Mefisto u obrazovnom sustavu

Autor/ica 20.11.2012. u 18:17

Povezani članci

Načisto sam konsterniran zbivanjima u Hrvatskoj. Neki smiješni (smiješan – lustig) čičica preživio Auschwitz i izjavio kako vjeruje da nema Boga!? Zar mu to što je preživio nije dovoljan dokaz? Zar mu dim šest milijuna njegovih drugova, razvejan širom planete nije dovoljan dokaz da i ja postojim – vaš cijenjeni Đavo, Vrag, Sotona, Belzebub, Samael, Šejtan, Mefisto ili kako li me već od milja nazivate? Duboko me povrijedila čičina sumnjičavost u bivstvovanje mog najmilijeg neprijatelja, jer samim time on istovremeno izražava sumnju i u moju opstojnost. Stoga sam, u demokratskom društvu kakvo je hrvatsko, naprosto prinuđen – da ne kažem, natjeran – javno reagirati, kako bih zaštitio cijenjeno ime svoje i svog antipoda s one strane crte dobra i zla. Iz istog razloga svim svojim srcem podržavam odluku roditelja da ne prepuste svoju djecu manipulacijama tog ostarjelog otpadnika od vjere. Na prvi pogled, činilo bi se kako njegovo odbacivanje egzistencije mog kompanjona u zajedničkom poslu koji već tisućljećima savjesno odrađujemo, promovira moju malenkost, ali to je samo privid koji proturječi logici našeg svemira. Nema pozitivnog bez negativnog naboja, muško bez ženskoga bila bi tek misaona imenica, privlačenje bez odbijanja ne može se ni zamisliti, koga bi mrzila mržnja kad ne bi bila potaknuta nedostižnom ljubavi, na što bi se ljepota referirala bez prisutnosti ružnih i odvratnih stvari, kako bi se crnoća isticala u nedostatku bjeline? Daklem, gdje bih bio ja kad ne bi postojao moj velecijenjeni protunožac, Gospodin glavom i bradom? Nigdje, dakako, no ovo pismo svekolikoj javnosti je samo podsjećanje da jesam negdje – u Hrvatskoj, konkretno.

Dokazi našeg – dozvolite mi da nas smatram ravnopravnim partnerima, poslovnim suradnicima u našoj zajedničkoj firmi – realiteta, leže razasuti posvuda oko vas i samo treba držati oči širom otvorene da biste ih uvidjeli. Ponekad je, doduše, čistim i naivnim dušama teže odlučiti kome pripisati određena događanja, te im, primjerice, nije baš jasno koji od nas je vodio jasenovačke poslovne poduhvate a koji prebacivao njihove učesnike – jedne put nebeskih visina, a druge preko državne granice spram Argentine, ali, pretjerana neodlučnost je zaista prečesta ljudska osobina. Svakako je velika sreća hrvatskog obrazovnog sustava i čelnih ljudi njegovih ispostava (takozvanih škola) da štitom svoje nepokolebive vjere brane nježne duše svojih štićenika (takozvanih učenika) od perverznih čičica pristiglih čak iz Auschwitza. Ovdje moram otvoreno priznati svoj svojevremeni deal sa trenutno odsutnim Spasiteljem – dogovor o prepuštanju većine logoraške bratije meni za žrtvu paljenicu, u zamjenu za djedičinu sudbinu. Sam sam se ispočetka nećkao, smatrajući to nekako neprimjerenim (i Đavolu, vjerovali ili ne, tu i tamo proradi savjest), dok me konačno ipak taj Kralj Svjetlosti nije uvjerio neoborivom biblijskom prispodobom:

„Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.”

Tako, na izričitu molbu Spasiteljevu, preuzeh u svoje carstvo tih 99% pravednika ostavljenih mi od njihova čobanina, očuvavši ih od mogućnosti da ikada više promijene tor, a prepustivši Njemu da se pobrine za spas griješnog čičice. Cijela je Zemlja jecala od radosti zbog prihvaćanja miljuna pravednika u moje podzemno carstvo, dok je nebo radosno orgijalo što smo ovim sporazumom uspjeli spasiti jednu zalutalu dušu. Samo prividno, na žalost – kako se pokazalo – jer sad dotični pred hrvatskim školarcima, poput najvećeg nezahvalnika, dovodi u sumnju postojanje našeg neraskidivog dvojstva. Istinabog (hm, zaista neprilične riječi za jednog Đavla), danas kao i onda, neki negiraju pravednost tih šest milijuna duša što nađoše spokoj pod mojom zaštitom (jer kao, bili su Židovi). Riječima: „Vrag ih odnio“ – čuvaju svoju djecu i od spomena na njih – te nekako nisam siguran spadaju li oni u grupu mojih ili Njegovih sljedbenika. Ali, „biznis je biznis“, kako kažu poduzetnici svih provenijencija, pa – ako je duša tog djedice (tada dečkića od kojih 16 godina) Njemu vrijedila milijune drugih duša, a tko sam ja da Ga u to razuvjerim. S druge strane, nesumnjivo pravovjerni hrvatski školski sustav uz podršku školskih direktora, vjeroučitelja i unezvjerenih majčica, sada bi istog tog djedicu prepustilo upravo meni na brigu. Zar toliko devalviraju vrijednosti tokom desetljeća? Zar se toliko preokreću vrijednosti tokom desetljeća? Meni je u stvari sasvim svejedno, ne tarem suviše glavu takvim brigama. Prihvaćam svakoga, svi su mi dobro došli, sve mi ih više prilazi, a tome svakako doprinosi i Njegova – kako se nekima čini – privremena zagubljenost u labirintima svemira. Ja to ponekad tumačim kao trajnu izgubljenost uvjerenih u Njegovu privremenu, no sve je to samo pitanje percepcije. Dozvolit ćete da s mog stajališta stvari mogu izgledati ponešto drukčije no sa vašeg ili božjeg. Lijepo je to izrazio onaj moj omiljeni đak, fizičar Kamenko kako ga vaši kroatisti nazivaju.

Kad već moram, zbog obrane vlastitog dostojanstva i prava na opstoj u jednom demokratskom društvu, braniti realitet svog cijenjenog kolege, gospodina Svevišnjeg, neka se ovo ne shvati ujedno i kao hvalospjev njegovim djelima a nipodaštavanje mojih vlastitih. Ljepota je u očima promatrača, kažu, a podjednako se nas dvoje – točnije, jedan od nas – nalazi u srcima naših obožavatelja. Tko vjeruje, vjeruje – vjera u mene ne može biti ništa slabija no vjera u Njega, to ne bi trebalo posebno dokazivati, što vi zasigurno znate. Eto, primjerice – Vukovar. Sasvim vam je jasno kako ga je opsjedao sam Đavo – moja malenkost – srušivši ga do temelja, zadnjeg kamička na kojem je počivao, čime izražavate duboku vjeru u realitet mojih sposobnosti koje sam tamo jasno demonstrirao. Ali, još veću vjeru posvećujete Gospodinovoj slavi koju, u nemogućnosti njegova prisustva (svemir je preogroman i za jedno božanstvo), svesrdno iskazujete njegovim ovozemaljskim predstavnicima. Poput Sv. Bone, zaštitnika spomenutog mjesta – koji je očito svoj posao s velikim entuzijazmom i nadasve pošteno odradio u obrani onog preostalog kamenčića koji se nekada nazivao gradom. Upravo s entuzijazmom i podjednakim uspjehom kojim je zaštitnik logoraša – na žalost, smetnuo sam s uma njegovo velecijenjeno ime – drugova ono čikice spomenutog u uvodu, sve njih spasio daljnjih zemaljskih muka. Prokleo bih tog izdajnika, svog bišeg učenika u kojega sam polagao velike nade, da svoj posao nije obavio savršeno, gotovo kao da sam ga ja instruirao. I Đavo umije oprostiti, nemojte robovati predrasudama. Stanovnici Hiroshime, koliko sam čuo, do smrti su zahvalni svome zaštitniku, anđelu Gospodnjem, što im je sačuvao „Kupolu atomske bombe“ – istočnjački pandan vukovarskom vodotornju, dok varšavljani naprosto ne znaju kako iskazati zahvalnost što im je njihov čuvar omogućio podizanje sasvim novog grada na ruševinama starog. Jedino ti bezbožni Parižani svojim spasiteljem ne smatraju izaslanika božjeg, već generala Dietrich von Choltitza koji se, drznuvši se zanemariti Hitlerovo naređenje o potpunom uništenju grada umiješao u posao moje malenkosti. Neke, ne suviše bistre individue (na svu sreću, u Hrvatskoj ih je neznatan broj) još i danas smatraju kako države, gradove, sela i njihove stanovnike štite ljudi – poput onog Valtera koji je, navodno, branio Sarajevo – a ne anđeli čuvari, živi dokazi opstojnosti i prvog među palim anđelima kako ste me udostojili nazvati. Sva ta sila zaštitnika srušenih gradova i dematerijaliziranih im stanovnika zaista zavređuje vašu zahvalnost, te sve počasti koje im svojim molbama, zaklinjanjima i prošecijama iskazujete, potvrđujući time i poštovanje spram mojih vidnih uspjeha. Priznajem, pomalo sam doduše ljubomoran prema pažnji i slavi koju im iskazujete, smatrajući svoju produktivnost vrijednom bar podjednake slave. Al’, tješim se – dok je takvih slugu Gospodnjih i zaštitara njegova i vaših djela, ni moj skromni doprinos nikako ne može doći u pitanje.

Kad sam već nekoliko redaka ranije spomenuo riječcu dokaz – čini se nekako priraslu srcu spomenutog čikice – raznježeno se prisjetim jedne od najmilijih sekti mojih obožavatelja. Ateista. Njihovu pripadnost vjerskim zajednicama ne mogu dovesti u pitanje niti najveći ekstremisti među štovateljima mog cijenjenog partnera oprečnih karakternih osobina. Oni su i sami uvjereni kako ateističko neprihvaćanje boga nije drugo negoli također tek oblik vjere; daklem isti nisu doli samo vjernici drukčije konfesije od prevladavajuće u dragoj mi Hrvatskoj. Uvjeren sam kako će vjerne sluge Gospodinova sluge – vatikanskog poglavara njegovih vjernika na ovoj planeti – uskoro samoinicijativno potaknuti akciju za upis ove, meni neobično simpatične, čeljadi u registar vjerskih zajednica RH. E, upravo ti ateisti neprestano dave – isključivo na moju inicijativu, kako bismo nervirali društvo Njegovih privrženika – o nekakvim dokazima božje opstojnosti, sami bježeći („k’o Vrag od tamjana“, ha, ha!) od vlastitog dokaza da On ne postoji. Rado ću priznati da takvo licemjerno ponašanje (licemjerje je jedna od meni najdražih vrlina) samo ja mogu potaknuti među svojim adeptima, što me u vlastitim očima uzdiže kao izrazito sposobnog učitelja. Ali, ne! Oni, po mom naputku (a u opis mog radnog mjesta je da vas upućujem na krivi put) inzistiraju da vi dokazuje postojanje svog idola i predmeta obožavanja. Do Đavola, kao da dokaz Njegove opstojnosti nije podjednako trivijalan kao dokazivanje egzistencije čudovišta iz Loch Nessa, Yetija ili Trikabila-Trikabile – štogod ona bila – negdje u zakucima svemira. Svakako da strpljenje slabašnih ljudskih stvorova ima svoje granice, a one su posebno u hrvatskih vjernika veoma niske. Stoga je cjelokupni obrazovni sustav, u zajedničkom naporu sa čelnicima svojih ispostava i njenih štićenika, preuzeo na sebe da učini kraj tom vjekovnom nadigravanju. Svojim nedolaskom na ničim izazvanu prezentaciju holivudskog čičice, jasno je pokazao da se u kino dvorani nalazim lično, inkarniran u obličju dotičnoga s kojim oni ne žele imati nikakva posla. A implicitno, time je savršeno jasno u očima svojih sugrađana, sunarodnjaka i svih onih koji još ne trebaju pomoć oftalmologa, psihologa i psihijatra, dokazao i božje postojanje. Ostalo je tek jedno sitno, neriješeno pitanje. Gdje se dotični zagubio? No, ja se time ne zamaram. Dok je Njega i ja sam, dok je mene i On je, ma gdje god se nalazio. Sasvim mi je dovoljno da sam kao takav prihvaćen, uvjeren kako ću o vašoj lijepoj zemlji naći gomilu svojih sljedbenika. Posebno među mladima koji imaju tako sposobne i predane učitelje.