SVIBANJSKA DILEMA: POBJEDA ILI PORAZ

Izdvajamo

• “Godine 1994., na pedestogodišnjicu savezničkog iskrcavanja u Normandiji našao sam se u Normandiji u Saint Malou i gledao padobrance kako se paradno spuštaju da obilježe svečanost. Na jednom kraju iza plaže, na brežuljku, bili su portreti savezničkih  državnika: Roosewelt, Churchill, Staljin, De Gaulle i Tito. Bilo mi je drago tada gledati te panoe, a i sada mi je drago kada se toga sjetim. Bilo je lijepo tada na Normandijskoj plaži biti među pobjednicima.” Komentar nije potreban. Tek pitanje: ne bi li i Hrvatskoj (u Hrvatskoj) bilo lijepo među pobjednicima?

Povezani članci

• Uprkos pritiscima odigrana Frljićeva predstava u Sarajevu
• Portret Lava Trockog
• NOVO IGRANJE PREDSTAVE “KONCERT PTICA“ ALEŠA KURTA
• KOLATERALNE ŽRTVE
• Tko poziva na klanje Predraga Lucića i njegove mostarske publike?
• Pripreme za prvu NATO vežbu u Srbiji

Današnja bi Hrvatska, službena, ali i šire: kleronacionalistička, najradije svoj identitet gradila na poistovjećivanju s poraženima iz godine 1945. Kako to (ipak) ne smije – ta članica je i Evropske unije i Atlantskoga pakta, a u svojem je Ustavu zapisala da se temelji (i) na antifašizmu, i dalje će cviliti u procjepu između pobjede koju takvom ne smatra i poraza što bi ga najradije pretvorila u pobjedu.

Godinama već, od svojih prvih koraka kao samostalna država, Republika se Hrvatska u mjesecu svibnju (maju) suočava sa, čini se, nerazrješivom dilemom. Uporno tragajući za svojim pravim identitetom, mlada se država koprca u rascjepu između Pobjede i Poraza. Naravno, riječ je o pobjedi Saveznika u Drugom svjetskom ratu i o porazu nacifašističkih snaga svih nijansi i boja (pa i ustaša, gospodara života i smrti u tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj). Dan pobjede što ga više ili manje svečano obilježavaju sve članice antifašističke koalicije (na prvome mjestu Rusija), Hrvatska je uglavnom uspješno gurnula u drugi plan, obilježavajući Dan Evrope i praveći se kako ne razumije zašto je Dan Evrope proglašen na isti datum (9. svibnja) kada se slavi i Dan pobjede i kako ne shvaća da Evrope koja slavi svoj dan ne bi bilo, da nije bilo pobjede nad Trećim Reichom i njegovim saveznicima i satelitima.

Što se pak poraza tiče, njega Hrvatska, i to na državnoj razini (pokroviteljstvo Sabora), uredno obilježava, pa – zašto ne reći – i nariče zbog njega, prihvaćajući “novi povijesni narativ”, što će reći grubu reviziju povijesti, zamjenjivanje činjenica izmišljotinama, promovirajući ostatke ustaško-domobranske (kvislinške) vojske u “Hrvatsku vojsku” i pretvarajući pobjedničku Narodno-oslobodilačku vojsku na čelu s maršalom Josipom Brozom Titom u gomilu krvožednih zločinaca i ubojica, među kojima se tu i tamo našao i poneki “dobar Hrvat” koji je netom što je rat završen postao žestoki antikomunista i protivnik novoga režima (takvu smo priču čuli sa samoga vrha države).

E sada, problem je u tome što Hrvatska – na žalost ne maloga broja onih koji se busaju u prsa kao njezini stvaratelji – ipak nije izolirani otok, na kojemu bi oni mogli raditi sve što hoće, ne skrivajući ni u primisli svoju pravu prirodu. Pa se neke stvari koje su nam, zar ne?, tako prirasle srcu ne može baš uvijek i baš do kraja javno manifestirati. Mora se ipak uzeti u obzir što govori i kako se ponaša ta demokratska Evropa u koju se iz dana u dan zaklinjemo, a koja nam očito ide na živce svojim antifašizmom. Nema tome dugo što su “apostoli” navještanja novohrvatske povijesti tvrdili kako je krajnje glupo u Hrvatskoj govoriti o antifašizmu, kako to ne spominje više nitko u svijetu, kako je antifašizam izgubio smisao i svrhu, jer – kazivali su mudro – danas fašizma nigdje nema. U međuvremenu postalo je savršeno jasno kako fašizma (neofašizma), izraslog na podlozi rigidnog nacionalizma u sprezi s isto tako rigidnim klerikalizmom itekako ima, a da gotovo svakodnevno upravo iz demokratskih zemalja Zapada gledamo snimke demonstracija što ih organiziraju “antife” protiv probuđene aveti naci-fašizma, pa su naši negatori antifašizma i potrebe njegova postojanja – zašutili.

Antifašizam ipak nisu prihvatili. Dosjetili su se jadu i, polazeći od činjenice da su na čelu antifašističkog otpora u cijeloj Jugoslaviji (pa i u Hrvatskoj) bili komunisti, spas su našli u formuli o osuđivanju svih totalitarnih režima i njihovih zločina što je ponavljaju iz dana u dan, pogotovo onda kada prigoda traži da na neki način osude (i) fašizam. Toj se osudi onda obvezno dodaje i osuda komunizma, a da bi se vidjelo kako je stvar ozbiljna i ozbiljno promišljena podižu se i spomenici žrtvama komunizma, odnosno komunističke Jugoslavije (napr. u Vodicama, poznatom ustaničkom mjestu!). I, suvišno je i reći, sustavno se ruše spomenici i spomen obilježja ne samo poginulim antifašističkim borcima, nego i žrtvama fašizma. Tu rušilačku ofanzivu nije spriječio ni rat, dapače poslužio je kao paravan kojim se pokušalo prikriti što se radi (kod preimenovanja ulica, međutim, nikakav se paravan nije tražio, tu je stvar bila ogoljena do srži). Povijest se naprosto briše, sjećanja se brišu kako bi se otvorio prostor “novoj istini”, onoj o krvožednim komunistima koji su svoj narod gurnuli (nepotrebno, to je jasno) u ratnu klaonicu, samo zato što je Staljin pozvao na otpor nacističkim i fašističkim zavojevačima. Nepobitne povijesne činjenice o tome kako se vodstvo Komunističke partije Jugoslavije još nekoliko godina prije napada na Jugoslaviju spremalo za rat, gurnute su u zaborav. Kao i toliko toga drugoga.

Pa smo tako apsolvirali pobjedu (prekrivši je plaštem Dana Evrope) i antifašizam (izjednačavajući ga s komunizmom, a komunizam stavljajući kao globalno zlo u istu ravan s fašizmom). Počast zatočenicima iz koncentracionog logora u Jasenovcu – kojima je po tvrdnjama povijesnih revizionista zapravo bilo dobro – već godinama odvojeno iskazuju Država (koja pri tome znakovito šuti) na jednoj strani i antifašisti s predstavnicima naroda-žrtava – Srba, Židova i Roma na drugoj (a oni govore, samo njihov glas do vladajućih očito ne dopire). A na Dan sjećanja na žrtve holokausta (i opet u svibnju) govori se o “stradalima i ubijenima”, a da se ni riječju ne spominje para-država koja ih je svojim propisima i ideologijom osudila na smrt (NDH) i pokret koji je iznjedrio ubojice – ustaše.

Ali se zato ne štede ni imena, ni epiteti kada dođe vrijeme da se obilježi predaja ostataka ustaško-domobranskih snaga na polju kod Bleiburga (Pliberka) u Austriji. Ta šarolika skupina poraženih kvislinga i kolaboranata koja je sa sobom, kao živi štit, vukla tisuće uplašenih, prevarenih i zavedenih civila, odbijala je predaju Titovim snagama još puni tjedan nakon kapitulacije Trećega Reicha. Rat poslije rata vođen je samo na tlu nekadašnje Jugoslavije i samo su jugoslavenski (pa i hrvatski) antifašistički borci ginuli i nakon bezuvjetne predaje onih koje su “domaći sluge okupatora” tako vjerno slijedili u zločinu. Da je nakon predaje bilo likvidiranja bez suda – bilo je. Da je bilo sumarnih presuda pred tzv. divizijskim sudovima – bilo je. Da je ne mali broj zarobljenika smrtno stradao na marševima prema Vojvodini (kamo ih se vodilo ne zato da putem umru od napora, nego zato što je tamo bilo hrane), i to je istina. Baš kao što je istina da je zločina osvete nakon godina naci-fašističkog terora bilo širom do tada okupirane Evrope. No, samo Hrvatska službeno žali za mrtvima na strani sila Zla. Iz godine u godinu. Država, zajedno sa “Crkvom u Hrvata”. I u tim manifestacijama na polju kod Bleiburga, uz spomenik “Hrvatskoj vojsci” (na hrvatskom jeziku), odnosno “Hrvatima” (na njemačkom) ne biraju se riječi osude odgovornih za “najveći zločin nad Hrvatima”. To su, naravno, komunisti/antifašisti i Tito. Onaj Tito kojega službena Hrvatska u svojem pogubnom koketiranju s ustaštvom i blati, i osuđuje, i gura u zaborav, ali kojega svijet i dalje pamti kao jednoga od vodećih boraca protiv fašizma i eminentnih državnika druge polovice 20. stoljeća. Današnja bi Hrvatska, službena, ali i šire: kleronacionalistička, najradije svoj identitet gradila na poistovjećivanju s poraženima iz godine 1945. Kako to (ipak) ne smije – ta članica je i Evropske unije i Atlantskoga pakta, a u svojem je Ustavu zapisala da se temelji (i) na antifašizmu, i dalje će cviliti u procjepu između pobjede koju takvom ne smatra i poraza što bi ga najradije pretvorila u pobjedu.

A umjesto bilo kakvog zaključka, evo dijela poruke što ju je autor ovoga teksta dobio na dan Titove smrti, 4. svibnja, od svojeg starog školskog druga: “Godine 1994., na pedestogodišnjicu savezničkog iskrcavanja u Normandiji našao sam se u Normandiji u Saint Malou i gledao padobrance kako se paradno spuštaju da obilježe svečanost. Na jednom kraju iza plaže, na brežuljku, bili su portreti savezničkih  državnika: Roosewelt, Churchill, Staljin, De Gaulle i Tito. Bilo mi je drago tada gledati te panoe, a i sada mi je drago kada se toga sjetim. Bilo je lijepo tada na Normandijskoj plaži biti među pobjednicima.”

Komentar nije potreban. Tek pitanje: ne bi li i Hrvatskoj (u Hrvatskoj) bilo lijepo među pobjednicima?

Novosti