ENG
Ivo Anić: Neće mi trebat policija, Ivane Pernaru
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Oguglali ste, vjerujem, na cijelu vojsku manijaka u ovoj nesretnoj državi i itekako vjerujete da će se Ivan Pernar pojaviti pred njenom školom, i potpuno vam je jasno koje su namjere tog klauna i u koju svrhu taj lik želi iskoristiti vašu djevojčicu, istina, kratke pameti, ali to su te godine, godine u kojima je biti zvijezda jedan dan san svih srednjoškolaca. Međutim, znate kakav sam, zazvonilo vam je u glavi, a tada ste kao i svaki brižni roditelj, pazeći da vas vaše dijete ne otkrije, nazvali dotičnog saborskog zastupnika i objasnili mu na suptilan način što ga čeka ako pojavi svoj nos u rečenoj školi. A taj razgovor bio bi, vjerujte, kratak i sadržavao bi samo nekoliko riječi.
Piše: Ivo Anić
Pamtite, vjerujem, svi svoje srednjoškolske dane. Poprilično je blesavo to razdoblje u kojem uglavnom pubertet radi svoje, dakle klasičnu transformaciju iz djece u malo više odraslu djecu.
Hormoni koji divljaju u tom razdoblju poznati su svakom roditelju. Vaša dojučerašnja „maza“ odjednom vas postojano i duboko mrzi, vaš dojučerašnji mezimac odjednom vas iskreno prezire, a vaši stavovi, posao i svjetonazor preko noći postaju dijametralno suprotni njihovim. Transformaciju iz dobrog djeteta u divljaka najbolje možete opaziti u sobi srednjoškolca. Dojučerašnji Hallo Kity interijer ili Star Wars posteljinu odjednom će zamijeniti Bob Marley ili Che Guevara; dojučerašnje boy bandove koji su vam nevjerojatno išli na živce, iznenada će „pomesti“ elektronski moguli i aluzije na sintetičke droge.
Nerijetko će vas dočekati i mračna, crna prostorija u kojoj prevladavaju rune, naopaki križevi i gotika, a vaš pulen izbušit će obrvu, piercingom ukrasiti usnu ili jezik i crnim rimelom izmazati trepavice. Taj šok koji prolaze roditelji, bili oni Eskimi ili Hrvati, prirodan je proces, biološka neminovnost i nema šanse da vas zaobiđe.
U tim ključnim godinama, ma koliko oni lupali vratima, vrištali da vas mrze i ne podnose, ma koliko prijetili da će se baciti pod vlak i teatralno zapaliti benzinom pred školom, vi ste kao roditelj potrebni tom djetetu više nego ikada u njegovom životu. Vaše razumijevanje, vaše strpljenje, ali i vaša briga ono su što svako dijete od vas traži. Svakodnevno odbijanje nije, zapravo, ništa drugo doli očajna poruka.
Ja ne znam što se ovo događa sa mnom, ali ti si mi otac, ti bi to trebao znati, iako te mrzim najviše na svijetu.
Razmišljate sigurno o tome dok gledate svoju srednjoškolku kako na štiklama tetura prema „najboljem klubu na svijetu“, u kojem je „najbolja ekipa u svemiru“ i gdje je očekuje narodna muzika i kibla s hladnim Johnny Walkerom, vodkom na akciji, bocom rakije „od kuće“ i nekoliko Coca-Cola. Razmišljate dok ih gledate kako teturaju u noć, puni sebe i potpuno izgubljeni u svom svemiru, koliko je predatora koji jedva čekaju da taj „bombon“ iskoriste, koliko je manijaka naslonjenih na šank tog nesretnog kluba, koliko je izmišljeno novih droga za koje ne znate niti kako djeluju niti kako ih uzimaju, i kolike su šanse da je idiot od roditelja svom ljubimcu od osamnaest kupio mašinu tipa BMW, koju će on u tri ujutro okretati „na ručnu“ i zalijepiti o obližnji zid, a u kojoj će biti vaša djevojčica i još pet malih, pijanih budala.
Razmišljate, jebiga, o svemu, dok čekate u mraku ispred „najboljeg kluba“ u kojem im toče iako su maloljetni, iz kojeg ih iznose kao vreće i bacaju u obližnje grmlje, pred koje svakih deset minuta stižu nova kola Hitne pomoći. Jedino što možete, a da ih nepovratno ne osramotite, da „do kraja života ne razgovaraju s vama“ i da ste „zauvijek mrtvi za njih“, jeste upravo to: da čekate „fajront“ pa da ih pokupite prije nego sjednu s pijanim vršnjakom, prije negoli ih pokupi kakav Ivan Pernar.
Jedino što možete jeste da im strpljivo držite glavu dok izbacuju dušu iz sebe zajedno s alkoholom, bez prijekora ili prodika šutite vjerujući kako će iza ovoga biti pametniji i pospremite ih u postelju umorni kao da ste kopali. Gdje je, dovraga, pošlo krivo, upitat ćete se dok gledate u četiri ujutro History Chanell, ali tada ćete se sjetiti samoga sebe i nasmijati se.
Ujutro će vaša ljubimica spavati do podne, mrzit će vas svakako još više negoli jučer, a vi ste pregrmjeli još jedan vikend, još jednu noćnu moru svakog roditelja koji odgaja svoje dijete u Hrvatskoj.
Roditeljstvo je najteži zadatak i najveći životni izazov. Taj fini omjer ukora i takta, ta suptilna kombinacija „mrkve i batine“, taj osjetljivi moment razumijevanja i nerazumijevanja, onaj je dio na koji nas nitko nije pripremio u životu. Taj dio učimo sami i učimo ga u hodu. Istina, postoje stručne knjige i milion različitih tumačenja psihologa, doktora i pedagoga, no vi u toj priči sve učite iz situacije u situaciju i, na koncu, jasno vam je samo jedno – da svoje dijete morate zaštititi. Istina, na suptilan i oprezan način, „da ga ne osramotite u društvu“, ali na način koji jedino osjećate da je ispravan.
I tu dolazimo do Ivana Pernara: budaletine za koju je danas policija objavila da ako ga vidite pred školom vašeg djeteta, pozovete njihovu hitnu službu.
Oguglali ste, vjerujem, na cijelu vojsku manijaka u ovoj nesretnoj državi i itekako vjerujete da će se Ivan Pernar pojaviti pred njenom školom, i potpuno vam je jasno koje su namjere tog klauna i u koju svrhu taj lik želi iskoristiti vašu djevojčicu, istina, kratke pameti, ali to su te godine, godine u kojima je biti zvijezda jedan dan san svih srednjoškolaca. Međutim, znate kakav sam, zazvonilo vam je u glavi, a tada ste kao i svaki brižni roditelj, pazeći da vas vaše dijete ne otkrije, nazvali dotičnog saborskog zastupnika i objasnili mu na suptilan način što ga čeka ako pojavi svoj nos u rečenoj školi. A taj razgovor bio bi, vjerujte, kratak i sadržavao bi samo nekoliko riječi.
Autor/ica 👤Ivo Anić
