Zašto Jelena Trivić 75 godina poslije brani historijski revizionizam?

Izdvajamo

• Prošlost ne prolazi i odgovornost za zlo koje je fašizam počinio isto tako ne prolazi. Tu odgovornost Jelena je trebala da pokaže upirući prstom na izvor svih naših zala koji su odgovorni za smrt milion i sedamsto hiljada ljudi na prostoru bivše Jugoslavije.

Povezani članci

• Antifašisti Mostara u Prijedoru
• Odlazak ljudske veličine i simbola Mostara: Umro Ratko Pejanović
• REVIZORSKI IZVJEŠTAJ: MI PLAĆAMO, ONI TROŠE
• “Međunarodni dan mladih” u Prijedoru
• Ledeni dani na Majdanu
• Promocija knjige Radivoja Cvetićanina u Sarajevu

Naravno da je Jelena u pravu kad kaže da su se masovni pokolji dešavali svugdje tamo gdje se nalazila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije jer je kao jedina, od saveznika priznata antifašistička i oslobodilačka vojska, bila trn u oku Wehrmachtu i njegovim kolaboracionistima protiv koje je pokrenuto 7 velikih ofanziva u cilj totalnog uništenja partizanskog pokreta. Ne može Jelenu opravdati ni činjenica što je kao dijete u posljednjem ratu učila revizionističku historiju nekih drugih ljudi čija je ideologija poražena u II. svjetskom ratu.

7. februara (veljače) 1942. godine pripadnici II. Poglavnikove tjelesne bojne i VII. Ustaške bojne su hladnim oružjem ubili 2 300 Srba, većinom staraca, žena i 551 dijete u banjalučkim naseljima Drakulići, Motike i Šargovac. Počinitelje ovog pokolja predvodio je natporučnik Josip Mislov u pratnji petrićevačkog župnika, fratra Miroslava Filipovića.

Samo dva mjeseca poslije ovog gnusnog zločina u aprilu 1942. godine Uroš Drenović, četnički vojvoda, rodom iz okolice Manjače sklapa sporazum sa predstavnicima NDH oko zajedničke borbe protiv partizana. „Potpisani izjavljujem, da sam uvijek priznavao NDH… Ujedno izjavljujem, da ću zajedno sa naoružanim ljudima, kada očistim zajedno sa hrvatskom vojskom, prema naređenju vojnog zapovjedništva čitav ovaj teritorij od komunističkih bandi, staviti se na potpuno raspoloženje sa svojim naoružanim ljudima domobranstvu“, izjavio je vojvoda Drenović na sastanku u hotelu „Bosna“ s ustaškim zapovjednicima u Banjoj Luci koji je okončan sporazumom 27. aprila (travnja) 1942.

Za njim su vrlo brzo krenuli i mnogi drugi četnički zapovjednici. Samo nekoliko mjeseci kasnije zajedno sa ustašama, Wehrmachtom, Drenović sa svojih 2000 četnika učestvuje u ofanzivi na Kozari kada strada goloruko i nedužno stanovništvo Potkozarja.

Za Jelenu Trivić, poslanicu u Narodnoj skupštini bh. entiteta RS-a je ratni zločinac Draža Mihailović „gerilac“ i kako kaže: „Gdje god je bio četnički pokret nije bilo masovnih pokolja. Na žalost, gdje god je bio partizanski pokret tu su bili masovni pokolji!“.

Jelena Trivić rođena je 1983. u Banjoj Luci i jako dobro zna gdje se nalazi hotel „Bosna“. Smješten u centru Banjaluke bio je svjedok mnogih historijskih događaja kroz koji je prolazio naš rodni grad. I slavnih i neslavnih. Mnogi stari i mladi Banjalučani i danas odsjedaju tamo družeći se i ispijajući kafe. Je li se Jelena neki put sjeti slike iz hotela „Bosna“, kako se četnički i ustaški koljači grle, ljube i zaklinju jedni drugim na dugovječnu ljubav?

Naravno da je Jelena u pravu kad kaže da su se masovni pokolji dešavali svugdje tamo gdje se nalazila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije jer je kao jedina, od saveznika priznata antifašistička i oslobodilačka vojska, bila trn u oku Wehrmachtu i njegovim kolaboracionistima protiv koje je pokrenuto 7 velikih ofanziva u cilju totalnog uništenja partizanskog pokreta. Ne može Jelenu opravdati ni činjenica što je kao dijete u posljednjem ratu učila revizionističku historiju nekih drugih ljudi čija je ideologija poražena u II. svjetskom ratu.

Nije Jelena imala tu sreću da, kao autor ovih redova, svakog 22. aprila hiljadu devetsto sedamdeset i neke, zajedno sa učenicima Osnovnih škola „Esad Midžić“ i „Kasim Hadžić“ u okviru obilježavanja Dana oslobođenja Banjaluke čekaju na Zelenom mostu učenike osnovnih škola „Zmaj Jova Jovanović“ i „Filip Macura“, pa zajedno krenu ulicama Edhema Lede Karabegović i putem Banjalučkog partizanskog odreda prema spomeniku palim Krajišnicima na Šehitlucima. Tamo na platou ispred spomenika sačekali bi ih nekadašnji partizani i pripadnici NOP-a, učesnici antifašističke borbe koji bi ih podsjetili i ispričali o hrabrosti i borbi hiljada Banjalučana protiv njemačkih okupatora i fašista i njihovih sluga tokom Drugog svjetskog rata 1941-1945.

Hiljade stanovnika grada učestvovalo je u antifašističkoj i narodnooslobodilačkoj borbi, a Banja Luka i njena okolina je dala i više od dvadeset narodnih heroja: Boško Karalić, Drago Mažar, Rada Vranješević, Ante Jakić, Drago Lang, Rade Ličina, Vahida Maglajlić, Šefket Maglajlić, Ivica Mažar, Josip Mažar-Šoša, Danko Mitrov, Stjepan Pavlić, Branko Popović, Đuro Pucar – Stari, Karlo Rojc, Milorad Umjenović, Kasim Hadžić, Ranko Šipka, Osman Karabegović, Veselin Masleša, Rudi Čajavec, Franjo Kluz, Milančić Miljević…

Ne može Jelenu Trivić abolirati ni njen djed koji je prema njenom kazivanju bio partizan. Živjeti u mentalnom mraku i tmini iz kojeg se ne nazire svjetlost je prokletstvo i zabluda čiji ceh najviše plaćaju djeca i budući naraštaji. Jelena je također majka dvoje djece.

Prošlost ne prolazi i odgovornost za zlo koje je fašizam počinio isto tako ne prolazi. Tu odgovornost Jelena je trebala da pokaže upirući prstom na izvor svih naših zala koji su odgovorni za smrt milion i sedamsto hiljada ljudi na prostoru bivše Jugoslavije.

Jer kako to Tin Ujević jednom reče; „Ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednog dana da nas kazni prije smrti za čitav jedan život zabluda i propusta.“