Zemlja šutnje, sabor cinizma

Povezani članci

• Unija studenata RS: Šta na velikosrpskom znači antifašizam?
• U toku pretresi niza objekata u Sarajevu
• Irma Baralija: Onaj Dan u životu profesora
• Istraga je kanalisana da bi se zaštitila lopovska banda koja vlada državom
• Putin iz našeg sokaka
• Oboriti glavu i zatvoriti usta

foto: arhiva

Službena Hrvatska odšutjela je obljetnicu gromoglasnim mukom: službena Hrvatska, dakle, ne sjeća se da je u Ahmićima počinjen ikakav zločin. Službena Hrvatska, čiji je simbolički univerzum satkan u velikoj mjeri od prisjećanja na svaku, pa i najmanju obljetnicu rata u Hrvatskoj, o hrvatskim zločinima u BiH šuti kao da se nikada nisu ni dogodili

Piše: Boris Pavelić 

Od šutnje kojom je Hrvatska, na tridesetu obljetnicu masakra u Ahmićima, okrenula glavu od posljedica tog zločina koje traju i danas, ružniji je samo još cinizam Hrvatskoga narodnog sabora BiH: umjesto da se pridruže državnoj komemoraciji što je u nedjelju održana u Ahmićima, te da na njoj jasno i glasno priznaju odgovornost HDZ-a BiH i osude taj zločin, pa da potom zajedno s Bošnjacima komemoriraju i zločin u Trusini, politički patuljci iz HNS-a okomili su se na – nevladine organizacije iz Zagreba. Takva politička prijetvornost odavna nije zabilježena: ta oni se hvastaju nekakvim navodnim europejstvom. Utoliko, cinizam HNS-a i šutnja Hrvatske cinizam su i šutnja i same Europe: u tome i jest najveća tuga od jada i bijede takvih političara.

Nevladine organizacije za ljudska prava jedine su u Hrvatskoj obilježile tridesetu obljetnicu zločina koji je predsjednica Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) Graciela Gatti Santana u nedjelju u Ahmićima nazvala zločinom “na čiji spomen zadrhtimo od užasa”. Osam nevladinih organizacija, sedam njih iz Hrvatske i jedna iz Sarajeva, organiziralo je u subotu, 15. travnja, dostojanstveno stajanje na glavnom zagrebačkom Trgu, s imenima svih 116 ubijenih u ahmićkome masakru i velikim natpisom: “Ne u naše ime”. Istog dana navečer, o moralnoj odgovornosti za taj zločin održan je i javni razgovor. U priopćenju objavljenom u povodu obljetnice, organizacije podsjećaju kako je zločin u Ahmićima “jedan od najokrutnijih ratnih zločina na prostorima nekadašnje Jugoslavije.” “Haški sud je ustanovio da je zločin počinjen u okviru međunarodnog oružanog sukoba, u koji je bila umiješana Hrvatska, preko kontrole nad HDZ-om BiH i HVO-om. Pravomoćno je potvrđeno da je “Hrvatska ostvarivala sveukupnu kontrolu nad HVO-om“ te „rukovodila u planiranju, koordinaciji i organizaciji HVO-a.“

Organizacije su podsjetile da su napad na Ahmiće, u ranim jutarnjim satima, 16. travnja 1993., izvele lokalne postrojbe HVO-a. “Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu navodi da je u Ahmićima ubijeno 116 ljudi, 24 je ranjeno, uništeno je 169 kuća te dvije džamije. Za zločin protiv čovječnosti u Ahmićima MKSJ je sudio 13 Hrvata iz Srednje Bosne. Za sudjelovanje  u donošenju odluke o napadu na Ahmiće, potpredsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora. Među ostalima, osuđeni su Drago Josipović, Vladimir Šantić, Miroslav Bralo i Paško Ljubičić.”

Zločin u Ahmićima “ostaje trajna mrlja i sramota Republike Hrvatske”, podsjetile su organizacije. “Hrvatska treba pokazati spremnost da se iskreno i bez ostatka suoči sa počinjenim zločinima, te preuzme odgovornost za prošlost. Samo činovima solidarnosti kroz jasne inicijative koji imaju za cilj razumijevanja uloge Republike Hrvatske u ratu protiv  Bosne i Hercegovine, moći ćemo reći da se Hrvatska konačno distancira od imperijalne politike Franje Tuđmana. Zato zahtijevamo od predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Vlade Republike Hrvatske da se javno distanciraju od ratnih zločina počinjenih u naše ime te prekinu sustavnu politiku relativizacije, negiranja i umanjenja ratnih zločina. Tražimo jasno formuliranu ispriku i imenovanje jednog trga u Zagrebu po žrtvama Ahmića. Tek kad ratni zločin u Ahmićima postane dijelom hrvatskog obrazovnog sustava, biti ćemo u mogućnosti reći da smo na tragu pravde, odgovornosti i izgradnje mira. Krivnja za zločin je individualna, ali istina o ratnim zločinima kolektivna je, naša, odgovornost”, napisale su u priopćenju organizacije koje su zaslužile da im se spomenu imena: Centar za žene žrtve rata – ROSA, Zagreb; Centar za građansku hrabrost, Zagreb; Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), Sarajevo; Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb; Regionalna adresa za nenasilno djelovanje (RAND), Zagreb; Sense – Centar za tranzicijsku pravdu, Pula; Centar za ženske studije, Zagreb i Ženska mreža Hrvatske.

Ali njihove plemenite riječi pale su u gluhe uši. Službena Hrvatska odšutjela je obljetnicu gromoglasnim mukom: službena Hrvatska, dakle, ne sjeća se da je u Ahmićima počinjen ikakav zločin. Službena Hrvatska, čiji je simbolički univerzum satkan u velikoj mjeri od prisjećanja na svaku, pa i najmanju obljetnicu rata u Hrvatskoj, o hrvatskim zločinima u BiH šuti kao da se nikada nisu ni dogodili. Pa recite – kako takva politika od bošnjačkih partnera može očekivati suradljivost, naklonost i povjerenje? Kako kani promovirati suradnju, dobrosusjedstvo i zaštitu svih u susjednoj zemlji, uključujući i manjinske zajednice diljem BiH, među kojima su i Hrvati u Sarajevu i srednjoj Bosni? I želi li ona to uopće?

Ovaj put, međutim, Hrvatski narodni sabor BiH u cinizmu je učinio korak dalje od puke ignorancije: ta stranačka kooperacija, koju predvodi stranka odgovorna za masakr u Ahmićima, ne samo da je praktički prešutjela obljetnicu, nego si je dopustila napasti one rijetke u Zagrebu koji su imali časti da je obilježe. Hina je, naime, u nedjelju prenijela priopćenje HNS-a – koje, valja primijetiti, nije objavljeno na službenim web stranicama HNS-a – u kojemu stoji kako je “HNS BiH izrazio razočaranje što će se na događajima u subotu u Zagrebu koje organiziraju udruge u znak sjećanja na žrtve u Ahmićima zanemariti hrvatske žrtve u BiH, napose u mjestu Trusini u sjevernom dijelu Hercegovine gdje se istoga dana 1993. godine dogodio ratni zločin kao u selu Ahmićima.” “Izražavamo našu veliku razočaranost zbog ponovnog negiranja, obezvređivanja i prešućivanja hrvatskih žrtava u brojnim ratnim zločinima u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini, upravo onako kako se sustavno negiraju ratni zločini Armije BiH od strane političkih, izabranih i imenovanih dužnosnika bošnjačkog naroda“, priopćili su iz HNS-a BiH.

Priopćenje HNS-a BiH notoran je primjer političke manipulacije, širenja neistina i etičke neodgovornosti. Nije istina ništa od onoga što u njemu piše: ni činjenice, ni interpretacija, ni sugestije. Neistina je, naime, da nevladine organizacije koje su u subotu u Zagrebu organizirale sjećanje na Ahmiće “zanemaruju hrvatske žrtve u BiH, napose u mjestu Trusini”. Štoviše: i potpisani je novinar imao čast s istim tim organizacijama svojedobno posjetiti Trusinu i svjedočiti smjernoj i dostojanstvenoj komemoraciji u kojoj je sudjelovala i Dragica Tomić, predsjednica Udruge obitelji poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Konjic. I da, to je ista ona Dragica Tomić koja je u nedjelju iz Trusine odaslala dijametralno suprotnu poruku od one što ju je objavio HNS BiH: “Sjećamo se ubijenih Hrvata u selu Trusini, a isto tako se sjećamo stradalih Bošnjaka u selu Ahmićima”, rekla je gospođa Tomić. “Obveza je sjećati se žrtava, ne zaboraviti ih, ali slati poruku cijelome svijetu da se više nigdje nikada ne dogodi nikakav zločin“. I to je upravo ono što svih ovih godina rade hrvatske i regionalne nevladine organizacije za ljudska prava – za razliku od HDZ-a BiH, i HNS-a BiH. Svih ovih godina. Baš svih ovih godina.

Stvari, dapače, stoje obrnuto od onoga što u svom priopćenju tvrdi HNS BiH. Prošlo je, na primjer, šest godina otkako je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i HNS-a BiH, došao u praznu i opustošenu Trusinu, na obilježavanje 23. obljetnice zločina u kojemu su pripadnici jedinice ‘Zulfikar’ Armije RBiH ubili 19 hrvatskih civila i trojicu zarobljenih pripadnika HVO-a. Čović se nije zadržao dugo: tek toliko da kaže koju i o povratku u selo, od kojega ni tada, kao ni danas, nema ništa. Ljude je još uvijek strah, a ni infrastruktura nije napravljena kako bi bila poticajna i motivirajuća, primijetio je Čović. “Razumijem mještane Trusine i njihovo razočarenje, želim potaknuti sve nas u politici da na neki način damo svoj doprinos tako da se priča o pravdi, istini, Domovinskom ratu i svim nevinim žrtvama ne prešuti, da se ne prešuti niti jedno mjesto gdje je napravljen zločin i da se ne prešuti niti jedno ime zločinca. Onaj tko je zločinac treba odgovarati za zločin, trebamo pokušati graditi novi život na području Trusine i na području cijele BiH”, zaključio je Čović. Šest godina kasnije, Dragan Čović ondje je gdje je i bio, samo što je u međuvremenu, s lakoćom, postao i počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu – a Trusina je i dalje pusta. Čovićeva “novog života na području Trusine i na području cijele BiH” nema pa nema, a Čović, eto, pokušava li pokušava. U tom beskrajnom pokušavanju smjenjuju se vlade i predsjednici – evo sad su tu i Plenković, i Milanović, a s njima, bogme, i cijela hrvatska opozicija, uključujući i Zeleno-lijevi blok, koji je također enigmatično zašutio. To su, dakle, ti europeizatori Bosne i Hercegovine. Eto udžbeničkog cinizma na samome vrhuncu: osim što rutinski nastavljaju svoje staro nacionalističko sektašenje, prema žrtvama bešćutno do jeze, političari u Hrvatskoj i oni Hrvata u BiH tome upravo dodaju još i novu antikvalitetu: kompromitiraju vrijednosti Europe pred očima onih koji im još uvijek najviše vjeruju. Etički glas nadao bi se suprotnome, ali iskustvo nam govori da ne budemo naivni: oni to rade namjerno.