ENG
Glad
Autor/ica
Povezani članci
“…u zadnje vrijeme držim na oku i svog prvog susjeda
slijeva, Kineza. Mlad, skladan, onizak, finih zaglavaka,
zategnutih, preplanulih listova (ljeti nosi kratke
hlače!), ljepušna lišca i glatke kože. Holanđanina, prvog
susjeda zdesna, i ne gledam: mojih godina, zadrigao,
sa sivim podočnjacima i nezdravom bojom lica,
sve u svemu, više sala nego mesa.”
Who’s there?
Hunger!
Ooh, hunger!
(Money, “Cabaret”)
Blažena su bila vremena totalitarnih diktatura i informacijskih blokada! Danas, zahvaljujući informacijskoj revoluciji, ne prođe dan a da me ne potrese kakva uznemirujuća vijest. Ako svaka revolucija proždire svoju djecu, onda je ova, informacijska, definitivno najkrvoločnija. Tko je prije znao što je tsunami, a kamoli gdje se točno nalazi područje koje je pogodio?! Tko je prije znao tko je koga mlatnuo i opljačkao? Danas takve vijesti nagrizaju teško stečeni kapital moga unutrašnjeg mira. Ljudi u komunističkim diktaturama živjeli su zdravije i duže. Bila im je obećana svijetla budućnost i mnogi su se bili zatvrdoglavili da je i dočekaju. Da, prekomjerna izloženost informacijama pogubnija je od radijacije. Pad komunizma, globalizacija, opća prevlast kapitalizma i Francis Fukuyama sa svojim krajem historije definitivno su narušili zdravlje milijuna ljudi.
Bubac, moj zemljak, veći dio dana provodi dobrovoljno uključen na sve dostupne izvore informacija. Svakodnevnim telefonskim zivkanjem Bubac dovodi moju uspavanu svijest u stanje alarma.
— Halo? Zovem vas da se iz ovih stopa sjurite u banku.
— Zašto?
— Izvadite sav novac koji imate.
— Nema se što.
— Nešto valjda imate, zaboga!?
— Sitniš.
— Vadite taj sitniš!
— Ali zašto?
— Kupite zalihe.
— Zalihe čega?
— Pa hrane.
— Koje hrane?
— Brašno, ulje, konzerve, tijesto, dvopek, svakako dvopek…Zar vas mama nije naučila kako se kupuje špeceraj?!
Zaista, prisjećam se, tata je donosio platnu vrećicu svakog prvog u mjesecu, a onda smo svi zajedno išli u špeceraj. Mama je kupovala namirnice koje će dostajati do sljedeće plaće: ulje, brašno, rižu, tjesteninu. Mamina špajza bila je čarobno sklonište: tamo su u urednom nizovima stajale teglice s pekmezima, džemovima, kiselim krastavcima, paprikama, ciklom, vreće krumpira, bačvica s ukiseljenim kupusom, dimljeni špek, čvarci i šunka, tegle s mašću i medom, kutije sa suhim keksima…
— Kupite i češnjak.
— Zašto češnjak?!
— Ako krenu neredi i policijske racije…
— Kakve veze ima češnjak s policijom?!
— Ako se zadesite na ulici u vrijeme nereda, češnjakom ćete namazati maramu koju ćete staviti preko nosa i ustiju. Češnjak je dobra zaštita protiv suzavca.
— Ništa ne razumijem…
— Kupite bateriju, tranzistor, lampu, švicarski nož, nekoliko korisnih stvarčica koje se mogu naći u trgovinama kamping opreme…
— Ali zašto?!
— Zar niste čuli za devet obroka do anarhije!?
I da bi stvari učinio jasnijima moj prijatelj ponavlja na engleskom.
— Nine meals from anarchy!
Kažu da je frazu nine meals from anarchy skovao Lord Camoron of Dillington u namjeri da otrijezni omamljeno potrošačko pučanstvo. Zamislimo, dakle, da jednoga dana nestane benzina. Kamioni koji svakodnevno dovoze hranu u samousluge neće biti u stanju da isporuče hranu. A kako danas baš nitko ne drži zalihe hrane u kući, izračunali su da će hrana u supermarketima nestati za tri dana. Uz tri obroka dnevno, dakle, preostaje nam točno devet obroka do potpune anarhije. Stvari su, dakako, puno složenije, u pitanju je lančana reakcija. Svako poskupljenje benzina poskupljuje proizvodnju hrane, skuplja proizvodnja poskupljuje i proizvod. Dovoljno je, na primjer, da se na samo jedan dan zatvore bankomati i već nastupa kaos. Nitko danas ne drži gotovinu u kući. Stvari su, dakako, mnogo složenije, danas je kriza opća i nezaposlenost je opća, što samo znači da glad čuči pred vratima milijuna ljudi, tih koji pojma nemaju što je glad. Jer glad je dosada uvijek bila negdje drugdje, na televiziji, na snimkama umiruće afričke djece po kojoj plaze krupne muhe.
Prije nekoliko godina bila sam u Sofiji. Znanica kod koje sam odsjela živi u tipičnom istočno-evropskom stambenom bloku u centru grada. Prije tridesetak godina bili su to lijepi stanovi, vidi se po prostranosti i detaljima. Stan je sada djelovao zapušteno. Izašle smo na balkon da popušimo cigaretu. Na susjednom balkonu zamjetila sam neobičnu žičanu napravicu.
— Što je to?
— Ah, to je naš dovitljivi susjed…– rekla je znanica. – S tom napravicom, koju je sam izumio, lovi golubove.
— Pa što će mu golubovi?!
Znanica se trpko osmjehnula i slegnula ramenima.
— Mnogi su ljudi ovdje osiromašili…– rekla je.
Od razgovora na sofijskom balkonu proteklo je nekoliko godina, i ja se u ovom času prisjećam dovitljivog Bugarina s poštovanjem. Stvari su se promijenile za samo nekoliko godina. I ja sam se odnedavno osvijestila, u svakom pogledu. Izoštrila sam potrošačke instinkte, po prvi puta u životu uspoređujem cijene, zbog razlike od nekoliko eura sprema sam skočiti u udaljeniju trgovinu. Eto, nedavno sam kupila veliku zalihu holandskih konzervi kondenziranog mlijeka, jedna konzerva 90 centi. Konzerve su identične sovjetskima. Rusi su sadržinu konzerve zvali zguchenka. Od jedne konzerve zguschenke mogle su se napraviti litre mlijeka. Za razliku od holandskih, ruske konzerve nisu imale rok trajanja. Bile su božanski vječne.
A što se golubova tiče, tu sam zbilja rezolutna: oni ne dolaze u obzir, niti će ikada doći u obzir, naprosto zato što su odvratni.
— U pravu ste — kaže Bubac. – Postavite si limite. Makako gladni nikada ne konzumirajte to što u vama izaziva odvratnost!
Sva je sreća da posjedujem hrvatski prijevod znamenite Apiciusove kuharice. Jedan od vrhunskih gurmanluka na stolu starih Rimljana bio je flamingo. Artis, amsterdamski zološki vrt, prepun je tih elegantnih ružičastih ptica. Flaminga u svakom slučaju treba najprije malo prokuhati, a onda ga začiniti mnogim začinima, politi bijelim vinom i staviti u pećnicu. Ova ptica u svemu nadmašuje fazana.
Po amsterdamskim parkovima slobodno trčkaraju stotine tisuća zečeva, a po kanalima plove brojna jata lijepo uhranjenih pataka. Zasada, čini se, nema razloga za zabrinutost. Nizozemci su dugi niz godina bili dobri prema emigrantima. Danas to više nisu. Međutim, primjerci nadasve lukave faune ne mare za strogu legalnu proceduru, useljavaju se bez papira. Tako su prije koju godinu, umorivši se od leta prema sjeveru ili jugu, na nizozemsko tlo aterirale egipatske guske, i odlučile da tu ostanu. Pernati egipatski ilegalci ostali bi nezamijećeni da se u novinama nisu pojavili desničarski napisi o tome kako zbog tjelesno nadmoćnih egipatskih guski autohtonoj holandskoj guščici prijeti izumiranje. Kako izgledaju autohtone holandske guščice nemam pojma, ali kako izgledaju egipatske znam, eno ih, šetkaju slobodno oko obližnje tramvajske stanice. Egipatske guske su neobično krupne, pa kad se čovjek približava tramvajskoj stanici učini mu se da se na tramvajske šine sručila hrpa snijega. Da, stvari su se promijenile: danas su emigranti dobri prema Nizozemcima.
Izoštrila sam instinkte, kažem. Vrtim u glavi opcije, imam u rukavu plan B, razrađujem plan C. Osim nasilnog integriranih flaminga, zečeva i patki neidentificiranog porijekla i ilegalno useljenih egipatskih gusaka, u zadnje vrijeme držim na oku i svog prvog susjeda slijeva, Kineza. Mlad, skladan, onizak, finih zaglavaka, zategnutih, preplanulih listova (ljeti nosi kratke hlače!), ljepušna lišca i glatke kože. Holanđanina, prvog susjeda zdesna, i ne gledam: mojih godina, zadrigao, sa sivim podočnjacima i nezdravom bojom lica, sve u svemu, više sala nego mesa.
August 2011.
Autor/ica
