ALMIN KAPLAN: VIDJELA ŽABA GDJE SE KONJI KUJU, PA I ONA DIGLA NOGU

Povezani članci

• Balet Mostar Arabesque – najveći uspjeh do sada
• Gens una sumus
• Predstavljanje romana Nedžada Ibrahimovića “Inkapsulirana tijela” u Mostaru
• „Predsjednik Josipović je razočarao sve muslimane“
• I u BiH sve veća podrška akciji “Kruh, hljeb za kasnije”
• Tri godine od ubojstva Denisa Mrnjavca: Ubijen bez povoda, bez razloga i objašnjenja

Svjedoci smo sve češćih maničnih ispada bosanskohercegovačke javnosti. Govorim o ispadima koji se manifestuju u danima kada igra naša reprezentacija. Tada navijači, a to su svi oni koji na BIH gledaju kao na svoju državu, zajedno sa pojedinim televizijskim kućama na čelu, gube i ono malo dostojanstva što je čovjeku ostalo. Mislim da je uzrok tog našeg nedostatka, ili problema, kako hoćete, naša sveopšta bijeda. U bijedi čovjek gubi razum, gubi racionalnost u prosuđivanju. „Bijeda je najjača kušnja. I najmudrije ribe glad tjera na udicu“(Gete).

Mislim da su pojedini mediji najzaslužniji za manifestaciju ove nerazumne euforije. Pod uticajem snažnih emocija, koje razdiru i tjelo i duh, novinari tih medija sa toksičnom dozom patetike, najavljuju mečeve naših nacionalnih junaka, kao događaje od vitalnog značaja za našu državu. Ne kažem da oni to rade s nekim posebnim ciljem, čak suprotno, mislim da su i oni, odnosno njihova patetika uzrok istog problema, tj. sveopšte bijede.

Ovdje ne govorim o nekim tamo ljudima, ne igram se tuđim osjećajima, nije mi namjera nekoga uvrijediti. Ovdje govorim i o sebi. Ovdje govorim o dostojanstvu, do kojeg mi je kao građaninu ove države stalo, jer „ono“ je od vitalnog značaja.

Skoro da vas gledaju izdajnikom roda svoga, ako na dan kada igra vaš nacionalni tim, ne pokažete svoje emocije, čak se od vas očekuje da ih podignete do najvećeg mogućeg nivoa, pa i suzu da pustite. Taj dan po nekom ne pisanom pravilu treba da skratite radno vrijeme (pobjegnete sa posla), zatim obučete nacionalni dres, odete u najbližu birtiju i sa svojim sugrađanima u grupi kao navijač, gromoglasno skandirate dok vaša grupa ne poprimi karakteristike gomile. Tad možete da psujete do mile  volje, jer ko će znati ko je opsovao iz gomile, možete da idete okolo i razbijate izloge, jer tko će znati ko je prvi bacio kamen. Atmosfera nakon utakmice zavisi od ishoda iste. Ako izgubimo, što je najčešće slučaj, tad jedno vrijeme psujemo suca i kršćanski orjentiranu Evropu ili već selektora i nogometni savez. Ne branim ih, samo pokušavam biti realan. A ako dobijemo, dešava se i to, tad sa autima u koloni, onako kako se već ponaša gomila, radimo skoro sve isto, s nekim malim nijansama razlike.

Svu našu bijedu, da je sad ne dijelim, takvim jednim događajem kao da hoćemo izbrisati, ubiti je, što je s jedne strane razumno, a s druge naivno. Kao da hoćemo, pa makar i na jednu noć, postati Engleska, zaboravljajući da je Engleska, osim toga što je nogometna sila, sila i u svakom drugom pogledu. Ta naivnost naših želja proizlazi iz naše sveopšte bijede, koju ovakvim trenucima, događajima,  želimo izbrisati, negirati.

Problemi koje mi imamo se ne riješavaju niti nogometnim, niti košarkaškim, niti bilo kojim drugim utakmicama zabavnog karaktera. Problemi ovih razmjera se riješavaju u utakmici, u kojoj igra svaki građanin ove zemlje, čija je pozicija, odnosno uloga isto važna kao i bilo kojeg drugog.  I da ne zaboravimo, radi se o utakmici koja se igra dok se ne pobjedi. Dakle traje puno duže.

Pobjeda reprezentacije ništa ne mijenja, ona ni ne može ništa promjeniti, u ovom slučaju odjeća ne čini čovjeka. Isčekivanje pobjede ili već pobjeda, donose lažni sjaj, osjećaj da si negdje drugdje, na što zlobnici pošprdno dobacuju: „Vidjela žaba gdje se konji kuju, pa i ona digla nogu!“