BOLJE BITI MALO LUD NEGO MALO PAMETAN

Povezani članci

• Politička roba s greškom
• EU: Novi zakon o sukobu interesa pomogao bi izgradnji društva jednakih šansi za sve u BiH
• POGLED IZBLIZA: Milanović i Plenković konačno se slažu, nacionalistički huligan Dodik za obojicu je – državnik
• Predrag Kojović: Javni emiteri koji ne služe javnosti ne zaslužuju ni javni novac
• 75 godina od formiranja Mostarskog partizanskog bataljona
• Stipe Mesić: Sramotna rehabilitacija zločinca Jure Francetića od strane Ministarstva znanosti

Doduše, možda pravda koja može stići Cerića i Dodika važi samo na „onom“ drugom svijetu „apsolutnog zakona i Suda“, na čemu i insistira Reis Cerić.   Jer kad neko ko neopravdano uživa status kakav uživa Cerić Mustafa, Bošnjak,  zakone i sudove ove Države javno naziva „relativnim i opterećenim ljudskim predrasudama i uskim ljudskim interesima“, onda takav čovjek sigurno ne misli dobro svojoj Državi.  Pitanje je ovdje da li je ova Država po ukusu Mustafe Cerića? 

I pored svega što sam do sada napisao, izrekao i pomislio o Miloradu Dodiku ipak se sa njim slažem u potpunosti oko jedne stvari.  To je njegova izjava da bi Reis Mustafa Cerić trebao da osnuje svoju političku partiju jer su njegovi govori, njegovo djelovanje iz duhovnog i vjerskog odavno prešli u zonu političke stvarnosti. 

Njegove (Mustafe Cerića), skorašnje izjave oko osumnjičenih u vezi sa “silosom”, takozvanim sabirnim centrom ili logorom za Srbe sa područja Pazarića, Hadžića, Tarčina, kao i drugih mjesta gdje su protivpravno zatvarani civili (od strane Bošnjaka i Armije BiH),  predstavlja ne samo nedopustivo mješanje u rad pravosudnih organa ove države za čiji nezavisan, uspješan i nesmetan rad predstavnici Bošnjaka i Bosanaca imaju, ili bi trebali imati najviše interesa, nego takođe predstavljaju eklatantan primjer bahatog ponašanja prema sprskoj strani i tako neposredno doprinose zaoštravanju i usložlavanju situacije u Bosni i Hercegovini. 

Ako hoće apsolutnu pravdu (za koju svako misleće biće na svijetu zna da ne postoji), i iste aršine za sve, Mustafa Cerić ne bi trebao niti jednog srpskog osumnjičenika ili optuženog za ratne zločine unaprijed etiketirati  „zločincem“ do pravosnažne sudske presude.  Po kojoj logici Mustafa Cerić staje na stranu onih koji su od Državnog tužilaštva BiH proglašeni  osumnjičenima za zločine?  Je li to on možda ima više informacija od istražitelja, tužilaca i svih onih koji rade na ovom predmetu?  Ako je tako onda predlažem tužilaštvu BiH da saslušaju u svojstvu svjedoka Mustafu Cerića građanina čija je dužnost podijeliti te informacije sa nadležnima u ovom slučaju.  Vjerujem da se tužilaštvo neće obazirati na izjave Mustafe Cerića kako se on nikoga ne boji (osim Boga), jer ovo je ipak (ili bi trebala biti) sekularna država gdje važe zakoni koje je donosi parlament Države a ne njegov Bog i gdje je on ipak samo građanin odgovoran pred zakonom. 

Svaka žrtva, svako onaj ko je propatio u prošlom ratu zato što se drugačije zvao, ima pravo na pravdu i satisfakciju.  Shodno tome svako onaj ko opstruiše to pravo žrtve, na bilo koji način ili oblik, u ime bilo koga ili čega, u najmanju ruku je dvoličan, licemjeran, nemoralan i nedobronamjeran, i to prvenstveno prema svom narodu.

Činjenica jeste da je bošnjački narod najviše propatio u prošlom ratu.  Najviše je ubijenih, nestalih i raseljenih iz redova bošnjačkog naroda.  Postoje čak i pravosnažne sudske presude o lokalnom genocidu i ostalim ratnim zločinima nad bošnjačkim narodom.   Nakon suđenja Karadžiću i Mladiću (Da im Bog podari zdravlja), lokalni genocid bi možda mogao postati regionalni ili čak genocid na većini teritoriji Republike Srpske, što ruku na srce ne bi bilo daleko od istine. 

ALI, čak i da za nekih 5 godina završi suđenje Mladiću i Karadžiću, i pod pretpostavkom da se dokaže genocid na većem dijelu Republike Srpske, kako očekivati od Dodika (množina) da poštuju tu presudu ako se Mustafa Cerić stavio u odbranu nekoliko osumnjičenih ratnih zločinaca iz redova svog naroda? I po čemu se Mustafa Cerić razlikuje od Milorada Dodika kada se obojica sastaju sa porodicama osumnjičenih ratnih zločinaca i poručuju im da nisu sami, da su „oni“ kao predstavnici naroda,  na njihovoj strani. 

Ovo tim više što se sa velikom vjerovatnoćom tačno pretpostavlja, ili ukratko zna na svim stranama šta je činio Mladić u ratu, ali takođe se zna  da ni bošnjačka strana nije tako nevina i da ima dosta zločina koja su počinili Bošnjaci, uključujući ali ne ograničavajući se i na razne logore i mini zatvore koji su samim svojim postojanjem obeščastili časnu borbu velike većine boraca Armije Bosne i Hercegovine, u koje bez lažne skromnosti ubrajam i sebe.  Evo nekoliko toponima: Grabovica (kod Jablanice), Silos (kod Tarčina), Kazani (Trebević), a onda kad uz to pomenem razne Cace, Ćele, pa one nesretne i nepozvane mudžahedine (koji su odsjecali glave nekolicini zarobljenih srpskih vojnika na Ozrenu 1995. Godine),  i ostale kriminalce (Juka Prazina) koji su se svojevremeno nazivali generalima Armije BiH i od kojih su strahovali i njihovi vojnici onda je svakom (prvo Bošnjaku) a onda i ostalima jasno o čemu pišem.  

Bošnjaci kao nacija, ako hoće da budu odgovorna, ozbiljna, samosvjesna i moderna nacija moraju imati kritičnu masu intelektualaca koji će svojim pisanjem, javljanjem, objašnjavanjem, pa ako hoćete i dosađivanjem javnosti, nadglasati sferu nerazuma, licemjerstva i nedoslijednosti koji ovih dana šire Mustafa Cerić, Milorad Dodik, Rajko Vasić i svi oni čiji javni diskurs nije u skladu sa interesima normalne i svima komotne Države Bosne i Hercegovine. 

Najteže je suočiti se sa svojim vlastitim demonima. Uvijek je lakše kritikovati i nipodaštavati onu „drugu“ stranu.  Ali, isto tako, uvijek je najbolje riješiti se prvo tih istih svojih demona, strahova i „trulih jabuka“, jer se tako lakše i brže otvaraju novi horizonti bolje, pravednije i normalnije budućnosti.  I tek onda se dobija moralno pravo za (argumentovano) optuživanje, kritikovanje  i/ili  demoniziranje druge ili treće strane.

Što se tiče, kao što u svojoj hutbi reče Reis Mustafa Cerić,  „Božije pravde, Apsolutne istine, Božijeg apsolutnog zakona i Suda“, lično bih bio najsretniji da tako nešto stvarno i postoji.  I to isključivo zbog ovozemaljskih moćnika i  ljudi kao što su Mustafa Cerić i Milorad Dodik.  Tim više jer sam siguran da se po tom zakonu, i na tom Sudu neće dobro provesti.    

Probudi se moja Državo, i ako držiš u pritvoru Abu Hamzu koji je proglašen opasnim po nacionalnu (ovdje se misli na državnu) sigurnost, onda vidi šta ti rade, pričaju Reisi i hodže po hutbama, šta pišu razni Vasići po blogovima, šta radi i izjavljuje Predsjednik RS-a u Beogradu (i gdje god stigne) u vezi sa raspadom BiH….

Ako ovi pomenuti nisu veća opasnost po nacionalnu (državnu) sigurnost od Abu Hamze onda nisu ni manja.  Samim tim zaslužuju sličan tretman (prilagođen statusu).   A zakon bi trebao biti isti za sve (bar tako piše u ZKP-u i KZ-u), isto kao što i  imunitet (kao pravna kategorija koja Dodiku dozvoljava da svašta priča),  ima svojih ograničenja o kojima u ovoj državi niko ne vodi računa.   Jer da vodi,  Milorad Dodik bi već bio na izdržavanju zatvorske kazne.   A da ima pravde i prava u ovoj nesretnoj Državi, danas bi (nakon hutbe u džamiji u Hadžićima) SIPA pozvala ili privela  Reisa Cerića, na saslušanje zbog ugrožavanja javne bezbjednosti, širenja nacionalne mržnje i netrpeljivosti, i prikrivanja informacija o krivičnom djelu (jer ovaj očigledno ili ima te informacije ili namjerno obmanjuje vjernike po džamijama). 

Doduše, možda pravda koja može stići Cerića i Dodika važi samo na „onom“ drugom svijetu „apsolutnog zakona i Suda“, na čemu i insistira Reis Cerić.   Jer kad neko ko neopravdano uživa status kakav uživa Cerić Mustafa, Bošnjak,  zakone i sudove ove Države javno naziva „relativnim i opterećenim ljudskim predrasudama i uskim ljudskim interesima“, onda takav čovjek sigurno ne misli dobro svojoj Državi.  Pitanje je ovdje da li je ova Država po ukusu Mustafe Cerića? 

Kako vrijeme prolazi, i što više analiziram govore Mustafe Cerića, (sjetite se one njegove: “Ma kome ba mi da se prilagođavamo, neka se sada oni malo nama prilagođavaju“),  sve mi se čini da on i Dodik  imaju podudarne ciljeve,  planove i jednu agendu.  Jedna Islamska republika i jedna čisto, da ne može biti čistija Srpska republika. Pa onda zajedno u bijedu i na „onaj svijet“. 

“Koliko je od zemlje do neba, toliko je od nečovjeka do čovjeka.” – Narodna poslovica.