniji je snimak dječaka u Mostaru – obučenog u dres reprezentacije države Hrvatske – koji skandira: “Nož, žica, Srebrenica”.
Ovo se događalo na Dan žalosti i nekoliko sati nakon što je u Potočarima obilježena 23. godišnjica genocida u Srebrenici. Tokom tog dana, dio građana BiH je lakovjerno nasjeo na lažne vijesti, koje su se internetom proširile brzinom šumskog požara, da su navodno kapiten i golman hrvatske reprezentacije, Luka Modrić i Danijel Subašić, izjavili da će utakmicu protiv Engleske igrati u sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Bilo bi to tako lijepo, da je istinito, na žalost ovdje se radi o nepoznatim organizatorima manipulacije javnosti, koristeći pri tome – na morbidan način – žrtve genocida.

Niti jedan hrvatski medij, kao niti jedan dužnosnik iz vrha hrvatske politike, u časovima koji će uslijediti, ne osuđuju (ne ograđuje se) od huligana iz redova bosanskohercegovačkih Hrvata, za koje su zadnjih godina – u više navrata – izjavljivali, da su “nedjeljivi dio hrvatskog nacionalnog bića”.

Član Glavnog odbora SNSD-a, objavljuje sraman status u vezi sa genocidom u Srebrenici – to je prijetnja nekim novim genocidom. Direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), izjavljuje za medije da se SIPA uključila u provjere koje se odnose na tvit Rajka Vasića, SIPA je dobila nalog da „skine“ tvit koji je objavio Vasić, no, za sve drugo nadležno je Tužilaštvo BiH. Tužilaštvo još ne reaguje… Da li će i koliko brzo reagovati?

Odrastao sam dijelom u Dalmaciji. Jednom sam izračunao – proveo sam preko 6 godina aktivnog života u Dalmaciji, znao sam svaki kamenčic između Drvenika i Splita. Roditelji (od plata) kupili ruševinu i napravili malu vikendicu na Makarskoj rivijeri, gdje sam od moje 5. godine provodio sve školske raspuste, često vikende, 29. Novembre, 1. Majeve, a kasnije sa djevojkom (sadašnjom suprugom) i Nove godine. Sa Dalmatincima sam proveo najljepše godine – Dalmatinci (Osmi dalmatinski korpus NOVJ – 9. 19. i 26. dalmatinska divizija) su sa Mostarkama i Mostarcima ginuli i herojski oslobodili Mostar 14. februara 1945. od Hitlerovog Wermahta i Hitlerovih sluga – ustaša.
Nema potrebe ovom prilikom naglašavati, da od Zagreba, preko Istre do Dubrovnika i danas žive moji prijatelji, koje volim. Nema potrebe ovom prilikom naglašavati, da dalmatinsku spiku i danas znam. Dovoljno je, ako vam dalmatinski kažem: „JEBA VAS DOM ZA KOJI STE VI „SPREMNI“ – VI STE, GOSPE MI, OBIČNI KRETENI“.

Zadnjih godina u gradu Mostaru, veliki broj Mostaraca i Mostarki, za koje pouzdano znam, da su rođeni u Mostaru i da su čitav svoj život proveli u Mostaru, imaju običaj mahati zastavom susjedne države – nikad našom zajedničkom – državnom zastavom Bosne i Hercegovine. Uglavnom im se za mahanje zastavom ukaže idealna prilika povodom fudbalskih utakmica, da se (kako bi Mostarci rekli) dobro ispušu, da dožive euforiju mahanja nečim, što nije njihova djedovina, nego je lijepa susjedna Republika Hrvatska.

Živio sam u Beogradu – prelijep je Beograd. Jednom sam izračunao – proveo sam preko 3 godine aktivnog života u Beogradu (u Beogradu sam služio i 15 mjeseci vojnog roka), znao sam svaku ulicu – svaki sokak – nekadašnjeg glavnog grada Jugoslavije. Bio sam često prisutan, kada je krajem 80tih (u vrijeme, kada sam se kretao po binama jugoslovenske Rock-Pop- muzičke- scene), moj tadašnji menadžer Antonijević vodio pregovore o transferima sa fudbalerima „Crvene Zvezde“ i „Partizana“ – često u hotelu „Interkontinental“. Sa Beograđanima sam proveo najljepše godine. Nema potrebe ovom prilikom naglašavati, da od Novog Sada, preko Pančeva do Beograda i danas žive moji prijatelji i dio rodbine – ljudi koje volim. Nema potrebe ovom prilikom naglašavati, da beogradsku spiku i danas znam. Dovoljno je, ako vam beogradski kažem: „AKO KAŽEŠ: NOŽ, ŽICA – TI SI BRE OBIČNA PIČKICA“!

Prije par dana – u srijeda, 11.07.18 – u Mostaru i Hercegovačko-neretvanskom kantonu –
navijači urlaju: o mostovima i (međunarodno presuđenoj zločinačkoj para-tvorevini) Herceg-Bosni. Širokim Brijegom se ori: “je*** te Bosno, je*** te ja, Hrvatska moja domovina” i “pu** ku*** ko te je**, možemo mi i bez tebe Federacijo…”, za dom – za dom spremni…“ I tako u krug… U Mostaru: “nož, žica, Srebrenica”. Tužilastvo BiH ne reaguje na sramni status člana Glavnog odbora SNSD-a, koji javno prijeti nekom novom prilikom – nekim novim genocidom…

Zadnjih godina, veliki broj Mostaraca i Mostarki, za koje pouzdano znam, da su rođeni u Mostaru i da su svoje najljepše godine proveli u Mostaru, imaju običaj – po bijelom svijetu – mahati državnom zastavom komšijske države – nikad našom zajedničkom – državnom zastavom Bosne i Hercegovine. Uglavnom im se za to ukaže idealna prilika povodom fudbalskih utakmica, da se (kako bi Mostarci rekli) dobro ispušu, da dožive euforiju mahanja nečim, što nije njihova djedovina, nego je „samo sloga Srbina spašava“ – komšijska država Srbija.

Proteklih dana – kao i uvijek do sada, prilikom važnih fudbalskih takmičenja – raja iz Bosne i Hercegovine preplavila je društvene mreže lijepim željama za uspjeh nogometašima države Hrvatske i fudbalerima države Srbije. Nakon što reprezentacija Srbije ovaj put nije prošla u dalji tok takmičenja, Bosanci i Hercegovci (velikom većinom Bošnjaci i/ili takozv. Ostali), kao da po čitav dan ne rade ništa drugo, nego tipkaju po tastaturi najljepše želje i čestitke njihovim susjedima. Ne bih imao ništa protiv – bujrum – ako je nekome smisao života u tome – ko voli neka izvoli – ali raja moja dobra, ja ne vidim, da neko od naših komšija i susjeda kači po društvenim mrežama napr. državne zastave Bosne i Hercegovine u znak zahvalnosti njihovom vjernim prijateljima iz BiH? Jesam li možda ja nešto propustio? Je li možda do mene? Ne vidim buraz, da neko od susjeda i komšija vijori sa našom – međunarodno priznatom – državnom zastavom Bosne i Hercegovine, pa makar iz znaka zahvalnosti, ako ne iz iskrene ljubavi?

Pretpostavljam, da smo napr. u prošlosti, sa ovakvim intenzitetom i istrajanošću bodrili napr. „susjede“ Nijemce (koji su već mnogo puta igrali u finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva, a 4 puta čak i pobijedili i postali svjetski prvaci), već odavno bismo bili počastvovani brojnim zvaničnim pismima – zahvalnicama – njemačkih institucija i njemačkih sportskih saveza. A koliko (nakon 26 godina života i rada u Njemačkoj) poznajem Nijemce, oni bi u znak zahvalnosti, nakon sportske pobjede – u izravnom TV prenosu – mahali i našom državnom zastavom Bosne i Hercegovine, pozdravljajući time svoje najvjernije prijatelje i navijače u Bosni i Hercegovini. Pjevalo bi se: „DANKE BiH“!

Moj sadašnji prvi komšija – Toni Kroos – od kojeg me dijeli samo zajednička ograda u vrtu, je jedini njemački fudbaler, koji je u istoriji njemačkog fudbala 4 puta osvojio UEFA Chamions League i koji je 2014. u Brazilu sa njemačkom fudbalskom reprezentacijom postao prvak svijeta – vjerovatno ne bi imao ništa protiv, da makar jednom javno mahne državnom zastavom Bosne i Hercegovine – u znak zahvalnosti vjernim prijateljima iz BiH, koji bi mu uvijek i bez izuzetka poslali najljepše čestitke i koji bi mu čestitali svaki uspjeh – koji bi ga tješili nakon izgubljenih utakmica…

Ali, mi Nijemce ne volimo dovoljno, ni Engleze, ni Šveđane, ni Ruse, ni Dance, ni Špance – mi najviše volimo one, koji su nas u zadnjim ratovima najviše klali, čije se državne institucije još uvijek nisu zvanično izvinule ni za agresiju, ni za genocid, ni za UZP – mi najviše volimo one, koji našoj državi trenutno u „svjetskoj geo-političkoj utakmici“ prave najviše problema – tako je buraz – mi vjerno i ponizno navijamo za reprezentaciju Srbije, a kada ona kojom nesrećom ispadne, onda bratski prigrlimo reprezentaciju Hrvatske.

NAPRIJED „NAŠI“!

Zadnjih dana u Mostaru i u dijelovima moje domovine:
Nož – žica – Srebrenica…
Ori se pjesme: “je*** te Bosno, je*** te ja, Hrvatska moja domovina” i “pu** ku*** ko te je**, možemo mi i bez tebe Federacijo…”, za dom – za dom spremni…“

Repertoar pjesama slavlja hrvatskih navijača u Širokom Brijegu je vrlo „bogat“ – citiram:
-“Nema krsta sa tri prsta i vjere što guzicu pere”
-“Draga moja BiH, jeb*** te u usta”
-“Za dom spremni”
-“Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana”.
-“Balije van iz BiH”
-“Ovo je Hrvatska…”
Gradonačelnik Širokog Brijega se naknadno ogradio od ovih izliva radosti, ne rekavši nam, gdje je te večeri bila policija, gdje su bile državne institucije…

Vijore se državne zastave lijepe njihove susjedne države Hrvatske u sred naše najljepše države Bosne i Hercegovine.

Državne zastave BiH u RS nisu spuštene na pola koplja povodom 11.07., još uvijek – i pored pravosnažnih presuda suda UN – zvanično se ne priznaje genocid u Srebrenici, još uvijek se maše državnim zastavama komšijske države – Republike Srbije – u sred naše najljepše države Bosne i Hercegovine.

Moje dijete ima krvnih zrnaca mostarskog Hrvata – djeda Nikole, ima krvnih zrnaca mostarskih Srba – djeda Aleksandra i bake Jelene, a ima i bosnjačkih krvnih zrnaca – nene Šahe. Moje dijete, koje je rođeno u Njemačkoj, je samostalno odlučilo za koga će u sportu navijati, pa tako i u fudbalu / nogometu. Ja, mome djetetu, u tome nisam mogao – niti želio pomoći – ima svoju pamet, neka samo odluči. Primjetio sam, da moje dijete navija za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i za reprezentaciju Njemačke. Nisam primjetio, da moje dijete – napr. prije neke utakmice – šalje najljepše želje prijateljima i rodbini u Hrvatskoj i/ili u Srbiji ili da napr. po društvenim mrežama lijepi čestitke nakon pobjede fudbalske reprezentacije Srbije i/ili nogometne reprezentacije Hrvatske.
Da li se možda trebam upitati, da li je moje dijete normalno?
Ili sam možda ja kao roditelj zakazao – propustivši moje dijete vaspitati u duhu ponizne / servilne ljubavi prema sportistima napr. fudbalerima / nogometašima iz države Srbije i lijepe njihove susjedne države Hrvatske?

Ovih dana se mediji na njemačkom jeziku – uz izvještavanje o sportskim rezultatima – osvrću i na hrvatski nacionalizam i fašizam. Mogu se napr. pročitati izvještaji o kršenjima zakona – napr. ustaškim simbolima – navijača u Beču, urlanja fašističkog pozdrava „za dom – spremni“ itd.. Jedan od najutjecajnijih njemačkih informativnih medija – NTV – objavljuje opširan izvještaj, pedantno navodeći i taksativno nabrajajući napr.: skandal oko hrvatskog reprezentativca Josipa Šimunića 2014., Thompsonove nacionalističke pjesme koje se ovog ljeta pjevaju u svlačionici hrvatske nogometne reprezentacije, Antu Pavelića – Hitlerovog vazala i današnjeg predsjednika HNS-a Davora Šukera, koji 1996. u Madridu ponosno pozira pored Pavelićevog groba, Mamića i njegovu kriminalnu prošlost, – nabrajaju Nijemci, sve po redu – nikoga ne poštediše, ne zaboraviše Nijemci ni ovom prilikom svojim građanima (po hiljaditi put) detaljno objasniti da je hrvatski (kako crno-na bijelom napisaše) ustaški pozdrav „za dom spremni“ potpuno ravan nacističkom pozdravu „Sieg Heil“.

Mogu se pročitati i vijesti, da je država Hrvatska zvanično najsiromašnija država u EU (u julu je pala na zadnje mjesto iza Bugarske). Vjerovatno naša bosanskohercegovačka raja to ne čitaju – možda ih to i ne zanima, dok ovih dana masovno plaćaju skupe cijene apartmana po hrvatskom primorju kao dokazano najvjerniji pomagači hrvatskog turizma – oni će već sutra i prekosutra zakrciti društvene mreže sa čestitkama susjedima, zaželjvši im još jednu nogometnu pobjedu, smatrajući pri tom sasvim normalnim, da im u vlastitoj državi niko neće prijateljski mahnuti našom zajedničkom zastavom – državnom zastavom Bosne i Hercegovine – ma neeeee, šta ti pada na pamet buraz – ovih dana će se po Bosni i Hercegovini vijoriti zastave države Hrvatske, a prvom prilikom i zastave države Srbije. A kada dođe povoljan trenutak, zavijorit će se buraz opet i zastave države Turske – iako nam Turska uopšte nije susjed, niti komšija, ali nema veze, tu je Turska, „blizu je“, a Boga mi i Turci su nas u prošlosti napali i pod okupacijom držali 445 godina – što jes´jes´, zaslužili su Turci debelo, da Bosanci i Hercegovci mašu i turskim zastavama.
Naš narod bezgranično voli sve one, koji ga napadnu i koji se nikad uopšte i ne pokaju, da su ga napali.
Možda to objašnjava i fenomen, zašto nas narod zadnjih desetljeća ne maše njemačkim zastavama i ne kači po društvenim mrežama najljespše želje za njemačku fudbalsku reprezentaciju. Jer, istina je, Nijemci nas jesu napali i okupirali u 2. svjetskom ratu, ali istina je i to da su se Nijemci – uskoro nakon završetka rata – iskreno pokajali, da su nas napali i da su odavno zvanično osudili sve njemačke ratne zločine i njemačke osvajačke ratove. Možda nam i zato buraz Nijemci ne pašu – ili možda zato, što nam aktuelno ne prave nikakve ozbiljne probleme, a možda i zato što su prijatelji države Bosne i Hercegovine?

Napisah neki dan na društvenoj mreži:
NAŠ TEREN JE NAŠA DRŽAVA BOSNA I HERCEGOVINA
Bilo ko, bilo gdje, bilo šta da igra, na bilo kojem sportskom takmičenju, želim mu sreću i uspjeh, bez obzira na njegova krvna zrnca, boju kože, spol itd. Ja se ne bavim sportom, ja i dalje – u realnom životu – učestvujem na “Svjetskom prvenstvu prijateljstva i poštovanja prema Bosni i Hercegovini”. Možda i ti želiš aktivno učestvovati u ovom “takmičenju”, možda ne želiš biti samo pasivni promatrač ispred TV- i internet- ekrana u toku trajanja ovog “Svjetskog prvenstva”?
Možda i ti znaš ime tvoje domovine, njene međunarodno-priznate granice, njenu državnu zastavu?
Možda si i ti svoj na svome, koji tuđe nećeš, a svoje ne daš?

Ako si takav, dobro došao u naš bosanskohercegovački tim prijateljstva i poštovanja.
Ako nisi takav, nema problema, onda si ti samo igrač jedne od protivničkih ekipa, koji ovu životnu utakmicu igra pod nekom drugom zastavom.

Jedan legendarni Nijemac – svjetski prvak – je jednom prilikom rekao: “istina je na terenu”.
A naš teren je naša država Bosna i Hercegovina!

Lijepi pozdravi svim pripadnicima bosanskohercegovačkog životnog tima i svim prijateljima Bosne i Hercegovine širom svijeta!

Sergio Šotrić / 09.07.18

Sjetih se ovih dana:
ispred bašte jednog mostarskog ugostiteljskog objekta, 4. jula 1998. godine, ubijeni su: Emina Ćatić i Husein Đelilović – otac drugarice moje supruge, moje drugarice – pjevali smo zajedno u ansamblu „Mostarske Kiše“. Husein Đelilović je bio punac bivšeg gradonačelnika Mostara – Safeta Oručevića. Te večeri, Emina Ćatić i Husein Đelilović, mirno su sjedili u bašti ugostiteljskog objekta, kada su iz zapadnog dijela Mostara počeli neselektivno pucati iz vatrenog oružja – nakon fudbalske utakmice između reprezentacija Hrvatske i Turske. Ubice nikada nisu pronađene – istraga je 20 godina u toku. Safet Oručević tada nije dozvolio, da ovaj tragični događaj – koji je direktno pogodio njegovu porodicu – bude povod većih sigurnosnih problema, nije dozvolio da ova ubistva zapale mostarsko bure baruta – smirio je situaciju, samo dan nakon ubistva njegovog punca, održao je govor, kojim je tada otvorio ponovo obnovljeni mostarski aerodrom, u prisustvu predstavnika međunarodne zajednice.

Dva nevina ljudska života 1998. u Mostaru, zbog šutanja lopte?
Dva svemira – dva univerzuma – su tada ubijena zbog nečijeg (pre)napuhanog baluna!

Puca se i ovih dana iz vatrenih oružja u Mostaru – tokom Svjetskog fudbalskog prvenstva u Rusiji, bez izuzetka – nakon svake utakmice nogometne reprezentacije susjedne države Hrvatske.
Puca se neselektivno…
Ko puca – čime puca?
Zna se!
Pretpostavljam, da bi mostarska policija na ovo pitanje odgovorila svima nama poznatom floskulom: „istraga je u tijeku“.

Poslah i juče, kao i često ovih dana poruku rodbini:
„Jesu li pucali u Mostaru?“
„Auuuu jašta su…
Čim je završila utakmica, a onda opet u ponoć. Pucanje iz pušaka i pištolja uz vatromet“.
„Kreteni primitivni – svugdje u svijetu bi policija odmah pohapsila počinioce teškog krivičnog djela – pucanje iz vatrenog oružja“ pomislih…
„Čuvajte se“ – kažem u nadi, da ovaj put neće pasti mrtva glava zbog baluna u glavama mazluma.

Za mene će ovih dana fudbal – koji odavno više nije balun, koji odavno više nije igra lopte, nego čista industrija za maksimiranje profita, postati još nevažniji nego što je to ranije bio, a moja domovina – država Bosna i Hercegovina i država Njemačka (koja mi omogućava da mirno živim i da se nesmetano bavim business-om) za mene će postati još važnije nego ikada.