Poznati odvjetnik Anto Nobilo: Hrvatska je nedvojbeno bila agresor u BiH

Javnost u Hrvatskoj u proteklih nekoliko dana ponovo je na nogama zbog mogućnosti da ta zemlja bude proglašena odgovornom za agresiju na Bosnu i Hercegovinu u procesu protiv šest najviših vojnih i političkih dužnosnika takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne na čelu sa Jadrankom Prlićem.

“Hrvatska politika i javnost varaju se ako misle da je, što se Hrvata tiče, haška priča završena. Naprotiv! Krajem aprila ili početkom maja, najkasnije do jeseni 2013. Hrvatska u novoj haaškoj presudi ima izgleda biti prvostepeno osuđena kao agresor na BiH. A ta nas presuda onda vraća tamo gdje smo bili nakon prvostepene presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču – kada smo svi ustvari proglašeni sudionicima golemog zločinačkog poduhvata”, piše zagrebački Večernji list.

Ovom temom proteklih dana se bavi i Hrvatska radio-televizija (HRT), a tema je aktuelna i na brojnim internet forumima.

Anto Nobilo, poznati hrvatski odvjetnik i branitelj generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Tihomira Blaškića, uvjeren je da će Hrvatska u Hagu biti proglašena agresorom na BiH. Ističe da je situacija ozbiljna i da će presuda biti šok za Hrvatsku. Uvjeren je, također, da će ta presuda biti “vrlo loša za Hrvatsku”.

“Pojedini su pitali otkud ja to znam kada nisam bio u predmetu. Znam po tome jer je od doba slučaja ‘Blaškić’, pa slučaja Darija Kordića, slučaja srednje Bosne, Ivice Rajić pa nadalje, Haški sud zauzeo stanovište da je rat između Bošnjaka i Hrvata bio međunarodni oružani sukob. U svim presudama je takav stav zauzet. Zato sam ja apsolutno siguran, a poznavajući situaciju i međunarodno pravo, da će i u ovoj presudi to biti okarakterizirano kao međunarodni oružani sukob. Tamo neće pisati agresija, jer u međunarodnom pravu u Haškom tribunalu nije tretiran agresorski rat kao kazneno djelo. Ali, ako imate kvalifikaciju međunarodnog oružanog sukoba, koji se vodio u Bosni i Hercegovini, između Hrvata i Bošnjaka, onda je nedvojbeno da je Hrvatska bila agresor čim je ratovala u BiH. Zbog toga sam ja apsolutno siguran da će to tako biti”, kazao je Nobilo za agenciju Anadolija.

Ističe da je, po njemu, dobro što će se to desiti.

“U Hrvatskoj se mora na neki način podići ta svijest da smo mi napravili brojne greške tokom Domovinskog rata, a da je apsolutno najveći grijeh to što smo uradili u BiH. Miješanje u događaje u BiH, to se treba prepoznati, te osuditi takvu politiku. To treba Hrvatska, prije svega, učiniti. Mislim da je dobro još jedanputa da se da ocjena negativnih poteza Franje Tuđmana iz 90-tih. A najgore što je uradio jeste angažiranje u BiH i to što je dole učinjeno”, rekao je Nobilo, smatrajući nedopustivim aktuelno glorificiranje Tuđmana i njegove politike u Hrvatskoj, kao i činjenicu da je Tuđman sve popularniji.

Ugledni odvjetnik ne vjeruje da će moguća presuda za agresiju dramatično pogoršati odnose dvije države.

“Ne mislim da će biti nekakve velike posljedice. Jer to što se desilo, desilo se. Već smo imali presude za međunarodni oružani sukob, pa to nije dramatično pogoršalo odnose. BiH i Hrvatska su toliko isprepletene, gospodarsko, kulturno, puno ljudi ima dvojno državljanstvo, dole žive bh. Hrvati… To su velike veze da u konačnici navedena presuda to neće promijeniti. Ni dosadašnje presude nisu imale veliki utjecaj”, konstatirao je Nobilo u razgovoru za agenciju Anadolija.

Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Žarko Puhovski ističe kako se sada nameće pitanje hoće li se Hrvatska izvući i u ovom zadnjem procesu u kojem su upleteni njeni državljani, a riječ je o postupku vezanom za BiH?

“Hrvatskoj je uspjelo, sa stanovišta hrvatske nacionalne pozicije, to da nitko od Hrvata iz Hrvatske nije osuđen za ratni zločin. I to je za Hrvatsku izrazito važno. Dogodi li se da ova ”šestorka” bude oslobođena u Hagu, meni se čini da će pritisak bit toliko velik da će biti praktično nemoguće očekivati procesuiranje zločina za te ili slične zločine u BiH. To je problem s presudama koje su se dogodile i prije nekoliko mjeseci. Oslobađanje Gotovine i Markača u Hrvatskoj su shvatili kao neku vrstu potvrde da je Hrvatska, ne samo pobijedila, već pobijedila u skladu s pravilima međunarodne zajednice. To je izazvalo potpuno oduševljenje”, kazao je Puhovski za agenciju Anadolija.

Objašnjava da će, ukoliko bude donesena osuđujuća presuda, to biti korak natrag u ocjeni da je Hrvatska pobijedila, i to u skladu s međunarodnim pravilima.

“Ali, argument koji ja vidim i on je na rubu teorije zavjere, a na koji upućuju i sve posljednje presude Haškog suda, jeste da se oni veoma ozbiljno bave implikacijama svojih presuda kad ih se uzme kao izvore međunarodnog prava. Ako se radi o tomu da treba imati pred očima zbivanja u Libiji i Siriji, onda drugo značenje ima odluka oko generala Momčila Perišića da vojska koja pomaže zločinačke jedinice nije odgovorna i za njihove zločine! Meni se čini da, ako ima međunarodnog pritiska, i to, naravno, indirektnog, onda se radi o tomu da su u pitanju njihovi, a ne interesi Srba, Hrvata ili Bošnjaka… Zato ja vidim neku vrstu promjene, rekao bih promjenu atmosfere u Haškom sudu. Oni su se ranije bavili ovim postjugoslavenskim prostorom, kako su znali, a sada se sve više bave širim kontekstom. Zato je moguće, kakva god bila presuda, da ‘zločinački poduhvat’ iz nje ispadne, što bi za veliki dio Hrvatske predstavljalo olakšanje, a ne i za sve nas”, ocijenio je.

Ratnog premijera tzv. Herceg-Bosne Jadranka Prlića, načelnike Glavnog stožera HVO-a Slobodana Praljka i Milivoja Pektovića, ministra unutrašnjih poslova Valentina Čorića, ministra odbrane Brunu Stojića, te načelnika Ureda za razmjenu zarobljenika, odgovornog za logore Berislava Pušića optužnica tereti za sudjelovanje u “udruženom zločinačkom poduhvatu” kojemu je cilj bio da se “politički i vojno potčine, trajno uklone i etnički očiste” Bošnjaci i drugi nehrvati s područja zamišljene takozvane Herceg-Bosne, odnosno s prostora Hercegovine i srednje Bosne.

Dokaze za angažiranje jedinica Hrvatske vojske (HV) u BiH nude stenogrami iz ureda tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji bez ikakvog izuzetka dokazuju da su napadi u Hercegovini i srednjoj Bosni koordinirani direktno iz Zagreba.

Napad Hrvatskog vijeća obrane (HVO), vojnih snaga Herceg-Bosne, na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine i Mostar u maju iste godine, te se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine.

Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti Herceg-Bosni, te je od Armije RBiH zatraženo da položi oružje i preda se. Budući je predaja odbijena, došlo je do napada.

Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske (HV) su izvršili brojne zločine diljem Hercegovine i srednje Bosne, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka gdje su ukupno stradale 154 osobe, među kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf.

Organizirano je više koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori “Heliodrom”, “Gabela”, “Vojno”, “Dretelj”, logor u Ljubuškom… Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most izgrađen između 1557. i 1566. godine, u vrijeme osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog ili Kanunija.

Glavni cilj, a što je potvrđeno i u Tuđmanovim stenogramima bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine koje su dogovorili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije, odnosno tadašnji predstavnik Hrvata Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske. Bosna i Hercegovina je tim sporazumom podijeljena između dvije susjedne zemlje.

Tačno 52 godine kasnije, prema iskazima više svjedoka, sličan sporazum su u martu 1991. godine u Karađorđevu postigli hrvatski predsjednik Tuđman i Slobodan Milošević, tada najmoćniji čovjek u Jugoslaviji, dogovorivši podjelu BiH.